US WASH. POST 3. I. EURO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 3. I. 1999. Godina eura "Jedanaest zemalja Europe sutra se upušta u povijesni pothvat od kojega zastaje dah. One pokreću zajedničku valutu kojom će zamijeniti svoje nacionalne monete. Tako će te zemlje na kontinentu stvoriti zajedničko gospodarstvo slično Sjedinjenim Državama", piše C. Fred Bergsten, direktor Instituta za međunarodnu ekonomiju i bivši pomoćnik američkog ministra financija (1977.- 1981.) "Njihova inicijativa ima golemu važnost za Ameriku: euro će ojačati naše najvažnije gospodarske i sigurnosne partnere te na posljetku izazvati prevlast dolara kao glavne svjetske valute. Gospodarska i monetarna unija Europe znači vrhunac kontinentalne integracije duge 50 godina. Zemlje koje su u dvadesetom stoljeću započele dva svjetska rata odlučile su predusresti svaku mogućnost budućeg sukoba, nepovratno usklađujući svoja gospodarstva. One su također zaključile da im njihova snažna gospodarska međuovisnost nudi goleme moguće dobitke, uklone li zapreke trgovini i drugim gospodarskim transakcijama. I političko i gospodarsko ujedinjenje zahtijevali su institucionaliziranu suradnju radi sprječavanja nacionalističke reakcije. Europsko ujedinjenje najuspješniji je povijesni primjer trajne međunarodne suradnje. Zajedničko tržište slobodne trgovine šest zemalja krajem pedesetih stalno je raslo, da bi do devedesetih postalo jedinstveno europsko tržište sa sadašnjih 15 članica. Velika Britanija, Švedska, Danska i Grčka neće se priključiti euru na početku, ali ostatak Europske unije prihvatit će zajedničku valutu: Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Portugal i Španjolska. Prihvaćanje zajedničke valute zasigurno je najsmionije poglavlje europske integracije. Novac je tradicionalno sastavni element državnog suvereniteta. A zemlje koje će prihvatiti euro odbacit će pravo da određuju vlastite kamatne stope i tečaj, dvije najvažnije vrijednosti svakog modernog gospodarstva, a također su oštro ograničile svoju uporabu fiskalne politike. Njemačka odluka da odbaci svoju dragu marku i francuska spremnost da ukloni svoj povijesni franak najdramatičnije su dragovoljne predaje suvereniteta u zabilježenoj povijesti. Središnja europska banka, koja će upravljati eurom, istinski je nadnacionalna ustanova. Ona će predstavljati prvu monetarnu vlast bez vlade koja bi ju nadgledala. Taj 'eurofed' (kovanica nadahnuta američkim nazivom za središnju banku Sjedinjenih Država, Federal Reserves, op. prev.) bit će neovisna i moćna ustanova od sutra nadalje. Te su promjene toliko revolucionarne da je tijekom čitavog procesa bilo mnogo sumnjičavosti, posebno u Sjedinjenim Državama, a neki još očekuju propast eura. Izazovi su zaista golemi. Nezaposlenost je u većem dijelu Europe visoka. Europa nema središnju vladu koja bi preusmjeravala fondove u stagnirajuća područja, kao što imamo mi u američkoj monetarnoj uniji. Rad u Europi nije previše pokretljiv, djelomično zbog kulturnih i jezičnih razlika. Europljani će morati uvelike poboljšati fleksibilnost svojih cijena i plaća kako bi nadomjestili instrumente monetarne, fiskalne i tečajne politike koje su pojedinačne zemlje prije koristile da bi se suoprotstavile smetnjama svom gospodarskom rastu i stabilnosti cijena. No euro je čak i prije svog službenog pokretanja spektakularan uspjeh. Zbog snažne političke predanosti ispunjavanju uvjeta za ulazak u zajednicu, Italija, Portugal i Španjolska uspjeli su postići nekad nedostižna smanjenja svojih proračunskih