PREGLED PISANJA SVJETSKOG TISKA I EMITIRANJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 21. prosinca (Hina) - RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 20. XII. 1993. "Otkako se Srbija formalno odrekla komunizma i otkako se raspala stara Jugoslavija, njezini birači morali su u roku od tri godine izići već treći put na glasačka mjesta. To što se - po prvim procjenama Beograda - oko šezdeset posto od sedam milijuna glasača koristilo svojim biračkim pravom, govori o tome da pučanstvo Srbije traži izlaz iz krize", prosuđuje u svom komentaru Heribert Korfmacher. "Politika konfrontacije sa sada samostalnim dijelovima stare Jugoslavije, posebno njezino stajalište u sukobu u Bosni, dovelo je Srbiju u vanjskopolitičku izolaciju, a gospodarska blokada što su je proglasili UN bacila je srpsko pučanstvo u duboku egzistencijalnu krizu. Možda samo jedna brojka može to drastično ilustrirati. Stopa inflacije iznosi trideset tisuća posto mjesečno. Prosječna mirovina dovoljna je u najboljem slučaju za kilogram kruha mjesečno. Bez crne burze više ništa ne ide. Kupovina je moguća samo za devize. Jedino promjena službene srpske politike, točnije rečeno popuštanje u pitanju zaključenja mira u Bosni i odustajanje od teritorijalnih zahtjeva prema Hrvatskoj, mogli bi izmijeniti to stanje za dobro Srbije i njezina pučanstva. Dodatno bi trebao biti riješen problem dva milijuna Albanaca u južnoj srpskoj pokrajini Kosovu, i to po međunarodnim normama za zaštitu manjina. Srbija bi trebala uvjeriti i međunarodnu javnost da odsad neće više sama ili kao dio Jugoslavije, koju sačinjava zajedno s Crnom Gorom, nastupati kao narušitelj mira na Balkanu nego kao pouzdani partner. Dotuda je, međutim, još dug put. Sada održani izbori trebali bi zacijelo pridonijeti unutarnjoj i vanjskopolitičkoj stabilnosti. To je bila izražena namjera srbijanskoga predsjednika Slobodana Miloševića. Manjinskoj vladi njegove socijalističke stranke prijetilo je rušenje izglasavanjem nepovjerenja od ultranacionalističke radikalne stranke Srbije koja ih je dosad podupirala. Milošević je to spriječio raspuštanjem parlamenta. Kako su glasovali birači na izborima, to će se službeno znati tek za nekoliko dana. Prve prognoze govore da Miloševićevi prijašnji komunisti, a sadašnji socijalisti, ostaju najjača stranka, ali ne dobivaju apsolutnu većinu. Pomagači nove pretežno socijalističke vlade opet su snage iz ekstremno nacionalističkoga bloka. Iz izbornoga saveza DEPOS okupljene demokratske stranke isključile su koaliciju i s Miloševićevim socijalistima i s ekstremno nacionalističkim strankama. Te stranke, međutim, ni ovaj put nisu dovoljno jake da bi same mogle dovesti do odlučujućih promjena u srpskoj politici. Tome treba dodati i činjenicu da vodeći čovjek toga pokreta Vuk Drašković također ne želi odstupiti od svoga stajališta po kome bi svi Srbi iz bivše Jugoslavije morali živjeti u jednoj ujedinjenoj domovini. Ono što su bosanski ili hrvatski Srbi dosad osvojili od teritorija, nitko ne želi vratiti, bilo da se radi o starom socijalističko-nacionalističkom vladinom taboru ili o oporbi. Previše su visoko uzburkane nacionalne emocije na svim stranama da bi ih na ovim izborima moglo pobijediti tako nešto kao što je razum. O tome bi trebali razmišljati i oni koji na međunarodnoj razini, bilo da