IZBOR IZ PISANJA INOZEMNOG TISKA I RTV

ZAGREB, 14. srpnja (Hina) AUSTRIJA - DER STANDARD (13. VII. 1993) Izgovor o podijeljenoj krivnji "U 'upozorenju' posvećenom stanju u Bosni, priopćenje skupine G 7 Hrvatsku osuđuje istim riječima koje šalje i na adresu Srbije. Ljevica se danas ističe još drastičnijim tonovima, naglašavajući da je Hrvatska napokon odbacila masku. Predstavnici ljevice tvrde da su hrvatske snage akcijom u krajini prekršile primirje sklopljeno uz posredstvo UN; nakon toga, dogodila se navodno dioba plijena u sporazumu sa Srbima. Prva tvrdnja predstavlja još očitija manipulacija budući da cilj hrvatske akcije nije bilo osvajanje tuđih teritorija nego povrat neprijeporno hrvatskih područja koja su okupirali Srbi. Točno je, doduše, da je postignut sporazum o primirju - ali samo uz pretpostavku da UN vrate to područje pod kontrolu Hrvatske i omoguće uspostavu hrvatske vlasti. Umjesto toga, UN pasivno su promatrali kako srpska većina, nastanjena na tom području, protjeruje lokalne Hrvate, dodjeljuje njihove kuće srpskim pridošlicama i uspostavlja srpsku upravu. Prije no što to područje bude definitivno posrbljeno i 'očišćeno od Hrvata', hrvatska je vlada odlučila iskoristiti svoje (međunarodno zajamčeno) pravo na obranu vlastitog teritorija. Predbacivati Hrvatskoj zbog tog poteza graniči s apsurdom. Stajalište Hrvatske prema zbivanjima u Bosni jest složenije, iako su činjenice i u Bosni prilično jednostavne: poduprti regularnim srpskim snagama, bosanski Srbi oružjem vojske ostatka Jugoslavije već 18 mjeseci pokušavaju osvojiti što veći dio Bosne; nakon što su bosanski Srbi uspješno okupirali gotovo tri četvrtine teritorija zemlje u kojoj su nekada sačinjavali jednu trećinu stanovništva, hrvatska vojska pojačala je potporu bosanskim Hrvatima. Rezultat je uistinu srpsko-hrvatska dioba Bosne; moguće je također - iako ne i dokazano - da su ne samo mnogi Srbi nego i mnogi Hrvati potajno priželjkivali takav razvoj događaja te da su i sklopili odgovarajući sporazum. Usprkos tome, takvo hrvatsko stajalište neposredna je posljedica srpske agresije u Bosni. Čak i u navodnoj 'podjeli plijena' udjeli su vrlo različiti: Hrvati bi mogli prisvojiti otprilike jednu trećinu Bosne koja odgovara njihovu udjelu u demografskoj strukturi stanovništva Bosne i Hercegovine. NJEMAČKA - FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG, 13. VII. 1993. Što još može biti spašeno "Bosansko državno Predsjedništvo izložilo je nacrt federativnoga državnog ustrojstva, ali država je na rubu propasti - njezino razaranje rezultat je srpske agresije. Hrvatski doprinos tom procesu, koji zaslužuje prijekor, nastupio je u kasnijoj fazi, djelomice je rezultat muslimanskih provokacija i u cjelini predstavlja sporednu sastavnicu. Bosna se ne može sama izvući iz bijede. Vlade u Londonu i Parizu zadovoljno promatraju uspjeh svojih napora usmjerenih na očuvanje embarga na dostavu oružja, koji su Bonn, a odnedavno i Rim, željeli ukinuti. Bosna ne treba očekivati ni izravnu vojnu pomoć. Valja, dakle, zaključiti da razvoj događaja sigurno kreće u smjeru podjele bosanske države. Ona je možda neizbježna, ali zapadne sile mogle bi spriječiti da cijeli proces bude određen voljom Srba. U raspadajućoj Bosni i Hercegovini sva tri naroda moraju biti pravedno tretirana; posebno treba zaštititi Muslimane i Hrvate, koji su zajedno bili prve žrtve srpskog genocida. Tek naknadno ta su dva naroda postali ratni protivnici, pa čak i neprijatelji. Njihov je zajednički interes ponovna izgradnja mostova između ta dva naroda", upozorava Johann Georg Reissmueller. FRANCUSKA - LE FIGARO, 13. VII. 1993. I najstrašniji ratovi imaju kraj U interviewu lord Carrington među inim kaže: "Priznanje Hrvatske i Slovenije ubrzalo je građanski rat, no tko zna, možda bi rat svakako izbio. (...)" Glede vojne intervencije koja bi možda prekinula rat, sugovornik novinara Jacquesa Duploicha misli: "Nakon priznanja Bosne i Hecegovine, vojna intervencija je bila moguća, no ni Velika Britanija, ni Francuska, ni Sjedinjene Države nisu na to bile pripravne. (...) Kad je postalo sigurno da intervencije neće biti, Srbi, a i Hrvati, koji nipošto nisu nevini u Bosni, imali su dosta vremena za manevriranje." Lord Carrington nastavlja: "Svi u bivšoj Jugoslaviji imaju argumente protiv svojih susjeda. Sjetimo se, na primjer, progona Srba u Hrvatskoj 1941. i 1942. I kad je Hrvatska proglasila neovisnost, a njezin Ustav nije jamčio prava srpskoj manjini, Srbi su mogli govoriti o 'provokaciji'." Na pitanje treba li skinuti embargo na uvoz oružja bosanskim Muslimanima, odgovara: "Kako je Bosna priznata kao suverena država, trebalo bi tu državu opskrbiti obrambenim sredstvima. (...)" Lord Carrington vjeruje da bi rat na