IZVJEŠĆE GLAVNOG TAJNIKA UN (2)

19. Iako je UNPROFOR uspio u osiguravanju potpunog povlačenja JNA, u održavanju mira i smanjivanju zastrašenosti civila u UNPA zonama, nije mogao ispuniti ostale aspekte prvotnog Mirovnog plana. Srbi nisu demilitarizili UNPA zone, što se tražilo u rezoluciji Vijeća 743 (1992), pa je kao rezultat toga postignut vrlo mali napredak u povratku izbjeglica i raseljenih osoba svojim domovima u UNPA zonama. Oni su također odbili surađivati s UNPROFOR-om u primjeni rezolucija 762 (1992) (povratak "ružičastih zona" hrvatskoj vlasti) i 769 (1992) (kontrola granica UNPA zona). Također su nametnuli ograničenja slobode kretanja UNPROFOR-u, posebno u Sektoru Jug, koja su sputavala promatračku zadaću UNPROFOR-a. Hrvatska je pak strana izrazila svoje nestrpljenje prema Ujedinjenim narodima tri puta (lipanj 1992, siječanj 1993, travanj 1993) pokrenuvši vojne ofenzive duž linija sukoba. Gledište hrvatske Vlade (nedavno ponovljeno u dokumentima S/25447, S/25601 i S/25776) jest da bi UNPROFOR-u trebalo dopustiti uporabu sile kako bi se Srbi prisilili na poštivanje rezolucija Vijeća sigurnosti, te do se to napravi s određenim ciljevima prema utvrđenom rasporedu, a Vlada je jasno dala do znanja da se, ako do toga ne dođe, neće suglasiti s daljnjim produljenjima UNPROFOR-ovog mandata. 20. Moje je stajalište, s obzirom na gore navedena praktički nepomirljiva gledišta, da Vijeće sigurnosti ima tri opcije: a) Proglasiti mandat neprimjenjivim s obzirom na srpsku nesuradnju i povući snage. Iako sam zabrinut da bi takav korak gotovo sigurno doveo do obnove neprijateljstava, a Ujedinjeni narodi opet bi bili pozvani da ih zaustave, vjerujem da se to mora razmotriti. U vrijeme velikih zahtjeva za održavanjem mira diljem svijeta koji se upućuju Ujedinjenim narodima, neobično je da obje strane drže sadašnje razmještanje UNPROFOR-a nezadovoljavajućim, te da bi bilo kakva moguća promjena zahtijevala više optimizma nego što izgleda da činjenice na terenu jamče. Budući da bi bilo koji novi prijedlozi za promjenu situacije opisane u dijelovima I i II ovoga izvješća zahtijevali pristanak obiju strana, a budući da se takav pristanak očito ne može dobiti, Vijeće sigurnosti moglo bi odlučiti da ne troši ograničena sredstva međunarodne zajednice zadržavajući u Hrvatskoj velike snage čiji se mandat pokazao neprimjenjivim. Vijeće je već spoznalo na slučaju Privremenih snaga Ujedinjenih naroda u Libanonu (UNFIL) da produženje snaga za održavanje mira čiji se mandat ne može primjeniti postaje skupa i beskonačna obveza, uz znatan rizik od ljudskih žrtava. Objavljujući svoju namjeru da povuče UNPROFOR na kraju sadašnjeg mandata (30. lipnja) Vijeće sigurnosti poslalo bi stranama jasan znak da bi samo spremnost s njihove strane da ozbiljno pregovoraju uvjerila međunarodnu zajednicu da zadrži postojeće snage. Jedna varijanta toga pristupa bila bi odluka da će se UNPROFOR povući ako dvije strane do kraja sadašnjeg mandata ne postignu napredak u političkim pregovorima; b) Prihvatiti hrvatsko stajalište i odobriti prisilu kako bi se Srbe prinudilo da ispoštuju rezolucije. To bi značilo uključivanje UNPROFOR-a u rat sa Srbima u UNPA i "ružičatim zonama". Niti zapovjednik UNPROFOR-a, niti ja ne smatramo da bi međunarodna zajednica trebala postati strana u sukobu, koji ostaje međuetnički spor, koristeći vojnu silu za nametanje rješenja jednoj strani. Nije također jasno niti da li bi se zemlje koje daju vojnike suglasile da u tu svrhu stave na raspolaganje svoje vojnike. Sadašnja veličina i naoružanje UNPROFOR-a bili bi u svakom slučaju očigledno neodgovarajući za takvu zadaću. Opcija prisile stoga bi zahtijevala da Vijeće sigurnosti znatno proširi UNPROFOR. Čak i ako bi države članice u tu svrhu stavile na raspolaganje dovoljan broj vojnika, što ja ne ocjenjujem vjerojatnim, nisam u poziciji da Vijeću sigurnosti preporučim da bi to bila primjerena i korisna upotreba ograničenih vojnih sredstava Ujedinjenih naroda; c) Ostaviti UNPROFOR na mjestu, bez promjena mandata, no uz ograničena pojačanja njegovog vojnog kapaciteta. Jedino opravdanje za tu opciju su veliki rizici koje sadržavaju ostale dvije. Kratkoročno, UNPROFOR bi pokušao ograničiti neprijateljstva. Dugoročno, postojala bi nada da će sankcije protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i sve veći međunarodni pritisak na bosanske Srbe, kao i pojačani mirovni napori supredsjedatelja ojačati one Srbe iz Krajine koji žele surađivati u primjeni rezolucija Vijeća sigurnosti, omogućivši tako UNPROFOR-u da izvrši svoj prvotni mandat. 