se radi o Ženevi ili o dvostranim susretima, kao sada između ruskoga i njemačkoga ministra vanjskih poslova, traže rješenja za krizno žarište bivšu Jugoslaviju". Pregled tiska O posjetu njemačkoga ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela Moskvi "Badische Zeitung" piše: "Postupanje s Rusijom postaje sve teže i upozorenje da smjernice moskovske politike ne određuje desničar Žirinovski nego i dalje Predsjednik, može donijeti samo uvjetno umirenje. Jer Boris Jeljcin i oni njegovi pomagača koji su ostali pošteđeni od najnovijega vala čišćenja u Kremlju znaju vrlo dobro da su novom državnom parlamentu dužni određeni danak. Time sigurno ne postaje lakšom namjera koju je skicirao Klaus Kinkel da se europska sigurnost izgradi s Moskvom, a ne bez nje ili protiv nje. Utjecaj želje za veličanjem Žirinovskoga na odnos Rusije prema bližim i daljim susjedima jedan je dio problema. Drugi je rizik pretjerane reakcije i kod istočnih Europljana i kod planera sigurnosne politike zapadne zajednice država". "Frankfurter Allgemeine Zeitung" o stanju u Srbiji piše: "Uoči parlamentarnih izbora u Srbiji stranke su se svađale oko svega mogućega, oko demokracije i parlamentarizma, oko policijskih postrojba Slobodana Miloševića, oko inflacije i siromaštva. Samo oko toga što bi u Srbiji trebala biti prva briga - oko srpskoga agresorskoga rata - gotovo nije bilo svađa. Nitko nije tražio da država prestane s agresijom, raspusti satelitske vojske koje je uspostavila u Hrvatskoj i Bosni, koje je naoružala i s kojima još i danas ravna. Nitko nije tražio da se napuste okupirana područja i da se sa susjednim državama traži mir. Ništa od toga. Kada su Srbi nakon višetjedne topničke vatre zauzeli hrvatski grad Vukovar, u Srbiji se na ulicama odvijalo narodno slavlje. Danas više nitko ne pleše na ulicama, ali na ulici se ne bi mogao pojaviti političar koji bi tražio da Srbija Vukovar vrati Hrvatskoj. Sankcije što su ih UN uveli protiv Srbije nisu unijele promjene u srpskom narodu. One su povećale inflaciju, siromaštvo, nedostatak hrane, ali masovna bijeda nastala je samo u glavnome gradu. Pa ni tamo iz mnoštva onih koji pate ne čuje se zov 'prestanite s politikom osvajanja'. Ništa osim mudrovanja nije bila tvrdnja zapadnih političara da će gospodarske mjere Srbiju odvratiti od njezina ratnoga puta. To bi i hermetički izvedeni embargo ostvario tek nakon dužega vremena". SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 20. XII. 1993. Status Sarajeva najbitnije pitanje na bosanskim razgovorima Dopisnik iz Sarajeva David Ottaway upozorava da je "budućnost ovog bombardiranog, opkoljenoga grada - hoće li biti formalno podijeljen kao i Berlin poslije drugoga svjetskog rata - postala možda najprijepornije pitanje na pregovorima o rješenju bosanskoga građanskog rata, koji bi morali ponovno početi u utorak. U ratu između Muslimana, Srba i Hrvata, borba za budućnost Sarajeva sada je djelomice i borba za to hoće li sporazum o diobi Bosne biti stalan ili promjenjiv. Nepromijenjeno Sarajevo i čuvanje zadnje bosanske utvrde multietničkog suživota, drži se načinom omogućavanja budućeg nacionalnog pomirenja i reintegracije. I Srbi i Bosanci drže da bi dioba Sarajeva predloženu diobu Bosne na tri etničke državice učinila nepromjenjivom i tako otvorila put ujedinjenju srpskih i hrvatskih