IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 7. listopada (Hina) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 6. X. 1993. Kad je misija nejasna Paul Greenberg, jedan od urednika lista Arkansas Democrat Gazette iz Little Rocka, upozorava da se iz nedavnih događaja u Mogadishuu može izvući nekoliko pouka. "Prvo, vrijeme je da se postupno prekine američka operacija u Somaliji. Zalihe hrane su obnovljene i mnogi su spašeni od gladi. SAD su učinile ono što su namjeravale i vrijeme je da drugi preuzmu teret. U najopasnijim borbama otkako su se američke snage iskrcale u Somaliji, najmanje je 12 američkih vojnika poginulo prošlog vikenda i najmanje jedan zarobljen, a možda i više njih. Ima još jedna bitnija pouka. Napadi na američke mirotvorce tek su slutnja onoga što će se dogoditi u Bosni, budu li američke postrojbe poslane u okviru tamošnje nesigurne operacije UN. Postrojbe UN koje su već razmještene rabe se kao argument da se ne čini ništa kako bi se zaustavio pokolj kako ne bi bile izvrgnute pogibelji. Pa ipak, po zadnjem izvješću, Clintonova vlada planira poslati 25 tisuća Amerikanaca u bivšu Jugoslaviju kako bi nametnuli sporazum koji još nije potpisan. Oni bi se mogli pretvoriti u 25 tisuća novih talaca. Intervencija malog opsega je opasna. Dok je zemlja usredotočena na druga pitanja, Amerika je sve više upletena, svakim potezom tone još dublje u diplomatsku močvaru. Sad se govori o priključivanju mirovnoj operaciji koja nije uspjela sačuvati mir. ... Umjesto da zauzmu jasno stajalište i zatraže kažnjavanje agresije, SAD razgovaraju sa zločinačkom konspiracijom protiv ostataka Bosne, uskraćujući žrtvama oružje koje im je potrebno za obranu. Kao da ništa nismo naučili na primjeru španjolskoga građanskog rata tridesetih, a kamoli Vijetnama šezdesetih. Osjećaj bijesa koji je nekad obuzeo američku javnost otupio je s vremenom i općim prihvaćanjem nepravde i nasilja na jugoslavenskom bojištu. To je proces desenzibilizacije. Ono što je jučer bilo strašno, danas je postalo rutina. Ili, kako je to prije nekoliko mjeseci rekao Daniel Patrick Moynihan, dok su te riječi još mogle šokirati, 'mi dajemo legitimnost genocidu'. I uglavnom to radimo ne razmišljajući dok se pozornost nacije usmjerava na poreze i zdravstvo... Opasno je upletati se u međunarodne sukobe ne razmišljajući. Vrijeme je da se upozori na takvu zbrku - prije nego naraste njezina cijena. U ratu još nema zamjene za pobjedu. A u vanjskoj politici još nema zamjene za jasne ciljeve i ostvarive rezultate", zaključuje Paul Greenberg. BRITANSKI RADIO - BBC 6. X. 1993. Pregled tiska Laura Silber javlja za Financial Times da su u Beogradu izrazito nezadovoljni tekstom rezolucije 871 koja Srbiji i Crnoj Gori postavlja nove uvjete za ukidanje postojećih sankcija. Obnavljajući mandat UNPROFOR-u, piše The Times, Vijeće sigurnosti popustilo je pod pritiskom Hrvatske i zapravo povezalo ukidanje sankcija s reintegracijom krajine, koju drže Srbi, u Hrvatsku. Dakle, iako su sankcije krnjoj Jugoslaviji bile nametnute zbog upletenosti u rat u Bosni, uvjet za njihovo skidanje sada postaje pomak u Hrvatskoj. No sankcije nisu bile nametnute Hrvatskoj, iako njezine regularne postrojbe krše rezoluciju UN i otvoreno se bore u Bosni. Čini se da su UN spremni popustiti hrvatskom predsjedniku Tuđmanu nakon što je okupljenim svjetskim čelnicima u New Yorku rekao da će izbaciti UNPROFOR iz Hrvatske ne osnaže li mu UN mandat, piše