DJECA - ŽRTVE RATA PROTIV HRVATSKE 1991-1993.

ZAGREB, 24. rujna (Hina) - Broj djece stradalnika u domovinskom ratu kreće se oko stotinu tisuća, zaključuje se u dokumentima Instituta za zaštitu majki i djece u Zagrebu koji raspolaže s najviše podataka o djece i njihovoj sudbini tijekom rata. Najistaknutije skupine djece žrtava rata su invalidi i ranjeni te djeca koja su u ratu ostala bez jednog ili obaju roditelja, kojih je oko pet tisuća. Međutim, najbrojnija skupina djece stradalnika su mali prognanici (88.682). Po podacima Instituta za zaštitu majki i djece prikupljenim od Glavnog sanitetskog stožera HV i zdravstvenih ustanova, u ratu u Hrvatskoj od 1991. godine pa do kolovoza ove godine ukupno je poginulo 171 dijete, a po evidenciji Hrvatskog Crvenog križa nestalo je 416 djece. Ranjeno ih je 712, među kojima je 43 djece s trajnim invaliditetom. Kod 12 njih došlo je do amputacije ekstremiteta. Bez jednog roditelja ostalo je 3.724 djece, a bez obaju 41 dijete. Prvo ranjeno dijete u srpskoj agresiji na Hrvatsku bila je vukovarska djevojčica Nazifa Gljiva, koje je zbog posljedica ranjavanja ostala bez noge, a najmlađe ranjeno dijete je dječak od četiri mjeseca. Najčešće stradavaju djeca školske dobi od 11 do 17 godina. Izvješća Instituta za zaštitu majki i djece govore da je osam ranjene djece prilikom ranjavanja ostalo i bez majke, koja je tada poginula. Oko 15 posto ranjavanja kod djece su slučajevi samoranjavanja i slučajnih ranjavanja, budući djeca često u igri pronalaze zaostale nagazne mine i druge eksplozivne naprave i aktiviraju ih. To za posljedicu vrlo često imaju trajnu invalidnost djece, a broj takvih slučajeva osobito se povećao u doba zatišja na hrvatskim bojištima, posebice na području Siska i Karlovca, u blizini linije razdvajanja. U najširu skupinu djece žrtava rata ubrajaju se mali prognanici, čiji je udio u ukupnoj prognaničkoj populaciji vrlo velik, oko 36 posto. Procjene Instituta su da će nasilno napuštanje doma i život u progonstvu, koje sada traje već više od dvije godine, ostaviti trajne psihološke posljedice na prognanoj djeci, zbog čega ih se ubraja među žrtve rata. Napominje se da će se tek u poslijeratnom razdoblju doznati više o raznim oblicima poremećaja zbog stradavanja kojima su izložena djeca u ratu, a koja dovode do teških kratkoročnih ili dugoročnih posljedica u dječjem razvoju te duševnom i tjelesnom zdravlju. Po riječima dr. Vlaste Hiršl, voditeljice Odjela za zdravstvene statistike i epidemiologije Instituta za zaštitu majki i djece, sva djeca invalidi i većina teže ranjene djece su preko Instituta i donatora iz inozemstva bila na liječenju u inozemstvu, neki i po dva puta. Tamo su djeca invalidi dobili najsuvremenije proteze, kojih u Hrvatskoj nema. Dr. Hiršl osobito je istaknula primjer jednog dječaka iz Karlovca koji je u Njemačkoj dobio elektronsku šaku i bio je sretan što može ponovno voziti bicikl. Zasad je, kaže ona, za fizičko zdravlje te djece učinjeno sve što se moglo, ali ostat će psihičke posljedice jer oni ne mogu, unatoč najsofisticiranijim protezama, živjeti kao njihovi vršnjaci što je za svako dijete najvažnije. Dr. Hiršl je napomenula da postoji višak donacija u protezama i invalidskim kolicima, kojih je više no ranjene djece. "Međutim, najveći problemi javljaju se u nastavljanju života djece s protezama, nabavci svakodnevne opreme za njih i osiguravanju stalne njege, zbog čega svim donatorima predlažemo osnivanje posebnog fonda za potrebe djece invalida", navodi ona. Dodala je da bi to bio najučinkovitiji način pomoći, budući je za svakodnevni život te djece potrebno mnogo novca, koji njihovi roditelji nemaju. Ukazala je i na potrebu češće zamjene proteza kod djece no kod odraslih invalida što nije predviđeno postojećim pravilima o korištenju Fonda zdravstva, te da bi trebalo donijeti posebne kriterije za djecu i odrasle. Dr. Vesna Bosanac, savjetnica u Ministarstvu zdravstva te članica Koordinacije za pomoć djeci RH u kriznim situacijama, kaže da su djeca koja su ostala bez obaju roditelja ostala kod rodbine, uglavnom baka i djedova. "Prema hrvatskom zakona ta se djeca nikako ne daju na usvajanje vani, jer želimo da oni odrastu u Hrvatskoj kod roditelji ili obitelji koje skrbe o njima", kazala je ona, dodajući da je napuštena ideja sirotišta kao načina skrbi za tu djecu. U tome, nastavlja ona, veliku pomoć daju brojne dobrotvorne organizacije, poput "Dore" i "Spasite djecu Hrvatske", koje za njih pronalaze kumstva u inozemstvu. Međutim, napominje dr. Bosanac, poseban problem danas predstavljaju djeca nestalih koja su tek odnedavno uključena u slične programe pomoći. Primjerice, broj djece iz Vukovara čiji su jedan ili oba roditelja poginuli jednak je broju djece nestalih. "Iako su ranjena djeca uglavnom dobila vrlo kvalitetno liječenje, i u Hrvatskoj i u inozemstvu, ostaje i nadalje niz problema vezanih za njihov svakodnevni život, a tu je svakako najznačanije pitanje smještaja", nastavlja dr. Bosanac te ističe neadekvatan smještaj djece invalida i ranjenika, koji, budući su većim djelom prognanici, i dalje žive po prognaničkim zbjegovima. Istaknula je primjer i jedne vukovarske prognaničke obitelji. "Majka i dijete od 13 godina bili su dva mjeseca zatočeni u srbijanskom logoru i maltretirani te nekoliko puta slani na strijeljanje, a otac je proveo devet mjeseci u logoru", navodi dr. Bosanac, te dodaje da ti ljudi nisu u stanju sebi pomoći i riješiti probleme svog statusa. Osim tih skupina djece koja su izravne žrtave rata u Hrvatskoj, svi stručnjaci ističu da su i ostala djeca na indirektan način postala njegove žrtve, od toga da su bila u skloništima tijekom granatiranja, o čijim posljedicama će se moći govoriti tek u budućnosti. O razmjerima problema koje djeca danas u Hrvatskoj imaju, a koje su posljedica ratnih razaranja, govori i 551 razorena i oštećena škola i dječji vrtić od ukupno 3668, 31 zdravstvena ustanova te oko 170 tisuća razorenih stanova i kuća. (Hina) mn 251309 MET sep 93