REAGIRANJE MATE BOBANA NA APEL KARDINALA KUHARIĆA

ZAGREB, 26. svibnja (Hina) - Predsjednik Hrvatske zajednice Herceg Bosna mr. Mate Boban uputio je 23. svibnja pismo nadbiskupu zagrebačkom kardinalu Franji Kuhariću, a tekst pisma danas je dostavljen iz Ureda predsjednika HZ HB Hini radi objavljivanja. Tekst pisma objavljujemo u cjelosti. "Uzoriti gospodine kardinale, uručena mi je fotokopija Vašeg "Apela za obustavu sukoba u Bosni i Hercegovini", osobito između Hrvata i Muslimana. Zahvalan sam što imate brigu za nas. Pomno sam pročitao Vaš APEL, i shvatio njegov sadržaj. "Dvije od naravi" i "Dvije od ljubavi" meni su i našem hrvatskom katoličkom narodu u Herceg-Bosni dobro poznati. Učimo ih već više od trinaest stoljeća na ovim prostorima u svojim "kolincima i razlikama". Kušamo po njima živjeti i onda kad ih uopće ne shvaćamo. Znamo, poslije to svatko od nas u svom životu nauči da je Isus Dekalogu dodao amandmane. Zato su ga ubili jer je išao "dokinuti" Zakon i Proroke. On uporno tvrdi, ne dokinuti nego dopuniti. Sve to znamo, po tom kušamo živjeti, vjerujemo, po tom ćemo biti suđeni. Uzoriti Kardinale, neću se služiti "Prosjacima i sinovima" pokojnog Ivana Raosa, ali mi tako objašnjavaju mnoge stvari. Ono kad se hajduk ispovjeda kod svog don Pavla, i ne dobija "odrišenja" dok nije došao imotskome gvardijanu. Hajduk se u odnosu na svoje neprijatelje brani Božjim odnosom prema njegovim neprijateljima (Luciferu i njegovoj sviti). Stoljećima smo se morali tući da bismo imali svoja ognjišta, svoje gunje pod kojima ćemo sricati svoje "očenaše", učiti svoju povijest. Nabijani smo na koce, derana nam je koža, i što je to koga brigalo. Imali smo svoje pute bez sna, svoje progone. Hoću li spominjati sve harače koje smo morali dati povijesti, neprijatelju, prijatelju, saveznicima. I uvijek su nam uz uši brusali noževe. Dobro nas je razumio pokojni naš Ban: Čekaj, krstu, dok večeras noć sa neba padne crna pečenja ćeš mješte hljeba. I onaj vječiti refren ispaćenog puka: hljeba, hljeba Gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba. Hoću li pričati o tome da Hrvati na ovim prostorima nisu smjeli imati ulaznih vrata na svojim kućama, da su nam djecu-mušku-stoljećima vadili iz bešika i proizvodili JANJIČARE, da su uveli "ius primae noctis". Što i čega bih se još trebao prisjetiti?! Ili sve to jednostavno zaboraviti?! Zar danas kad su mnoge naše krajeve zatrli i jedni i drugi. Istom mjerom: i četnici i fundamentalisti. Velite, nemate dovoljno uvida u stvar, i ne znate na koji ćete način ovo nama uručiti. Možete doći slobodno, ovaj je hrvatski narod u svom očajničkom kriku za opstankom osnovao Hrvatsko vijeće obrane. I u tom nije bio ekskluzivan. Našim su teritorijem, jedinim slobodnim u Bosni i Hercegovini, svi Muslimani izašli u život ispod srpskog noža, primali i primaju pomoć. Dali smo im svoje srce, svoje kuće, postelje i stolove da život spase. Ne sviđa mi se što nam radi toga predbacujete "sankcije" u Hrvatskoj. Zar nismo već sankacionirani? Već tamo od Svačića gore, preko mnogih bojnih polja, bojeva i sakaćenja. Što nas dijelite, kad to naš puk ne želi. Hoćemo li mi sad pričati kao što su pred godinu danas pričali oni koji nas sada kolju: ONO JE U HRVATSKOJ, TO NIJE NAŠ RAT. I uzeli su onda svejugogenerale u svoju ARMIJU BIH da sad pod drugom kapom i drugim znakom (zamislite samo kojim) kolju puk hrvatski. Mi od početka nismo tako razmišljali. Od Borova Sela, od Pologa i tenkova. Naš je rat bio i na Batini, i u Kijevu, i u Vukovaru i u Dubrovniku. Pogledajte samo, ako ste već počeli strahovati za tu neku hrvatsku državu tko je i gdje za nju ginuo. I nismo se bojali sankcija, ni onda kad ste nas molili da se sklonimo ispred tenkova, a mi vas poslušali, ni onda kad je trebalo na Kupres, ni onda kad je trebalo na Dubrovnik, ... Mi nismo željeli rat ni s četnicima, s Muslimanima pogotovu i nikada. Imamo na pretek dokumenata za svoje tvrdnje. Ali smo željeli svoju slobodu, svoji na svome biti. Pričati o suživotu u vremenu rata u najmanju je ruku neukusno. Kad se cijeli svijet digao da rastavi i spasi što se da spasiti nisu na mjestu riječi mlakosti. Treba pomoći i na drugi način, a ne svoj narod stavljati u istu vreću s onim koji ga kolje. Pa dokle smo onda došli?! Primili ste g. Izetbegovića, pitam se, zašto nas obojicu niste sastavili?! Ili to namjeravate učiniti?! Narodu se samo jednom u njegovu životu pruža povijesna prilika da se bori