21. Nedostaci te opcije su očiti. Prvo, UNPROFOR bi ostao na istoj osnovi "održavanja mira" kao i sada, te bi mu stoga bio potreban određen stupanj pristanka i suradnje strana koji sada nema, a za koji, da bi ga postigao, sam UNPROFOR može učiniti malo sve dok ne dođe do promjene u vanjskom političkom okruženju. Drugo, ta bi opcija također zahtijevala promjenu stajališta hrvatske Vlade, budući da bi Vijeće sigurnosti od hrvatskih vlasti zapravo zatražilo da u daljnjem razdoblju toleriraju status quo u očekivanju promjene u neodređenom trenutku u budućnosti. Hrvatska je Vlada u svom stajalištu bila dosljedna da nije spremna neograničeno čekati na ponovnu uspostavu svoje vlasti u područjima pod odgovornošću UNPROFOR-a. Ako bi Vijeće odobrilo tu opciju, bilo bi potrebno dobiti pristanak od hrvatske Vlade. Ako vladino stajalište ostane nepromijenjeno, snage bi morale biti povučene. 22. Zadržavanje snaga u Hrvatskoj nakon 30. lipnja 1993. zahtijevalo bi sljedeća pojačanja UNPROFOR-ovih snaga, za koja zapovjednik snaga ocjenjuje da predstavljaju potrebni minimum: a) Povećanje češkog "mini-bataljuna" na bataljun u punom sastavu, tj. dodatnih 400 vojnika; b) Pojačanja od 20 oklopnih transportera (APC) u svakom od osam bataljuna koji do sada nisu imali odgovarajući broj APC-a, tj. ukupno 160 APC-a kako bi se poboljšali obrambene mogućnosti i pokretljivost snaga: c) Dodatnih 50 vojnih promatrača Ujedinjenih naroda (UNMO), koji bi se raspodijelili po sektorima, kako bi se povećala UNPROFOR-ova sposobnost promatranja i izvještavanja. Vojni promatrači bi trebali biti opremljeni oklopnim (nenaoružanim) patrolnim vozilima. 23. Razmotrivši vrlo pažljivo te tri opcije zaključio sam da mi u ovom trenutku ne bilo uputno preporučiti da Vijeće prihvati bilo koju od opcija. Politička i vojna situacija, ne samo u Hrvatskoj, već i u Srbiji i Bosni i Hercegovini, vrlo je promjenjiva. Također sam nedavno imenovao Thorvalda Stoltenberga za novog supredsjedatelja Upravljačkog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji kao i za mog posebnog predstavnika u bivšoj Jugoslaviji. Želio bih pričekati Stoltenbergovo izvješće nakon njegovog posjeta tom području, prije no što Vijeću dam preporuke o budućnosti UNPROFOR-a u Hrvatskoj. 24. U okolnostima opisanim u ovom izvješću također je važno da se sporazum o prekidu vatre koji se traži u rezoluciji 802 (1993) primijeni što je prije moguće. Čim srpska strana ratificira sporazum potpisan u Ženevi UNPROFOR će ga primijeniti, uz prvotno preraspoređivanje svojih postojećih vojnih snaga i policije. Kao što je objašnjeno u mojem prijašnjem izvještaju (S/25555), takvo preraspoređivanje ne može biti izvršeno bez pojačanja koje bi zahtijevalo: a) dva bataljuna motoriziranog pješaštva od oko 1.800 vojnika; b) dvije inžinjerijske satnije od oko 300 vojnika; c) pedeset vojnih promatrača (UNMO). Primjena rezolucije 802 (1993) nije samo bitna već bi također pomogla obnovi zamaha prema mirnim uvjetima i normalizaciji što bi UNPROFOR-u moglo pomoći da ispuni svoje zadaće. Međutim, UNPROFOR nema niti mandat niti sredstva da stranama nametne primjenu rezolucije. 25. Dok Vijeće razmatra gore navedena pojačanja snaga u Hrvatskoj, zamolio bih ga da odobri, nevezano s tim, pojačanje francuskog bataljuna u Sarajevu s još 150 vojnika, koje zapovjednik snaga na temelju operativnog iskustva snaga u tom gradu ocjenjuje potrebnim. 26. S time u vezi, moram izraziti svoju duboku zabrinutost što države članice nisu u potpunosti i na vrijeme podmirile svoje novčane obveze prema UNPROFOR-u, što je prouzročilo da je zemljama koje su dale vojnike novac isplaćen više mjeseci kasnije od planiranog. Devet država članica koje su za UNPROFOR dale pješačke bataljune Tajništvu su službeno priopćile svoje poteškoće zbog tih zakašnjelih isplata. Jedna je država objavila svoju namjeru da napusti UNPROFOR, a druge dvije koje su bile blizu toga da povećaju svoje sudjelovanje objavile su kako bi pri ispunjavanju tog zahtjeva imale ozbiljne financijske probleme. Tajništvu trenutno nije poznata niti jedna država članica koja je UNPROFOR-u voljna dati pješački bataljun, čak i ako primjena sporazuma o prekidu vatre opisana u gore navedenom paragrafu 24 postane izvediva. Želio bih se ponovno obratiti državama članicama da poštuju svoje financijske obveze prema organizaciji, bez čega će sposobnost Ujedinjenih naroda u održavanju mira biti ugrožena. 27. Kao zaključak želio bih naglasiti kako je od najveće važnosti da se, paralelno s radom snaga za održavanje mira, što je prije moguće nastavi proces aktivnog pregovoranja pod pokroviteljstvom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugosalviji kako bi se pronašla dugoročna politička rješenja za pitanja UNPA zona i za odnose između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. 28. Preliminarne procjene troškova prijedloga danih u gore navedenim članovima 22, 23 i 24 bit će uskoro objavljene kako dodatak ovom izvještaju. (Hina) sv (KRAJ) 201407 MET may 93