dijelova susjednoj Srbiji i Hrvatskoj, a ostala bi neodrživa republika s muslimanskom većinom". Napominjući da je status Sarajeva ostao neriješen na kraju zadnjih razgovora u Ženevi, Ottaway dodaje da je Thorvald Stoltenberg upozorio da je pitanje postalo mnogo teže nego što je on predvidio. "Sada, dok se Stoltenberg i Owen pripremaju za ponovni početak pregovora, zadnji srpski zahtjev još je više otežao izglede za postizanje rješenja", piše dopisnik, napominjući da su "Srbi rekli da im se mora predati međunarodna zračna luka kako bi ga mogli iskoristiti za izgradnju 'usporednog glavnog grada' njihove neovisne države. Taj bi plan središnjem Sarajevu omogućio da ostane glavnim gradom muslimanske državice. Ali ne bi imao zračnu luku i bio bi djelomice okružen novim srpskim gradom na sjeveru i jugu. Bosanska vlada pod muslimanskim vodstvom, iscrpljena dvadesetjednomjesečnim ratom protiv bolje naoružanih Srba prisiljena je prihvatiti diobu zemlje - i pokušava se oduprijeti etničkoj diobi Sarajeva". Osim toga, "Srbi traže diobu Sarajeva i predaju dvije muslimanske enklave u istočnoj Bosni, Srebrenice i Žepe, kao cijenu za odustajanje od teritorija sjeverno od Sarajeva. (...) Izaslanstvo bosanske vlade na mirovnim razgovorima, pod vodstvom predsjednika Izetbegovića i premijera Silajdžića, čini se da je zaključilo da se većina stanovnika Sarajeva ogorčeno protivi zamisli diobe Sarajeva. (...) Mirko Pejnović, srpski član pregovaračke ekipe bosanske vlade, rekao je da vlada i dalje ustraje na tome da Sarajevo ostane otvoren, nepodijeljen grad pod upravom UN barem dvije godine. To je prijedlog posrednika koji su pokušali odgoditi to pitanje za kasnije", izvješćuje Ottaway. Na kraju Ottaway ističe da je "možda najočitija novost u pregovorima, otkako su potkraj studenog obnovljeni poslije dvomjesečne praznine, iznenađujuće srdačan odnos između srpskih i muslimanskih vođa unatoč svakodnevnom srpskom bombardiranju Sarajeva. Srpska i muslimanska strana sada samostalno održavaju redovite bilateralne razgovore o praktičnim pitanjima poput vode, struje i hrane za Sarajevo, kao i o njegovu budućem statusu. Predstavnici dviju strana, između kojih i dalje postoje ozbiljne nesuglasice u pogledu teritorija koje će Srbi prepustiti Muslimanima, kažu da su takvi razgovori napredak prema rješenju rata ovdje. No, mnogi bosanski analitičari vjeruju da je sveobuhvatno rješenje još daleko te da je stvarnost dubokih, trajnih neslaganja tek privremeno prikrivena retorikom", zaključuje David Ottaway. Oporbene stranke vode u srbijanskim izborima ("The Washington Post") Dopisnik iz Beograda John Pomfret ističe da "prvi rezultati, koje su objavile oporbene stranke, pokazuju da Miloševićeva socijalistička stranka dobiva oko trećine glasova te da neće doseći većinu u parlamentu. Četiri glavne oporbene stranke zajedno dobivaju više od pedeset posto dosad obrađenih glasova. (...) Budu li konačni rezultati potvrdili preliminarne, ono što će se poslije dogoditi, sigurno će biti dugotrajno cjenkanje, dok Milošević... pokušava ostati na vrhu srbijanske politike, a njegovi protivnici pokušavaju zakopati obeshrabrujuće osobne i političke razlike kako bi ga svrgnuli s položaja. Neki od Miloševićevih protivnika rekli su da prihvaćaju mogućnost da on ostane na vlasti". Pomfret ističe da će "nedjeljno