manjkova, inflacije i kamatnih stopa. Počevši nešto ranije, Francuska je postigla nižu inflaciju i kamatne stope od Njemačke. Međusobno gospodarsko približavanje u Europi besprimjerno je. Sumnjičavci također zanemaruju iznimnu europsku političku predanost procesu integracije. Nijedan političar neke europske zemlje ne može se suprotstaviti euru ili pokrenuti korake koji bi ga potkopali. Neuspjeh nove valute, sad kad je pokrenuta, bio bi katastrofalan za budućnost čitavog kontinenta: stoga je vjerojatno da će proces izmamiti korake potpore koji će biti potrebni za njegov uspjeh. Sve to važno je Amerikancima, jer će euro ojačati Europu kako gospodarski tako i politički, što je dobra vijest za Sjedinjene Države. Nadalje, euro će početi izazivati dolar kao vodeću svjetsku valutu čim Europska središnja banka i nova valuta uspostave svoju vjerodostojnost - što će vjerojatno biti prilično skoro. Dolar premoćno vlada otkad je između dva svjetska rata istisnuo britansku funtu. Tomu je djelomično razlog to što nijedna druga valuta nije počivala na gospodarstvu ni približno toliko velikom. No početni Euroland jedanaestorice bit će gotovo jednako velik kao Sjedinjene Države, a konačno okupljanje petnaest (ili više) zemalja znatno će proširiti to područje. Čak i početna europska skupina obavlja više trgovine s ostatkom svijeta, ima veće devizne pričuve i uživa mnogo snažniji vanjski financijski položaj od nas. To znači da će euro odmah pokrivati jednako široku gospodarsku bazu kao i dolar, što će smanjivati troškove transakcija te ga učiniti privlačnim i strancima i Europljanima. Tvrtke Eurolanda provodit će svoju veliku trgovinu u euru, potičući druge na isto. Rezultat će biti veliki prijelaz tvrtki, ulagača i središnjih banaka širom svijeta s dolara na euro. Količina o kojoj se radi mogla bi se protezati od 500 milijardi do 1 bilijun dolara, što bi bila nadaleko najveća diverzifikacija portfelja u povijesti. Prijelaz s hegemonije dolara na bipolarni monetarni svijet imat će ozbiljne implikacije za Sjedinjene Države. U vrijeme prijelaznog razdoblja, mijenjanje u euro moglo bi proizvesti oštar pad tečajne vrijednosti dolara.(Golem američki trgovinski manjak, koji bi mogao doseći 300 milijarda dolara 1999., pojačat će taj učinak.) Smanjujući cijene naših izvoznih proizvoda, to će poboljšati našu konkurentnost i smanjiti naš trgovinski manjak. No to će također povećati cijene uvoznih proizvoda, stvarajući pritisak na rast inflacije te možda kamatnih stopa, ostane li naše gospodarstvo blizu pune zaposlenosti. Dugoročno, postojanje stvarnog takmaca stvorit će u svjetskom gospodarstvu zdravu konkurenciju Sjedinjenim Državama. Euro bi, međutim, Sjedinjenim Državama mogao donijeti skuplje uzajmljivanje velikih količina stranog kapitala potrebnog za financiranje naših kroničnih vanjskih raskoraka. To bi čak moglo izazvati dolarsku krizu, ne budemo li uspijevali održavati red u kući. Stvaranje eura znači da će se Europa konačno izjednačiti sa Sjedinjenim Državama, barem u gospodarskom smislu. Dvije gospodarske supersile morat će naučiti djelovati kao partneri, da bi izbjegle međusobno razaranje i preuzele zajedničku odgovornost za svjetsko gospodarstvo. Bit će potrebni novi mehanizmi za održavanje stabilnosti valute, otvorenosti trgovine i ulaganja te gospodarskog napretka. Ako Sjedinjene Države i Europa budu u stanju ponoviti europska dostignuća u gospodarskoj integraciji i političkoj suradnji, prekooceanski odnosi mogli bi biti globalna priča o uspjehu za sljedećih 50 godina."