IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 1. srpnja (Hina) SJEDINJENE DRŽAVE - THE WASHINGTON POST - 30. VI. 1993. Balkan - mjesto gdje se zaustavlja agresija Eugene Rostov, prvi direktor Agencije za kontrolu oružja i razoružavanja u Reaganovoj vladi i ugledni profesor na National Defense University, podsjeća kako su "predsjednici Bush i Clinton i državni tajnik Warren Christopher pokušavali opravdati američku pasivnost u pogledu srbijanske agresije u bivšoj Jugoslaviji argumentom da rat ne utječe na naše nacionalne interese. Nikada, međutim, nisu objasnili zašto je to tako. Misle li da niti rat većih razmjera na Balkanu ne može ugroziti našu opskrbu naftom, kako se to dogodilo u slučaju iračke invazije na Kuvajt? Da velika Srbija ne bi mogla bombardirati ili pokrenuti invaziju na SAD? Da je posrijedi rat u okvirima jurisdikcije pokojne jugoslavenske države? Ili da je naš interes u zaustavljanju agresije i genocida 'jedino' humanitaran?" Rostow pojašnjava da se "zaljevski rat nije vodio samo zbog osiguravanja pristupa nafti s tog područja, nego i zbog obrane potpuno drukčijih i mnogo bitnijih interesa nacionalne sigurnosti - a to je suprotstavljanje agresiji. Prije, u vrijeme i poslije zaljevskoga rata Bush je neprestano ponavljao da smo prije mnogo godina naučili da svjetska zajednica, dopusti li se agresiju, proširi li se takva praksa i tako zaprijeti općem miru, mora zaustaviti čak i najmanje kršenje zakona prije nego postane prekasno da se uspostavi mir bez velikog rata. (...) Za nametanje međunarodnoga zakona protiv agresije nije nužno da SAD pošalju svoje marince i za najmanju sitnicu. Svjetski politički sustav prije nekoliko godina ignorirao je indijsko pripajanje portugalske kolonije Goa ne zabrinjavajući se mnogo za posljedice. Ali velike sile i svjetska zajednica moraju ozbiljno shvatiti velike agresije koje prijete regionalnoj ili svjetskoj stabilnosti. Srbijanska agresija na bivše jugoslavenske republike i više nego zadovoljava to pravilo. Najvitalniji cilj naše politike o nacionalnoj sigurnosti jest pomoć u izgrađivanju sustava svjetskoga javnog reda koji vode velike sile u skladu s pravilima Povelje UN. Kako bi izbjegli suočavanje s jugoslavenskom tragedijom, neki sada tvrde da je raspadom Sovjetskog Saveza nužnost da se zapadne sile suprotstavljaju agresiji manja nego što je bila dok je Sovjetski Savez još ustrajao na širenju. Neki čak tvrde da je zbog nedavnih promjena u ruskoj politici, suprotstavljanje agresiji postalo potpuno 'neobavezno'. Takvo je stajalište pogrešno. Skrupulozno poštivanje suprotstavljanja agresiji još je bitnije zapadnim saveznicima danas nego što je bilo prije sovjetskog raspada 1989. Kratkoročno je sovjetski raspad, poput pada svake druge imperije tijekom povijesti, radikalno destabilizirao svjetsku politiku. (...) Nije vrijeme za pretvaranje da kraj Sovjetskog Saveza jamči stalni mir bez novog prolijevanja krvi, znoja i suza. Sigurno je, međutim, da se razumno miran svjetski poredak može izgraditi jedino na temeljima povoljne ravnoteže sila ili, još bolje, pravoga zajedništva velikih sila, ako se ono može postići. Samo su dva načina za primjenu Povelje UN protiv agresije: izravna akcija nacionalnih snaga koje bi pozvalo Vijeće sigurnosti i kojima bi zapovijedali Vijeće i glavni tajnik prema članu 43 Povelje UN, ili akcija istih