SERVIS POSEBNIH NASLOVA

Nadnaslov: Kakav je stvarni život "radoholične" japanske birokracije? Naslov: Frustrirani japanski uredi Podnaslov: Prekidajući tabu nametnute šutnje, gotovo proglašen heretikom, jedan se japanski službenik ministarstva zdravlja usudio u knjizi objaviti ono što drugi misle, a ne smiju reći: "Život japanske birokracije je pakao i mentalno otuđenje". Knjiga "Pravila u vladinim uredima" odlično se prodaje, dok pisma podrške neprestano stižu. Piše: Pierre-Antoine DONNET, AFP TOKYO - Život japanske birokracije je pakao, pa i gore, mentalno otuđenje, zbog nepisanih pravila koji uvijek nalažu da se potrebno žrtvovati za grupu: Masao Miyamoto, i sam njezin pripadnik, ne nalazi dovoljno grubih riječi kojima bio obznanio socijalni konformizam u Japanu. Unatoč nagomilanih frustracija tijekom beskrajnih radnih dana i dopusta, koje se ne može gotovo nikada koristiti, dugo je prihvaćao svoju sudbinu ne gunđajući, kao i gotovo većina milijuna njegovih kolega u uredima uprave ili privatnog sektora. Ali jednog dana, iako je djelatnik ministarstva zdravlja, odlučio je prekinuti tabu nametnute šutnje uz pomoć knjige koja ga je, od svog izlaska u travnju, proslavila - Masao Miyamoto: "Pravila u vladinim uredima", knjiga je koja se prodala u 230.000 primjeraka u pet mjeseci. Masao Miyamoto govori o razlozima za takvu knjigu: "Naš način života je patetičan, neljudski, upravo smiješan. Žrtvujemo naš privatan život, obitelj kako bismo ostajali satima i satima u uredima nakon kraja radnog vremena. Često ništa ne radimo, ostajemo tek zato što nam to nameće pristak društva". Miyamoto svodi račune: kako je izračunao, Japanci prosječno rade 2.900 sati godišnje, uključujući dodatne sate, iako oni često ostaju neplaćeni. Sindikati taj broj procjenjuju na 2.700 sati, a vlada samo na oko 2.000 sati. Računajući i dodatne neplaćene i neuvedene sate, Japan vjerojatno drži prvo mjesto u svijetu, naglašava Miyamoto, u usporedbi s prosjekom od 1.949 radnih sati u Sjedinjenim Državama i 1.645 sati u Francuskoj. "Prije rata Japanci su se žrtvovali za cara. Nakon rata živimo u mazohističkom sustavu gdje trebate zatrti svoju osobnost i nikada isticati svoju inicijativu. Međunaslov: Javna osuda - tajna podrška Kada bi ono što govori Masao Miyamoto izrekao stranac, nema sumnje da bi brzo bio izjednačen s "Japan basher-ima", Zapadnjacima, uglavnom Amerikancima, koji žestoko kritiziraju Japan i njegove metode koje ocijenjuju nelojalnima u međunarodnoj trgovini. Ali Miyamoto je Japanac, iako je živio jedanaest godina u Sjedinjenim Državama gdje je završio studij psihoanalize, nakon čega se uključio u rad Ministarstva zdravlja gdje je direktor službe "karantene" u luci Yokohama. "Sloboda izražavanja je mit u Japanu. Teoretski možete reći što vam se čini pravo. Ali čim pripadate jednoj grupi, nemate više pravo na kritiku", objašnjava uspješni autor, kojeg su, kada mu je knjiga objavljena, kolege promatrale kao heretika. "Šefovi su mi rekli da bih se trebao sramiti. Pojam srama je vrlo snažan u Japanu. Rekli su mi da bih trebao dati ostavku. Mnogi kolege su se udaljili od mene. No, izdržao sam", objašnjava Miyamoto. "Samo su mi žene uvijek davale podršku. Bez sumnje su držale kao nekog tko je na njihovoj strani jer su žene također jedna vrsta potlačenih u Japanu", dodaje on. Nakon što je prošao početni šok izazvan knjigom, atmosfera oko njega postepeno se smiruje. Neki kolege usuđuju se ponovo govoriti s njim. S druge strane mu je knjiga, koja se izvrsno prodaje u administrativnoj četvrti Kasumigazeki u središtu Tokija, pribavila na stotine pisama oduševljenih čitatelja. "Na početku sam se malo bojao svega onoga što sam rekao. Ali ta pisma su velika podrška. U njima mi ljudi govore: 'Hvala što si glasno rekao ono što mi mislimo, a ne usuđujemo se reći'". (Hina) br 122241 MET sep 93