Tim Judah. Judah opisuje i reakcije srpske strane te navodi riječi jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Vladislava Jovanovića koji je rekao da je to zadnji put da se Hrvatskoj dopusti da se agresivno ponaša prema UNPA-zonama. Branko Filipović, viši službenik u ministarstvu vanjskih poslova krajine, kazao je da oni ne namjeravaju poštovati rezoluciju jer je ona čista besmislica. Filipović je odbacio tvrdnje kako Slobodan Milošević razmišlja o žrtvovanju krajine u nastojanju da se oslobodi sankcija". Financial Times donosi riječi hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića: 'Hrvatska može biti zadovoljna i općim tonom i potankostima rezolucije 871'. Laura Silber napominje kako rezolucija nije zadovoljila zahtjeve Zagreba da se osnaži mandat petnaest tisuća vojnika UNPROFOR-a u Hrvatskoj te dalje priznaje da je jugoslavenski ministar Jovanović pokušao umanjiti udarac koji je rezolucija nanijela Srbiji, izjavivši kako uvjeti mandata postrojba UN sadrže samo uopćene fraze o normalizaciji stanja. NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 6. X. 1993. žalosni nedostatak "Dok u Bosni plave kacige ipak obavljaju svoje posredničke i humanitarne dužnosti, u hrvatskim područjima pod srpskom okupacijom nisu ispunile nijednu zadaću. Usprkos tome, produžetak njihova mandata bio je nuždan. Slabost koja ih neprekidno dovodi u (stvarnu) unakrsnu vatru rezultat je nesposobnosti UN da uspostave mir. Rezolucija o produžetku mandata također je obilježena žalosnim nedostatkom. Neodređeno uvjetovanje ukidanja sankcija utvrđivanjem rješenja za Hrvatsku kukavički je kompromis. Riječ je o nepravednoj odredbi kojom UN u odnosu prema Hrvatskoj nastoje nadoknaditi nesposobnost za provedbu vlastitih rezolucija. Stacioniranje UNPROFOR-a trebalo je omogućiti ponovnu uspostavu hrvatske vlasti u krajini. Budući da to obećanje nije ispunjeno, srpska želja za ukidanjem sankcija također bi trebala ostati neostvarena. Što međunarodna zajednica želi postići takvom odlukom? Očekuje li da će priželjkivani pritisak napaćenog srpskog stanovništva prisiliti srpskog vođu Miloševića na popustljiviju politiku prema Hrvatskoj? Bila bi to opasna pogrešna kalkulacija. Nova rezolucija Vijeća sigurnosti potiče nezadovoljstvo Srbije, a Hrvatskoj ne donosi poboljšanje dosadašnjeg stanja. Takva situacija mogla bi brže no što neki strahuju rezultirati obnovom otvorenog rata u Hrvatskoj. Preostaje tek slabašna nada da će plave kacige usporiti takav razvoj događaja. Osim toga, u slučaju eskalacije sukoba, angažman dodatnih vojnika mirovnih snaga lakše je ostvariti od ponovnog stacioniranja", zaključuje novinar lista. AUSTRIJA DIE PRESSE 6. X. 1993. Realizam u New Yorku "Usprkos nezadovoljstvu ruskih diplomata, Vijeće sigurnosti odlučilo je povući realan potez: nakon produžetka mandata 26 tisuća plavih kaciga u bivšoj Jugoslaviji do 31. ožujka 1994., oštro je zaprijetilo Srbima. Svi su dobro znali da plave kacige i dalje neće moći oružanom silom prisiliti krajiške Srbe u Hrvatskoj da provedu mirovni plan; pritom valja naglasiti da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman neprekidno naglašavao da je produžetak mandata bez izričite dozvole za upotrebu sile besmislen. No, Vijeće sigurnosti odlučilo je da sankcije protiv ostatka Jugoslavije neće biti ukinute sve dok mirovni plan za Hrvatsku ne bude proveden u djelo. Riječ je o teškom udarcu za Beograd. Na početku činilo se da