nacionalnih snaga u pojedinačnoj ili združenoj samoobrani, s blagoslavom ili bez blagoslova Vijeća sigurnosti, kako je to učinjeno u Koreji, zaljevskom ratu, arapsko-izraelskim ratovima, falklandskom ratu i bezbrojnim drugim obrambenim bitkama poslije 1945. Akcije Vijeća sigurnosti i pojedinačne ili združene samoobrane po Povelji su jednako legitimne i zakonite. Osim možda rata u Kongu 1960/61. nije bilo drugih akcija Vijeća sigurnosti. Član 43 Povelje nikad nije aktiviran. Dovoljno je samo usporediti zaljevski rat sa zbrkom u Jugoslaviji da bismo shvatili koji je način primjene djelotvorniji. Postoji dublji razlog za davanje prednosti nastavku primjene Povelje metodama združene samoobrane. Slabost UN kao organizacije za primjenu Povelje neizlječiva je jedino zbog prava na veto u Vijeću sigurnosti. U sadašnjem obliku UN ne bi mogli postojati bez prava na veto. Pa ipak, veto znači da Vijeće sigurnosti nikada ne može postati zamjena za pojedinačnu ili združenu samoobranu. On neizbježno nudi članovima tužan izbor između kaosa i jednoglasnosti velikih sila, koja će u najboljem slučaju biti rijetka. Eskalira li rat u Jugoslaviji u katastrofu, zapadni će se saveznici i UN morati okrenuti NATO-u, jedinoj dostupnoj sili sposobnoj za brzu i učinkovitu uspostavu mira na tom području. NATO se pripremio na tu mogućnost proširenjem mandata na prijetnje miru u 'cijeloj euro-atlantskoj regiji'. Ne bude li se slijedilo taj put, sve što se postiglo u zaljevskom ratu u pogledu ojačavanja mira bit će ugroženo", zaključuje Eugene Rostow. ŠPANJOLSKA - EL PAIS - 30. VI. 1993. Kapitulacija Europe "Kinesko kazalište sjena europskih vlada, SAD i UN, koje se odnosi na spsku agresiju i aktivno hrvatsko sudjelovanje u etničkom čišćenju i genocidu bosanskih Muslimana ne prikriva osnovnu činjenicu: njihovo stvarno prihvaćanje politike svršenoga čina koje u praksi ratificira nestanak suverene države i trijumf barbarstva", piše Juan Goytisolo u rubrici "Mišljenje", a izjavu su potpisali i Pedro Almodovar, Jose Angel Valente, Manuel Vazquez Montalban i Susan Sontag. "Nedavni sastanak četvorice velikih i španjolskoga ministra vanjskih poslova dovršio je spomenuti sramni postupak novim posrtanjem pred osvajanjima i plemenskom diobom Bosne i Hercegovine, ne dajući joj čak niti priliku da se brani ukidanjem embarga koji jedino ide u prilog do zuba naoružanim agresorima. Nagrađeni su brutalnost i genocid. Milošević, Karadžić, Šešelj i ostali političari i ratnici koji provode etničko čišćenje zadovoljno su pohvalili sporazum četvorice i jednoga koji konkretizira njihove snove o velikoj Srbiji, poštuje parodiju referenduma s Pala i ocrtava panoramu Gaze u srcu Europe. Spomenuto kršenje međunarodne etike i zakona isto tako ohrabruje planove beogradskih fundamentalista na Kosovu i u Makedoniji: njihovu opsesiju da podijele i likvidiraju miješano stanovništvo. Srebrenica, Goražde, Tuzla, Bihać, Žepa, Sarajevo - 'sigurni' gradovi, kažu; bolje reći otvoreni zatvori u kojima će desetke tisuća Bosanaca na ulicama i u srušenim kućama, bez vode i struje, gotovo bez hrane i lijekova, oživiti prirodan plamen mržnje prema onima koji su ih, po riječima Zlatka Dizdarevića, glavnog urednika "Oslobođenja", 'napustili, žrtvovali, a sada i zatočili'. Apartheid očajanja i smrt na milost i nemilost pristaša etničkog čišćenja, opskrbljenih