glasovanje imati bitne implikacije, ne samo na sedam milijuna srbijanskih glasača nego i na rat u Bosni te na napetu situaciju u Hrvatskoj, gdje su srpske paravojne snage uz potporu Miloševićeve vlade i vojske zaposjele dijelove teritorija i proglasile neovisne države. U utorak će u Ženevi početi novi krug mirovnih razgovora između tri zaraćene strane u Bosni - Muslimana, Hrvata i Srba - te dužnosnika iz Hrvatske i Jugoslavije pod srpskim vodstvom. Dobiju li socijalisti većinu u parlamentu, zapadni diplomati kažu da će srbijanski Predsjednik biti u jakom položaju da podvrgne pritisku Srbe u Bosni da daju veće ustupke bosanskim Muslimanima i tako približe dvije strane dogovoru o diobi Bosne na tri državice. Vjeruje se da Milošević želi zaključiti sporazum u Bosni jer su zapadne zemlje to postavile kao uvjet za ukidanje sankcija nametnutih Srbiji i Crnoj Gori... Ako su početni rezultati točni i srbijanska oporba osvoji znatnu pobjedu, bosanski će Muslimani najvjerojatnije odgoditi sporazum o mirovnom planu kako bi vidjeli hoće li u Srbiji nastati politički kaos - a to bi bila još jedna karta u njihovim rukama", piše među ostalim John Pomfret. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 19/20. XII. 1993. Neriješeno srpsko nacionalno pitanje "Iako je proces gospodarskog sloma i siromašenja širokih slojeva stanovništva poprimio goleme razmjere te mjesečni dohodak mnogima nije dovoljan čak ni za kupovinu svakodnevne štruce kruha, nijedna stranka uoči prijevremenih parlamentarnih izbora ne smije zanemariti nacionalno pitanje. Većina promatrača smatra da Srbi, koji su svoj identitet oblikovali upravo na temelju otpora stranim silama, ovaj put neće propustiti priliku za konačno 'oslobođenje' i stvaranje dugo priželjkivane nacionalne države, bez obzira na žrtve. Rješavanje srpskog pitanja, odnosno problema ujedinjenja područja nastanjenih većinskim srpskim stanovništvom u okviru velike Srbije ili zajedničke države svih južnih Slavena (odnosno pojedinih južnoslavenskih naroda) pod srpskim vodstvom bio je glavni cilj srpskih političara od početka 19. stoljeća. Osnivanje 'Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca' g. 1918., koja je kasnije preuzela ime 'Jugoslavija', većina Srba smatrala je - bar do sredine osamdesetih godina - ostvarenjem sna o nacionalnom jedinstvu. Nakon raspada Jugoslavije, Srbi koji su živjeli izvan granica Srbije izgubili su status državotvornog naroda, a Beograd je ponovno suočen s - ovaj put još zaoštrenijim - nacionalnim pitanjem. Srbija je danas ponovno zaokupljena raspravom koja je već prije stotinu godina uzburkala duhove. Protivnici upotrebljavaju iste pojmove i argumente kao i njihovi prethodnici, pokušavajući legitimirati teritorijalne ambicije podjednako spornim povijesnim tezama. Većina srpskih i hrvatskih političara i nacionalno orijentiranih intelektualaca razmišlja uglavnom o teritorijima te o stvaranju nacionalnih država koje bi trebale obuhvatiti sva područja - po njihovu mišljenju - nastanjena srpskim, odnosno hrvatskim narodom. Glavni je cilj, dakle, nacionalna obnova i ostvarenje sto- ili tisućugodišnjih snova, a ne politička reforma usmjerena na demokratizaciju zemlje. U Srbiji, takvu politiku zastupaju vladajući socijalisti Slobodana Miloševića koji je srpski nacionalizam pretvorio u instrument svog