STUTTGART U SVJETLU "POST-HELSINŠKE" ERE

ZAGREB, 9. kolovoza (Hina) - U "plavom" kutu bogomdani talent, elokventan, samouvjereni "vladar sekundi i metara", dame i gospodo - Carl Lee-ee-ee-wi-sss. U "crvenom" kutu šutljivi čovjek sazdan od mišića, čovjek koji je dugo čekao svoju priliku, olimpijski junak - Linford Chr-iiii-sti-ee. Carl Lewis i Linford Christie borit će se za ulog vrijedan poštovanja - zlatnu medalju na 100 metara i naslov najbržeg čovjeka svijeta. Tako bi otprilike izgledala najava susreta Lewis - Christie za čiji bi se organizaciju zasigurno "dolarski" nadmetali najveći svjetski boksački promotori. Lewis je najveća atletska zvijezda svoga vremena i vjerovatno najbolji atletičar svih vremena. U Stuttgartu će braniti naslov svjetskog prvaka i svjetskog rekordera iz posljenjega prvenstva u Tokiju prije dvije godine. Christie je jedini Europljanin koji se može nositi sa američkim sprinterima, a njegov naslov olimpijskog prvaka traži potvrdu u Stuttgartu i to u dvoboju protiv Lewisa, kojeg nije bilo u Barceloni. Lewisova samouvjerenost, koju mnogi smatraju i arogancijom, ima podlogu u osam olimpijskih i osam svjetskih zlatnih odličja. I dok će Lewis "turanje mikrofona pod nos" smatrati "obvezom u kojoj se uživa", za Britanca će to značiti "neprijateljsku provokaciju", što najbolje znaju britanski novinari u čijim tekstovima sigurno nećete naći Christieve izjave. Ako nastavimo sa boksačkom "terminologijom", tada odnos američkim sprintera spram svojih britanskih kolega možemo uporediti sa prezirom kojim superiorni američki boksači dočekuju britanske. Javna je tajna da Amerikanci olimpijsko finale "stotke" smatraju "razvodnjenim" nakon što je Lewis ispao iz američkih kvalifikacija, a američki prvak Andre Cason obnovio ozljedu prije Barcelone. To može dodatno motivirati Christiea, koji kao i Lewis, uvijek pronalazi pravu formu na najvećim priredbama. Prošlo je deset godina od prvog svjetskog prvenstva u Helsinkiu, deset godina u kojoj je atletika teškom mukom prešla iz poluamaterizma u vode potpunog profesionalizma. Ta 1983. godina bila je prijelomna, dijelom zbog velikog skandala koji je izazvao Ben Johnson, a dijelom i zbog po prvi puta javno istaknutih zahtjeva menađera i promotora da se minute i metri - plaćaju. Profesionalizam je neizbježan i veliki iznosi novca koji se nude atletskoj eliti, osiguravaju da će ljudi poput Lewisa i Bubke pružati vrhunske izvedbe sve dok se za to osjećaju fizički sposobnim. Lewis i Bubka su jedini atletičari kojima se pruža prilika da osvoje i četvrto svjetsko "zlato". Bubka se kao sasvim nepoznat pojavio u majici bivšeg SSSR-a u Helsinkiu, a ove godine je "proslavio" obaranje 34. svjetskog rekorda u skoku s motkom. U Stuttgartu će nastupiti u majici Ukrajine, Njemačka je postala zemlja njegova "privremenog prebivališta" budući da nastupa za atletski klub iz Berlina. "Leteći Sergej" ima i dodatni motiv jer u Barceloni je razočarao i sebe i atletski svijet propustivši da preskoči početnu visinu. Pojava sjajnih afričkih, poglavito kenijskih, trkača na srednjim i dugim prugama još je jedna značajka post-helsinške ere. Bila bi prava senzacija da Kenijcima ne pripadne zlato u "steeple - chaseu", te barem po jedna medalja na svim prugama od 800 do 10.000 metara. Trenutno prva kenijska zvijezda Yobes Ondieki ipak neće nastupiti u Stuttgartu jer smatra da odluka o održavanju prvenstva svake dvije godine obezvrijeđuje osvojena odličja. Na drugoj strani, Lewis svjetske smotre najboljih atletičara drži presudnim za razvoj i opstojnost atletike, u kojoj se svake godine pojavljuju nove zvijezde "gladne" sjaja odličja. Ako uz odličja ide i slava i novac, tim bolje, jer i veličine poput Lewisa i Bubke su svjesne da je "atletski kolač" dovoljno velik za sve koji zaslužuju da ga probaju. (Hina) rš 091220 MET aug 93