svim vrstama oružja. Sudovi ratnim zločincima koji nikada neće osuditi krivce, koje u ministarstvima primaju i prihvaćaju kao sugovornike, s naivnom nadom da će pridonijeti miru. Zatvaranje granica, na papiru, između Srbije i Bosne, koje u praksi sprečava megalomanska i rasistička prepotencija čarobnjakovih učenika iz Beograda. To su washingtonski sporazumi. (...) Dok je europski parlament vrlo oštro odbacio sporazum četvorice i jednoga, mi Španjolci smo sudjelovali u toj ceremoniji sudioništva i sramote u kojoj je našu zemlju predstavljao taj jedan - gospodin Solana. Ne može se zamisliti gori prolog španjolskom predsjedanju u Vijeću sigurnosti UN. Prešno se i obavezno mora ispraviti taj put i napokon napustiti politiku strašljivosti pred fašizmom koji uništava Balkan, čiji se povodi ne razlikuju od onih koji pokreću potpirivače mržnje prema strancima u Njemačkoj, Francuskoj ili Španjolskoj. Europa ne umire u Maastrichtu, ona umire u Sarajevu, zbog sljepoće i nemoći svojih vođa. Oni moraju znati da će prihvaćanje rasizma i ksenofobije u Bosni dopustiti da se raširi plemenski duh, nasuprot građanskom, u cijeloj srednjoj i istočnoj Europi. Zahtijevamo i savjetujemo španjolskoj vladi da iz Vijeća sigurnosti pokrene i podupre prihvaćanje mjera koje će prekinuti slaganje s vladama odgovornim za agresiju u Bosni i Hercegovini, genocid počinjen protiv većine spomenutog naroda, pristaše društvenog i političkog suživota bez diskriminacija zbog njihova vjerskog ili etničkog podrijetla. Naša zemlja, koja je pet stoljeća patila pod progonima i izbacivanjima svojih sugrađana, ne može biti sukrivac u ponavljanju sličnih čina", zaključuje Goytisolo. RUSIJA - NEZAVISIMAJA GAZETA - 30. VI. 1993. Moskva se zbližuje sa Zagrebom O boravku novoga ministra vanjskih poslova Hrvatske dr. Mate Granića u Moskvi izvijestio je Vitalij Portnikov. "Brzi posjet ruskome glavnom gradu čelnika hrvatske diplomacije Mate Granića, koji se susreo s A. Kozirevom i V. Čurkinom, očito je organiziran da bi se usuglasila stajališta Moskve i Zagreba glede novih mirovnih planova za Bosnu i Hercegovinu. Sugovornici su mogli potvrditi zbližavanje svojih stajališta. I Moskva i Zagreb se zauzimaju za podjelu Bosne i Hercegovine na tri nacionalne jedinice koje će morati razmisliti o budućnosti svoje države. Andrej Kozirev je istaknuo da ga se posebno dojmilo zauzimanje hrvatskoga ministra za isključivo mirno rješavanje sukoba. 'Bosanski bi Hrvati možda mogli računati na vojnu pomoć Hrvatske, ali hrvatski ministar isključuje silu. Dotle se Muslimani nadaju ukidanju embarga na uvoz oružja i nekakvoj međunarodnoj vojnoj intervenciji za njihovu stranu. I to im možda smućuje glavu i smeta da se stvarno dogovore u pregovorima. Ali, s druge strane, i kod Hrvata i kod Muslimana se može pojaviti bojazan da će se cijeli postupak odvijati na njihovu štetu, da se njihova prava neće poštovati. I tu se mora pojaviti međunarodna zajednica u ulozi svojevrsnoga jamca', istaknuo je ruski ministar vanjskih poslova. Mate Granić je rusko-hrvatski dijalog ocijenio konstruktivnim. Po njegovu mišljenju Rusija podupire teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, a sama je Hrvatska spremna, u skladu s ustavnim načelima, osigurati sva prava svojim nacionalnim manjinama. Jedinim stvarnim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu Granić drži sporazum triju zajednica i jamstva razvoja svim narodima te bivše jugoslavenske republike. 