uspona na vlast, pobijedivši sve protivnike; no, nacionalistički tonovi obojili su i nastupe dijela srpske oporbe, bar tijekom predizborne kampanje. Intelektualci građansko-liberalne orijentacije, koji demokraciju smatraju važnijom od pitanja buduće srpske države, predstavljaju manjinu. Tko ne razmišlja u kategorijama nacije i države, obilježen je etiketom 'lijevog kozmopolita' i 'državnog neprijatelja'. Socijalisti i većina predstavnika demokratske oporbe slažu se da nakon raspada Jugoslavije koji po njihovoj ocjeni nije uzrokovan oživljavanjem srpskog nacionalizma sredinom osamdesetih godina već odcjepljenjem Slovenije i Hrvatske, Srbi također imaju pravo na vlastitu nacionalnu državu, veću od područja omeđenog Titovim 'nepravednim' administrativnim granicama. Nacionalno orijentirani Srbi staru Jugoslaviju smatraju velikom zabludom, konstrukcijom koja je trebala oslabiti Srbiju. Ako je međunarodna zajednica Hrvatima i Slovencima priznala pravo na odcjepljenje od Jugoslavije, načelo samoodređenja trebalo bi sankcionirati i odluku Srba izvan Srbije o osnivanju samostalne države, odnosno o priključenju Srbiji, smatraju oni. Ta perspektiva sugerira zaključak da proces odcjepljenja nisu pokrenuli bosanski i hrvatski Srbi, već jugoslavenski Hrvati i Bosanci. Socijalisti i brojni zastupnici demokratske oporbe osnivanje 'Saveza srpskih zemalja' i - u kasnijoj fazi - njihovo ujedinjenje i stvaranje jedinstvene država s jednom vladom i jednim parlamentom smatraju najvažnijim nacionalnim ciljem. Po njihovu mišljenju, ta država trebala bi obuhvatiti bar Srbiju, Crnu Goru, 'Srpsku republiku' u Bosni i krajinu. Ekstremisti postavljaju još radikalnije zahtjeve, proglašavajući Makedoniju i hrvatske primorske gradove Zadar i Dubrovnik 'svetim srpskim tlom', a bosanske Hrvate 'pokatoličenim Srbima'. Oporbene snage koje izgradnju demokratske srpske države u postojećim granicama smatraju glavnim ciljem, ističući da Srbi izvan Srbije ne mogu igrati vodeću ulogu u procesu definiranja srpskih nacionalnih interesa, predstavljaju manjinu. Predstavnici lijevih i neokomunističkih skupina smatraju da je rješenje srpskog nacionalnog pitanja nova jugoslavenska integracija, jedina opcija koja po njihovu mišljenju može okupiti sve Srbe, uključujući one u hrvatskim gradovima, u zajedničkoj državi. Pritom valja istaknuti neobičnu činjenicu da je socijalističko vodstvo zauzelo obrambeno držanje u rješavanju nacionalnog pitanja, što je izazvalo lavinu optužaba oporbe zbog navodnog brzog popuštanja pritisku međunarodne zajednice. Oporba optužuje socijaliste da su previše pasivni te da nisu izgradili jasan koncept ostvarenja nacionalnih interesa (riječ je o političkom ujedinjenju svih Srba). Socijalistička stranka smatra da je srpsko nacionalno pitanje tijekom prošlih godina praktično riješeno jer je jedinstvena srpska država već uspostavljena. Srbi koji žive izvan Srbije 'oslobođeni' su, imaju svoju državu i sami odlučuju o svojoj sudbini. Dugotrajni proces ujedinjenja već je započeo. Tvrdnju da je jedinstvena srpska država već uspostavljena potvrđuje u prvom redu primjer 'Srpske republike' u Bosni, koja će se vjerojatno prije ili kasnije i formalno priključiti ostatku Jugoslavije odnosno Srbiji. Krajinu međunarodna zajednica - bar verbalno - smatra sastavnim dijelom Hrvatske. No, socijalisti