za svoju zemlju i svoju slobodu. Na svima je nama danas povijesna odgovornost. Ne shvatimo li je, bolje nam je o vrat objesiti mlinski kamen i ubaciti se u Jadransko more. Dođite i svoje riječi suživota ponovite u Sarajevu, u Mostaru, u Vitezu, Zenici, Kaknju, drugdje. Ili u Vukovaru, Kninu ... barem u ovom vremenu sada. Sad je "vrijeme" od nečeg drugog, ne velim ja nego Propovjednik. Jer, "sve ima svoje vrijeme". A budemo li vanvremenski (interno ili politikantski) Bog će nas suditi. I propast ćemo - nestati. I pitam se, koji vam argumenti leže na raspolaganju kad o Bosni i Hercegovini govorite kao o državi u kojoj bismo trebali živjeti. Državi koju je svijet priznao, koja je članica UN. Krasno! Što u biti imate od te države. IMA LI BOSNE?!, mudruju samo oni fratri i svećenici koji po zagrebačkim salonima dokoličare i sastaju se s "predsjednikom svoje države Bosne". Pitajte svećenike i fratre u Bosni "ima li Bosne". Ima je, ima, ondje gdje je Hrvat za nju prolio krv, posijao svoje kosti. Pa jednom bi vam svima trebalo biti jasno ono što i slijepac vidi: Bosne ima ondje gdje ju je HVO obranio, jer je to zemlja i Hrvata. I sad nas svrstavate u istu vreću i pozivate na pomirenje i optužujete za moguće neposluhe koji će Hrvatskoj, Vašoj domovini, pomutiti planove. A možete, uzoriti Gospodine, učiniti mnogo više. Možete svim novinarima kazati da Hrvatska nema ništa s tim. To je u Bosni ostao jedan dio nje, koji nju ne briga. Doduše, ona druga dva naroda žele taj ostatak Hrvatske u Bosni zbrisati. Jedni su unajmili Ruse, Bugare i Tatare, drugi Mudžahedine. Vježbaju "osvetu" i "Kur' an" na ostatku hrvatskog naroda u Bosni. U ovom krvavom ratu mnogi smo izginuli i u vašoj Hrvatskoj i u našoj Bosni i Hercegovini. Kako to jadno zvuči. Trebali smo ostati skupa živjeti, jer oni kažu vaša je Hrvatska kriva što je u našoj Bosni i Hercegovini došlo do rata. Treba li to objašnjavati?! Uzoriti Gospodine Kardinale, što nam u ovim vremenima ne pristupite iskrenije. Imali smo to pravo očekivati. Zar vi stvarno mislite kao i mnogi koji ustrajno ponavljaju: mi se s Muslimanima nismo nikad tukli. I kad razmišljate o njihovu nastanku ne dodvoravajte se povijesti, čitajte je kako su je pisali: niti je u moru mire, niti je u .... vire. Jeste li pitali Aliju za Zenicu, za Kakanj, za Konjic, Prozor, Vakuf, Jablanicu?! Jeste li ga pitali zašto mi Hrvati Bosne i Hercegovine sad ponovno moramo oslobađati Mostar, jeste li ga pitali zašto njegova "bosansko-hercegovačka armija" sužnji naše fratre i svećenike?! One iste koji su ih hranili na pragovima svojih samostana i župnih ureda?! Ili ste to zaboravili iz poštovanja prema "Predsjedniku" jedne susjedne prijateljske države. Uzoriti Kardinale, suvišno je bilo opominjati nas na kršćanska načela. Usisali smo ih s majčinskim mlijekom i nećemo ih kršiti budite uvjereni. Očekivali smo vašu moralnu podršku u ovom sveopćem napadu i kasapljenju našeg naroda na ovim prostorima. Možda smo se ipak prevarili?? No, jedno vam obećajemo, kušat ćemo ostati živi na ovim prostorima. Znali smo da Hrvatska nema prijatelja, ali smo svog prijatelja sanjali u njoj. Svog jedinog! Mnogi su nas u svom niskom porivu za vlašću u samoj Hrvatskoj u to razuvjeravali, nismo mislili da ćete nakon svega opominjati nas nego njih. Tako nam je sada, i mi ćemo s tim računati. Također Vam obećajemo, sve ćemo svoje sorene i spaljene crkve ponovno izgraditi. Sve na teritoriju Hrvatske zajednice Herceg Bosne, a za sve ostale na teritoriju Bosne i Hercegovine tražit ćemo ista prava (eksteritorijalnost u rangu ambasade) koju će i džamije i pravoslavne imat na našem prostoru. Nećemo se nikome osvećivati, ali ćemo se Bogu moliti i boriti da dođemo do pravde! Poštene ljudske pravde na koju svatko, pa valjda i mi, imamo pravo. Bez obzira što smo prepušteni sebi i svojoj sudbini borit ćemo se za slobodu i pravdu, borit ćemo se do posljednjeg daha. Ta imamo na pretek primjera iz vlastite prošlosti svog naroda i vjerujte učit ćemo svoju djecu "dvjema od ljubavi" i "dvjema od naravi" i svim drugim "kolincima i razlikama" dokle god budemo živi. Vaš Apel uvažavam, na njemu Vam evo i zahvaljujem. Naš je mudri čovjek sročio poslovicu koja opominje: "ako nekomu ne možeš pomoći, nemoj mu onda ni odnemagati". To bi se naročito trebalo odnositi na one koji mogu naslutiti i neke srodnosti", kaže se na kraju pisma Mate Bobana poslanog kardinalu Kuhariću. (Hina) dd 262024 MET may 93