'Premda su događaji u Bosni posljedak srpske agresije radi stvaranja velike Srbije, međunarodna zajednica nije uspjela naći rješenje za Bosnu i Hercegovinu', rekao nam je hrvatski ministar. Zato je preostalo samo predložene rješenje o podjeli Bosne na tri dijela i dogovoru između zajednica". SLOVENIJA - DELO - 30. VI. 1993. Posljednji čin "Uzvišenim načelima je kraj i u bosansko-hercegovačkom kotlu opravdan je još samo tvrdi realizam. Budući da od Pekinga niti od Moskve nitko nije očekivao visoke standarde međunarodne etike, posebno je Zapad kriv što je međunarodna zajednica, nakon što se poslije pada berlinskoga zida neko vrijeme uspavljivala snovima o novom europskom domu i o novom svjetskom poretku, s visine pala na tvrdo tlo bosansko-hercegovačke 'realpolitike'. Zapadni komentatori koji su daleko od toga da s takvim ishodom budu zadovoljni, ustvrđuju da je srpski napad na BiH dokazao da se u Europi granice još mijenjaju nasiljem, da su rezultati etničkog čišćenja više ili manje završeni i da je nastanak velike Srbije i velike Hrvatske tek pitanje vremena i pravih formalnih pristupa. Bit će zanimljivo promatrati kako će demokratski svijet prati ruke i kako će Clinton objašnjavati intervenciju u Somaliji i Iraku, te neintervenciju u Bosni. Bosansko-hercegovački predsjednik Izetbegović nije bio nazočan pregovorima u Ženevi, ali pritom se više ne radi o odbijanju nezaobilaznih činjenica nego samo još o taktiziranju, o traženju boljeg među - za Muslimane - vrlo lošim rješenjima; Srbi i Hrvati su se ionako već dogovorili. Ni Izetbegović neće moći zaobići konfederalizaciju; to da se sada može pregovarati samo o tome već mu je neko vrijeme jasno, a to je rekao i za vrijeme posljednjeg posjeta Ljubljani. Ono zbog čega je tvrdoglav jest priznanje sadašnjih granica BiH. Ako će ih svijet jamčiti, bit će još nekih mogućnosti da se BiH sačuva kao labava konfederacija. Ako neće, konfederacija će biti tek stepenica u podjeli republike između Srbije i Hrvatske, ostatak će biti geto za Muslimane", piše Marijan Sedmak u "Temi dana". NJEMAČKA - DIE WELT - 30. VI. 1993. Srpski lobby "Dok se borba za budućnost Bosne i Hercegovine nastavlja pod tučom granata, na razini UN odvijaju se neobično žurne kadrovske promjene koje teško možemo nazvati pukim slučajem. Zapovjednik mirovnih snaga za cijelo područje bivše Jugoslavije (UNPROFOR) švedski general Wahlgren smijenjen je s dužnosti. Švedsko ministarstvo vanjskih poslova prosvjedovalo je u New Yorku jer Stockholm prethodno nitko nije ništa pitao ni obavijestio o tom potezu. Walgren je za svoju smjenu navodno doznao iz novina. Podjednako neformalno smijenjen je i legendarni francuski general Morillon, 'junak Srebrenice'. No, u njegovu slučaju odmah je pruženo i obrazloženje, koje je u Wahlgrenovu slučaju sramno zabašureno: Morillon je, navodno, pokazao previše simpatija za bosanske Muslimane, uplećući se na 'nedopušten način' u politiku. Za razliku od Šveđana, francuska vlada nije prosvjedovala, očito pozdravljajući povlačenje Morillona, koji je u Sarajevo došao kao prijatelj Srba, pretvorivši se naknadno u kritičara srpske politike. No, vrtuljak se i dalje okreće: krajiški Srbi zahtijevaju smjenu njemačkoga diplomata Gerda Ahrensa s dužnosti predsjednika 