Kosovu mogao biti izbjegnut: "Zahvaljujući, u prvom redu, albanskom Predsjedniku koji je pokazao da razumije što ova pokrajina znači njegovim susjedima. (...) Čak i najstrašniji ratovi završavaju! No to ne znači da će rješenje koje će dovesti do prestanka rata u Bosni, zadovoljiti sve. (...) Mislim da će rješenje biti u nekoj vrsti federalne države. Predsjednik Tuđman mi je nekoliko puta rekao da je najizglednije rješenje za Bosnu razdioba zemlje između Srba i Hrvata. Na koncu će se Hrvati iz Bosne pripojiti Hrvatskoj, Srbi Srbiji, i trebat će stvoriti državu bosanskim Muslimanima. Na Europskoj je zajednici da ustraje kako bi federalna cjelina potrajala. Mislim da bi bilo razboritije da se pričekalo kraj rata prije nego se bučno rastrubilo suđenje ratnim zločincima. Jesmo li uvjereni da će međunarodna zajednica suditi Slobodanu Miloševiću za ratne zločine?", pita na kraju lord Carrington. BELGIJA - LA LIBRE BELGIQUE, 13. VII. 1993. General Briquemont: (ne)moguća misija? "General Briquemont svima ponavlja: 'Da sam mislio da je moja misija u Bosni nemoguća, ne bih je prihvatio'", započinje komentator, pa ovako nastavlja: "Morillonov nasljednik nalazi se pred uistinu dramatičnim stanjem. (...) Rat bez 'pravila igre'? Svakako, jer kad vidimo da su se jučerašnji zakleti neprijatelji Srbi i Hrvati pomirili na trenutak da bi se suočili s Muslimanima. No da li zadugo? (...) Politički kaos nije ništa manji. Potvrđuje ga plan koji promiče većina bosanskog Predsjedništva zagovarajući 'federaciju'. (...) Belgijskom generalu neće trebati objašnjavati razlike između federalnog sustava (...) i konfederacije koja bi okupila suverene države koje prihvaćaju suradnju u određenim područjima. Teoretski, potonja formula nije nužno loša. Primijenimo li je u Bosni, u opasnosti smo da odobrimo politiku koju već duže vrijeme istodobno vode Srbija i Hrvatska - politiku 'etničkog čišćenja', i da legaliziramo diobu zemlje u korist 'velike Srbije' i 'velike Hrvatske'. Vance-Owenov plan potpuno je zastario na terenu i pripada povijesti. Nema mu zamjene pa valja iznova započeti mirovni proces. Ta diplomatska praznina u određenom smislu pojašnjava misiju plavih kaciga i njihovih zapovjednika. Kako naglašava general Cot, 'mješavina političkih i vojnih koraka koja je bila prikladna tijekom mirovnoga procesa, danas se čini kontraproduktivnom'. BELGIJA - LE SOIR, 13. VII. 1993. Jugoslavenska kronika: od nemoći do cinizma Skupina Zenon koja okuplja ugledne Europljane piše: "Tijekom nekoliko tjedana došlo je do brutalnih promjena u pogledu bosansko-hercegovačkog sukoba. (...) Međunarodna je zajednica najprije izražavala svoju nepokolebljivu privrženost Vance-Owenovu planu, a upravo je de facto prihvatila smrt mirovnog plana i, u zamjenu za njega, diobu Bosne i Hercegovine. (...) Osim toga, Srbi i Hrvati su istodobno pripremili nove zemljovide i ustavna načela. Oni vode igru u nazočnosti supredsjedatelja Međunarodne mirovne konferencije, čija se uloga svodi na posredovanje u odnosu s Muslimanima, čije interese još pokušavaju po svaku cijenu braniti. Kako se moglo doći do tog stupnja nemoći i poricanja naših načela, do bezizlazne diplomatske situacije kojom se potvrđuje potpuna pobjeda jednog vođe klana koji 'predstavlja' 1,2 milijuna Srba.(...) Raspad hrvatsko-muslimanske koalicije daje potpuno novu dimenziju krizi i njezin je budući razvoj gotovo nemoguće kontrolirati. (...) Tako je započet zaokret prema diobi, koji se nastavlja u Ženevi u potpuno nesređenim okolnostima za Muslimane. Doista, oni su vojno najslabiji i ne uživaju potporu susjedne bratske države kao bosanski Srbi i Hrvati. Evo nekih obrisa njihova bezizglednog položaja: - Ni Amerikanci, ni Europljani nisu spremni poslati postrojbe u Bosnu i Hercegovinu jer bi ih intervencija mogla stajati brojnih ljudskih života (...). - No, gore navedeni nisu čak spremni poslati dodatnih sedam i pol tisuća vojnika koji bi pružali minimalnu zaštitu Muslimanima u šest zaštićenih zona. (...) Licemjerje je neizmjerno. Takvo je držanje neodgovorno: osim što diskreditira Vijeće sigurnosti kojega rezolucije ostaju nedjelotvornima, izručuje Muslimane na milost i nemilost nove srpsko-hrvatske koalicije, kako na terenu tako i u okviru pregovora. (...) - Nadalje, Europljani odbijaju ukinuti embargo na prodaju oružja Muslimanima i legitimnim bosanskim vlastima. (...) Istodobno, ne primjenjuje se dosljedno gospodarski embargo prema Srbiji. U takvim uvjetima, pritisak koji Zapad upravo provodi nad Muslimanima kako bi ih uvjerio u 'realnost' pregovora sa Srbima i Hrvatima o diobi BiH, predstavlja diplomatski korak koji neizbježno smatramo ciničnim, kratkovidnim, i ponižavajućim kako, za Muslimane, tako i za Europu. (Hina) fp 140610 MET jul 93