su sankcije povezane 'samo' s bosanskom krizom te je ostatak Jugoslavije vjerovao da će kaznene mjere uskoro biti ukinute. Ukidanje embarga bilo bi veliko olakšanje za Beograd budući da američke plave kacige već tjednima tako strogo nadziru granicu prema Makedoniji da je trgovački embargo postao upravo bolno neugodan", piše Irene Miller. RADIO FRANCE INTERNATIONALE - RFI 6. X. 1993. "Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Vladislav Jovanović dokazao je da u domaćoj diplomaciji izrečene ocjene i stajališta mogu imati izuzetno kratak rok trajanja", iz Beograda javlja Uroš Komlenović. "Naime, samo dan pošto je osudio novu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN, Jovanović se pojavio na državnoj televiziji opširno objašnjavajući da svjetska zajednica nije mislila ono što je mislila i da navodi u rezoluciji, kada se pozornije prouče, ne znače vezivanje problema krajine uz ublažavanje kaznenih mjera protiv Srbije i Crne Gore. Ključni argument kojim se Jovanović koristio jest da se nigdje u dokumentu Vijeća sigurnosti ne spominje gospodarska blokada Srbije i Crne Gore. Istodobno se na televiziji moglo čuti da je ruski veleposlanik u Beogradu nešto slično rekao zamjeniku ministra vanjskih poslova Radoslavu Bulajiću, a oglasilo se i rusko ministarstvo vanjskih poslova. U prijevodu s diplomatskog jezika ruska poruka Jugoslaviji otprilike glasi da rezolucija nije toliko strašna koliko je mogla biti da nije bilo Rusije. Naknadna objašnjenja, međutim, nisu fascinirala Srbe u krajini, pa je vlada u Kninu priopćila da je svjetska zajednica donošenjem takve rezolucije odabrala ratnu opciju. Sudeći po svjedočenju zapovjednika postrojba UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji francuskog generala Jeana Cota krajišnici se - isto kao i Hrvati - intenzivno pripremaju upravo za takvu opciju, a predsjednik skupštine bosanskih Srba Momčilo Krajišnik podsjetio je na dogovor Knina i Pala o zajedničkoj obrani. Kao što se i moglo očekivati, spomenuta odluka Vijeća sigurnosti potakla je Srbe zapadno od Drine da ponovno lansiraju svoju poznatu tezu o ujedinjenju sa SRJ. Kako se takva odluka ne može donijeti bez Srbije i Crne Gore, dojam da se o takvoj mogućnosti u Beogradu i ne razmišlja pojačan je obustavom medijske vatre kojom je svjetska zajednica ovih dana bila zasipana iz Beograda. Ipak, usprkos naknadnim objašnjenjima da uvjeti za ublažavanje gospodarske blokade formalno nisu prošireni, u Beogradu je teško naći optimistu koji vjeruje da će kaznene mjere svjetske zajednice biti ublažene prije proljeća, a pomisao na iduću zimu kod svakog izaziva jezu, iako u Beogradu trenutačno i nije tako hladno". SLOVENIJA DELO 6. X. 1993. Prva rezolucija UN koja pobuđuje nadu u mir "U Predsjedničkim i Banskim dvorima slave, s kninske tvrđave odzvanjaju žalopojke", piše dopisnik iz Zagreba Peter Potočnik u uvodu članka o prihvaćanju Rezolucije 871. Potočnik drži da su moskovski događaji svakako povoljno utjecali na posljednja zbivanja u Vijeću sigurnosti, a posredno mogu i na rasplet balkanske krize. Kninski Srbi su padom poraženog Hasbulatova i Ruckoja izgubili posljednju međunarodnu potporu da konačno postave granice svoje paradržave. S obzirom na to da i SRJ barem službeno podupire Rezoluciju 871, kako je sinoć priopćio ruski veleposlanik Voroncov, i što naposljetku gospodarska i socijalna sudbina Srbije i Crne Gore ovise o ostvarivanju te rezolucije, kninskim Srbima