'skupine za manjine' ženevske konferencije o Jugoslaviji. Srpska strana izjavila je predstavnicima EZ da ne može podnijeti da tu dužnost obavlja Nijemac. Osim toga, Ahrens je Srbe u krajini i Bosni drsko nazvao 'nacionalnom manjinom', ističe srpska strana koja smatra da Srbi mogu biti samo 'državotvorni narod'. Srpska taktika usmjerena je na isključivanje EZ i prepuštanje posredničke uloge isključivo UN te na uklanjanje svih političara, diplomata ili časnika koji nisu zastupali prosrpska stajališta. No, Srbi su u prvom redu zainteresirani za potiskivanje Nijemaca iz potrage za rješenjem stanja u Bosni. Povremeno se čini da takvi srpski planovi u zapadnim prijestolnicama imaju marljive zagovornike", ističe na kraju svog komentara Carl Gustaf Stroehm. BRITANSKI RADIO - BBC 30. VI. 1993. Pregled tiska U izvješću s bosansko-hercegovačkih ratišta "The Independentov" dopisnik Christopher Bellamy, koji se javio iz Viteza, piše: "Jučerašnji dan označio je možda početak završnih okršaja u bosanskom građanskom ratu kada je vojska bosanskih Srba pokrenula protuofenzivu u trenutku kada su Muslimani već mislili kako su pobijedili u bici za Maglaj. Čini se da je napad nagoviješten razgovorima o razdiobi Bosne na tri etničke zone, a vremenski je usklađen kako bi se ostvarili strateški ciljevi prije raspoređivanja dodatnih postrojba UN na zaštiti sigurnosnih zona. Magla i jaka kiša u ponedjeljak su prikrili pokrete srpskih postrojba koje su u području Maglaja sastavile jednu od najjačih vojnih formacija do sada viđenih u tom ratu. Tenkovi iz te formacije jučer su napali Novi Šeher, sjeverno od Žepče, područje koje su postrojbe bosansko-herecegovačke Vlade od početka rata neprekidno držale pod svojom kontrolom. Gradovi Maglaj, Žepče i Zavidovići našli su se pod teškom paljbom srpskoga topništva. Dok su Srbi napadali, muslimanske postrojbe borile su se na sjeveru s hrvatskim postrojbama, što je na kraju pomoglo Srbima. Čini se da su Srbi i Hrvati postigli dogovor te da u ovom trenutku jedni druge podupiru". "The Times" posvetio je planu o razdiobi BiH i sastanku bosansko-hercegovačkoga Predsjedništva, koje je taj plan jučer razmatralo, svoj urednički komentar. "S različitih krajeva moralnoga i političkoga spektra lord Owen i bosanski, srpski i hrvatski vođe udružili su se u neukusnoj uroti da uvjere svijet općenito, a posebno predsjednika Aliju Izetbegovića, da sudbinu BiH još samo treba zapečatiti. Lord Owen, koji vjeruje da je to početak kraja, očekuje da će se dogovor o bosansko-hercegovačkoj konfederaciji postići za nekoliko dana. Ako se pokaže da je on u pravu, od UN bi se moglo zatražiti da počnu kontrolirati provedbu dogovora kojima se legitimiziraju teritorijalna osvajanja. UN bi zatim trebali ukinuti sankcije protiv Srbije. Kolaps posljednjeg primirja, nagovještaj intenziviranja teritorijalnog grabeža bez paralelne nove inicijative Rusije, Amerike, Francuske i Britanije, samo pregovaranje lorda Owena neće zaustaviti rat. Spomenute zemlje jedine su sile koje su sposobne iskazati utjecaj. Ako one nisu spremne diplomaciju poduprijeti vojnom nazočnošću, svaki plan završit će kao i Vance-Owenov. Sposobnost lorda Owena da se uvijek iznova vraća na površinu suprotstavlja se zakonima gravitacije, ali - realno - on ne može pružiti ništa što bi utješilo bilo BiH bilo Zapad". (Hina) lv 010251 MET jul 93