VELIKA BRITANIJA

VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 3. VII. 1993. Sramota Autor komentara piše kako je "rat u bivšoj Jugoslaviji izbio baš kad je EZ počela ostvarivati vanjskopolitičke i obrambene ambicije. 'Ovo je trenutak Europe', rekao je Jacques Poos, koji je kao ministar vanjskih poslova malenog Luksemburga tada govorio u ime EZ. Amerikanci su bili sretni da mogu prepustiti Europi da se sama time bavi. Ali ono za što su se entuzijasti nadali da će biti dokazom tek pronađene europske moći pretvorilo se u dokaz europske nemoći. To je bio, kako je to tužno rekao jedan od entuzijasta, 'golem korak unatrag europske ideje'". Navodeći zatim da su Europljane često nazivali slabićima i šeprtljama u pogledu Balkana, autor ističe da su oni bar "ostali zajedno (unatoč oštrim nesuglasicama) i tako izbjegli suparništvo koje je 1914. balkanski sukob pretvorio u svjetski rat. Kako je predsjednik Bill Clinton ubrzo otkrio, jedno je zgroziti se nad jugoslavenskom tragedijom, a nešto posve drugo pristati na politiku kojom bi se to zaustavilo". Nije točno, drži autor, da Europljani nisu učinili ništa. "Osigurali su posrednike i promatrače, nametnuli sankcije, poslali nekoliko tisuća jedinica da dijele humanitarnu pomoć. Tragično je to što ništa od toga nije ni približno odgovaralo razmjerima događaja. Iskustvo je slomilo prenapuhanu europsku retoriku i unijelo brojne lekcije u stvarnost poslije hladnoga rata. Prva je da su za svaku veliku vojnu akciju i dalje potrebni Amerikanci. Zajednička europska obrana nije se ni približila ostvarenju. Europljani nemaju ni vojne strukture ni jedinstvene ciljeve za tako nešto. 'Nema ništa ozbiljnije od odluke tko će poginuti', kaže viši američki diplomat, 'Europa još nije dovoljno sazrela'. Druga - njemački div i dalje je obrambeni patuljak i nikakvo prilagođavanje s navodnim ustavnim inhibicijama u sudjelovanju u operacijama izvan NATO-a neće to na brzinu promijeniti. Smanjivanja poslije 1945. su uspjela, tvrdi jedna osoba koja je to iskusila: 'Mi Nijemci sve radimo potpuno - potpuni rat ili potpuni mir'. Drugi bi Europljani potajice mogli željeti da bude tako. Ono što su držali gotovo njemačkom histerijom u pogledu Hrvatske izazvalo je neke sumnje u pouzdanost njihova susjeda. Iz toga slijedi i treća pouka: Francuska i Britanija imaju mnogo zajedničkog kad su posrijedi instinkti i sposobnosti u vanjskoj politici i obrani. One su bile jedina dva ozbiljna zapadna igrača u Bosni". Pišući o odnosima Britanije i Francuske i uzajamnim zamjerkama, autor ističe kako "razmišljanje s obje strane kanala evoluira" te da "postoje temelji za jaču francusko-britansku suradnju". Autor upozorava kako "to neće rezultirati jačom Europom. Jugoslavija je pokazala da će, htjela-ne htjela, Zajednica biti uvučena u igru vanjske politike, a možda i obrane. Kako bi mogla postati djelotvornijom? Glasovanja mogu biti učinkovita u manjim pitanjima, ali ne i u onima doista osjetljivim. Kako bi Njemačka reagirala da je nadglasana u pogledu Hrvatske? Dok ne nađu realistične odgovore na takva pitanja, Europljani se moraju nadati da će Amerikanci biti negdje u blizini. Možda je Jugoslavija bila nepravedan test. EZ nije stvorena zato da se bavi takvim krizama. Ali na drugom velikom testu na polju sigurnosti - integraciji bivših zemalja komunističke Europe - Zajednica mora prikupiti nužna sredstva. Kako su njezini vođe napola priznali na sastanku u Kopenhagenu prošlog mjeseca, do sada u tome nije uspjela. Najbolji način podupiranja demokracije u istočnoj Europi (ne računajući loše definirane francuske prijedloge za paneuropsku 'inicijativu') - ponuditi otvoreno tržište i mogućnost članstva u EZ. Što se trgovine tiče, postoji velik raskorak između retorike EZ i onoga što ona nudi. Što se članstva tiče, radije je postavila uvjete nego da odredi datume". Pišući zatim o pristupu EZ trgovini s istočnoeuropskim zemljama, autor ističe da europski sporazumi određuju faze u slobodnoj trgovini, te upozorava na to da su "sporazumi najstroži upravo u onome u čemu su istočnoeuropske zemlje najkonkurentnije". Zajednica je vrlo brzo nametnula posebne mjere zaštite. Autor drži da je u interesu same Zajednice da se otvori prema istočnoeuropskom tržištu. "Točno je da bi dio njezine industrije pretrpio određene štete. Otvaranje prema poljskoj i mađarskoj poljoprivredi ugrozilo bi zajedničku poljoprivrednu politiku. Ali bi potrošači imali koristi od nižih cijena, a učinak bi bilo požurivanje nužnog restrukturiranja proizvodnje širom Europe. Najbolje što bi Zajednica mogla učiniti jest, prema komisiji, da ukine kontrolu osjetljivih proizvoda i pomogne u restrukturiranju područja EZ najteže pogođenih novom konkurencijom. Jacques Attali, dosadašnji predsjednik europske banke za rekonstrukciju i razvoj, zalaže se za ugovor o zajedničkom tržištu na cijelom kontinentu, svojevrsnu europsku verziju sjevernoameričkog ugovora o slobodnoj trgovini (u kojem bi EZ imala ulogu SAD, EFTA Kanade, a istočna Europa Meksika). Politički interes EZ u otvaranju još je veći. Mlada demokratska društva istočne Europe još su krhka. Od Zapada traže zaštitu - od Rusije, od njihovih lokalnih Miloševića, od efekata gospodarske pretvorbe u usporedbi s kojima se europska recesija čini luksuzom (...) Kako raste razočaranje Zapadom, tako raste i opasnost od još veće nestabilnosti na pragu EZ. Nije dovoljno istočnoeuropskim zemljama reći, kako je to učinila EZ, da se moraju češće sastajati. Nuždan je jasan raspored eventualnog uključivanja u EZ. EZ je mogla istočnoj Europi ponuditi 'prijelazno razdoblje uključivanja': to jest, rano članstvo s razdobljem prilagodbe koje bi trajalo godinama. Umjesto toga EZ se odlučila za 'prijelazno razdoblje isključivanja': najprije prilagodba, a zatim članstvo ('desetljećima' poslije, da je po Mitterrandu)", piše među ostalim komentator. 050501 MET jul 93