u rukama ostaje samo oružje nagomilano uz granicu s Hrvatskom vojskom ili pak mirovni pregovori s vlastima u Zagrebu. Iako službeni Zagreb u prvim satima nakon prihvaćanja Rezolucije Vijeća sigurnosti o polugodišnjem produženju mandata UNPROFOR-a objašnjava da je od danas mirovni proces zapravo u rukama kninskih Srba "u vatri ima još više vrelih žarača kako na hrvatskoj tako i na srpskoj strani", ocjenjuje Potočnik i dodaje da je "Tuđman neposredno pred kongresom HDZ-a u kojoj su, poglavito na terenu, do izražaja došli desničari koji se više nego za mirovne pregovore zagrijavaju za oružani obračun s pobunjenim Srbima i zapravo neprijatelja Hrvatske vide iza svakog ugla - od UNPROFOR-a do posljednjeg hrvatskoj državi lojalnog Srbina". Mogućnosti za uspjeh konzervativaca u hrvatskoj politici otupjele su usvajanjem Rezolucije, međutim, mirovni proces u Hrvatskoj nemoguće je provoditi izvan rješavanja bosansko-hercegovačke krize koja je i osnivanjem Abdićeve autonomne pokrajine dobila novu težinu. "Međutim, dok se hrvatski vođa dr. Franjo Tuđman najvjerojatnije neće odlučiti za carski rez u svojoj HDZ, jer ga i liberali i desničari uzimaju za svog vođu, u posve je drukčijem položaju Slobodan Milošević, koji je zapravo morao započeti obračun s radikalnijim Šešeljom. A na potonjeg ovako ili onako od samog početka igraju kninski Srbi, koji su upravo uz Šešeljevu pomoć do sada uspijevali izolirati one Srbe kojima je dosta rata te se žele pomiriti sa Zagrebom. Zato mirovni proces ovisi i o ishodu unutarnjih obračuna u srpskoj zajednici", zaključuje Potočnik. SRBIJA POLITIKA 6. X. 1993. Upozoravajuće otrežnjenje Milan Mišić drži kako je teško objasniti "najnoviji dokument UN koji će sigurno povećati napetosti i možda potpaliti nov požar na uskovitlanom prostoru bivše Jugoslavije... Rezolucija Vijeća sigurnosti dočekana je u novoj Jugoslaviji s razumljivim šokom i opravdanim nerazumijevanjem pravih motiva..." Mišić kaže da se radi o zaokretu jer se "ukidanje drastičnih ekonomskih i političkh sankcija prema SRJ, donesenih zbog njezine navodne umiješanosti u rat u Bosni, uvjetuje raspletom unutrašnje krize u Hrvatskoj... i ponovljena je jedna od onih grešaka koje su u dosadašnjoj povijesti dramatičnog raspadanja SFRJ stanje puno više zaoštravale nego smirivale". Za njega se na prvi pogled radi o "popuštanju pred ucjenama Hrvatske", ali ima i dojam da je u pitanju "ipak dosljednost u ambiciji da se postigne ono što dosad nije javno obrazlagano, ali se, kad se sklope kockice svih dosadašnjih poteza, potpuno naslućuje", a radi se o "ustrajavanju na zabludi da je prekrajanje prostora nekadašnje Jugoslavije moguće uz potpuno ignoriranje interesa i, u krajnjem slučaju, nacionalnih i ljudskih prava najbrojnijeg naroda na tom prostoru - srpskog... Zatim se nastavlja s razvrstavanjem aktera jugoslavenske krize na apriorno dobre i zle... a sve očitiji je i strateški cilj: iscrpljivanje Srbije i njezino svođenje na onu ulogu na Balkanu koja je u neskladu s njezinim ljudskim potencijalima, zemljopisom i poviješću... a teško je odoljeti dojmu da je umjesto smirivanja cilj balkanske politike velikih njezino zaoštravanje". Po mišljenu autora, "problem se vraća na početak: srpsko-hrvatske odnose". Što se tiče događanja u Moskvi "nestale su valjda i posljednje tlapnje o spasiteljskoj ulozi Rusije i njezinoj solidarnosti sa Srbima", jer je ona definitivno oslabila kao sila. (Hina) rb 071413 MET oct 93