SERVIS POSEBNIH NASLOVA BLISTOK-MIR

Nadnaslov:Važne karike u potpisivanju mira na Bliskom istoku Naslov: Što stoji iza potpisivanja mira? Podnaslov:Do mirovnog sporazuma između Palestinaca i Izraela došlo je zahvaljujući padu komunizma, porastu islamskog fundamentalizma te hrabrosti čelnika obiju strana da ustraju do konačne odluke Piše: Paul EADLE, Reuter WASHINGTON - Do upravo potpisanog mirovnog sporazuma između Palestinaca i Izraela došlo je zahvaljujući padu komunizma, porastu islamskog fundamentalizma te hrabrosti čelnika obiju strana da ustraju do konačne odluke. Taj sporazum predstavlja tek početak - izraelski mirovni pregovori sa Sirijom, Jordanom i Libanonom još uvijek su na mrtvoj točki. No Arapi su izgubili svoje stare prijatelje, Izrael ima nove neprijatelje, dok su vođe obiju strana dokazali da su spremni na nezamislive kompromise. Pad komunizma 1989. godine doveo je do raspada sovjetske velesile, koja je od 1950. godine podržavala, naoružavala i financirala arapsku stvar protiv Izraela i njegovih zapadnih pomagača. Vojna pobjeda nad Izraelom više nije bila izglednom opcijom. Poraz Iraka od strane Amerikom predvođene koalicije u Zaljevskom ratu 1991. godine razorio je i posljednje snove o arapskoj vojnoj moći. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) koja je pozdravila iračke raketne napade na Izrael tijekom rata, dovedena je do stečaja obzirom da su mu arapske naftne sile koje su se borile protiv Iraka s gnušanjem uskratile daljnje financiranje. Egipat, previše iscrpljen i siromašan da bi u rat slao još jednu generaciju svojih vojnika, već je 1979. godine potpisao mirovni sporazum s Izraelom. Ostale zemlje bivšeg užeg arapskog kruga, Jordan, Sirija i Libanon, pa čak i Palestinci na okupiranoj Zapadnoj obali i Gazi polako su počele pokazivati spremnost da prihvate izraelsko pravo na postojanje. No pad komunizma oslabio je i Izrael, uklonivši opasnost od započinjanja Trećeg svjetskog rata na Bliskom Istoku, pa je Izrael izgubio svoj specijalni status zapadne utvrde protiv komunizma. Međunaslov: Potreba hitnog riješavanja problema Istovremeno, Izrael je suočen s novom prijetnjom - islamskim fundamentalizmom koji kao pitanje vjere drži da Izrael nema pravo postojanja. Iran, kojim od 1979. godine vladaju islamski revolucionari, nakon osmogodišnjeg rata sa Irakom započinje ogromni program ponovnog naoružavanja. Militanti islamisti preuzimaju vlast u Sudanu 1989. godine, dobivaju mjesta u jordanskom parlamentu te iste godine, gotovo da pobjeđuju na izborima u Alžiru 1991. godine, dok egipatsku vladu potresa njihova kampanja nasilja od 1992. godine. Naoružani od strane Irana, gerilci Hezbolaha proganjaju izraelske postrojbe u "sigurnosnoj zoni" koju kontroliraju u južnom Libanonu. Islamske su skupine zadobile golemu popularnost na okupiranim područjima Zapadne obale i Gaze zbog silovitih napada na Izraelce, velikodušnog milosrđa i neuništive ideologije odbijanja. "Činjenica da je fundamentalizam u porastu dovela je do svijesti o potrebi hitno rješavanja problema", izjavio je jedan izraelski dužnosnik. Taj dužnosnik navodi kako je izraelska vlada koja je vlast preuzela u srpnju 1992. godine shvatila da bi pregovori u trajanju od tri, četiri ili pet godina izraelsku državu doveli do suočenja s fundamentalističkim silama koje bi do tada već mogle raspolagati raketama dalekog dometa pa čak i nuklearnim oružjem. "Tada bismo morali iz korijena promijeniti svoju cjelokupnu politiku, pa je bilo bolje da sada postignemo što se postići dade", dodaje. Bilo je i vrijeme za postizanje mira, nakon borbe između Arapa i Židova koji je započeo kada su se europski cionisti počeli naseljavati područje koje je krajem prošlog stoljeća bilo dijelom Otomanskog carstva kako bi ponovo stvorili židovsku državu. Četvero je ljudi tako obilježilo povijest. Svaki je na svoj način odredio svoju političku tradiciju. James Baker, američki državni tajnik do siječnja 1993. godine, ignorirao je židovski glas kojem su se do tada udvarale sve američke administracije, prisiljavajući desno orijentiranu izraelsku vladu da prihvati izravne mirovne pregovore i uvjeravajući Arape da će ostvariti poštenu nagodbu. Hafez Al Asad, koji je dvadeset godina Siriju proglašavao tvrđavom arapskog nacionalizma, povjerovao mu je i prihvatio sudjelovanje na pregovorima koji su počeli u listopadu 1991. godine u Madridu. Yitzhak Rabin, izraelski premijer od srpnja 1992. godine, potisnuo je svoje antipatije prema dugogodišnjem suparniku i ministru vanjskih poslova Shimonu Peresu te pozdravio mirovni sporazum što ga je ovaj postigao s PLO-om prošlog mjeseca nakon tajnih razgovora u Norveškoj. Yasser Arafat, najpoznatiji svjetski gerilac, podijelio je PLO svojim odustajanjem od terorizma i pristajanjem na dogovor koji Palestincima daje pravo na samoupravu na području Zapadne obale i Gaze, no bez ikakvih garancija za nezavisnu državu. (Hina) br 142332 MET sep 93