ne spominju cijenu 'oslobađanja' Srba koji žive izvan Srbije. Točno je da danas postoje tri srpske države - jedna od njih zove se Jugoslavija - ali nijedna nije međunarodno priznata a sve su tri gospodarski uništene. (...) Srbija je gospodarski slomljena i međunarodno izolirana (...) Predsjednik Milošević, autor projekta jake Srbije, političar koji je navodno poniženom srpskom dostojanstvu odlučio vratiti dostojanstvo, razorio je bivšu multinacionalnu državu, teško narušivši reputaciju krnje Jugoslavije, suočene s opasnošću unutrašnjeg sloma. Srbija je osvojila područja s druge strane Drine, ali je pritom razorila vlastite potencijale i život nekoliko generacija, ističe jedan pripadnik srpske oporbe. U predizbornoj kampanji, predstavnici demokratske oporbe preuzimaju teze socijalista o kulturnoj gospodarskoj i političkoj integraciji, jedinstvu srpskog naroda i 'savezu srpskih zemalja', ističući istodobno da ujedinjenje mora biti demokratski proces te da zajednička država svih Srba ne smije biti uspostavljena protiv volje cijelog svijeta. Vuk Drašković, rječiti vođa Srpskog pokreta obnove, jedne od najjačih oporbenih stranaka, smatra da demokratska Srbija mora biti Piemont nove reintegracije koja će ponovno okupiti Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, još nepostojeći savez srpske i muslimanske republike u Bosni (isključujući, dakle, hrvatsku Hercegovinu), krajinu, a jednoga dana - nakon pada predsjednika Tuđmana - možda čak i ostatak Hrvatske." AUSTRIJA KURIER 20. XII. 1993. Peterle: "Mržnju u Bosni više nije moguće zaustaviti!" "Slovenski ministar vanjskih poslova Lojze Peterle smatra da će budućnost Bosne biti vrlo mračna: 'Tamo bjesni prljavi rat. Mržnju, agresiju i osvajački bijes više nije moguće zaustaviti!' Komentirajući politiku 'mrkve i batine' koju trenutačno provode ministri vanjskih poslova ES, demokršćanin Peterle zamišljeno ističe: 'Riječ je o organiziranoj neodgovornosti.' ES namjerava nagraditi srpske teritorijalne ustupke u korist Muslimana ukidanjem gospodarskih sankcija protiv Srbije. Peterle smatra da će taj potez gotovo sigurno potaknuti širenje sukoba na Kosovo. 'Suočeni smo s opasnošću novih etničkih sukoba na Balkanu. Nitko ne zna kada će rat završiti jer nitko ne zna kada je započeo.' Peterle je iskreno pogođen činjenicom da nijedna bivša bratska republika nije slijedila slovenski model. 'Osjećam grižnju savjesti', priznaje on i dodaje: 'Mi smo na početku zagovarali konfederaciju koju Srbija nije željela prihvatiti.' Peterle savjest smatra političkom kategorijom. Takav način razmišljanja obilježava i njegovo stajalište prema susjednoj Hrvatskoj. Slovensko-hrvatski odnosi potpuno su prekinuti. Granica u Piranskom zaljevu postala je predmet sukoba. Zagreb polaže pravo na pristup moru koji je oduvijek pripadao Sloveniji. 'Piranski zaljev uvijek je bio sastavni dio piranske općine', tvrdi Peterle. Peterle će uskoro s hrvatskim predsjednikom Tuđmanom razgovarati o sukobu oko granica. Svakog dana, zelenu granicu prelaze stotine Muslimana. 'Ne možemo ih više primiti', uzdiše slovenski ministar vanjskih poslova. Slovenija je u bivšim vojarnama smjestila već oko 80 tisuća hrvatskih i bosanskih izbjeglica", prenosi Margaretha Kopeinig, dopisnica lista iz Bruxellesa. (Hina) včp 210642 MET dec 93 210642 MET dec 93