IZVJEŠĆE GLAVNOG TAJNIKA UN (1)

ZAGREB, 20. svibnja (Hina) - Objavljujemo cjeloviti tekst izvješća glavnog tajnika UN Butrosa Butros-Galija Vijeću sigurnosti, koje je objavljeno u srijedu u New Yorku, o budućnosti oko 13.000 pripadnika UNPROFOR-a raspoređenih u Područjima pod zaštitom UN (UNPA) u Hrvatskoj. UVOD 1. U paragrafu 3 svoje rezolucije 815 (1993) od 30. ožujka 1993. godine, Vijeće sigurnosti odlučilo je da mjesec dana nakon toga datuma ili u bilo koje drugo vrijeme, a na zahtjev glavnog tajnika, ponovno razmotri mandat Zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR) u svjetlu razvoja događaja na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji i stanja na terenu. U paragrafu 6 iste rezolucije, Vijeće sigurnosti je zatražilo da ga glavni tajnik hitno izvijesti o načinu na koji bi Mirovni plan UN-a za Hrvatsku mogao biti djelotvorno proveden. U paragrafu 4, Vijeće je također odlučilo produžiti mandat UNPROFOR-a za dodatno privremeno razdoblje do 30. srpnja 1993. godine. Stoga je načinjeno ovo izvješće kako bi se Vijeću sigurnosti predočio privremeni pregled razvoja događaja vezanih uz mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj. I. MIROVNI PLAN UN-a ZA HRVATSKU 2. Mandat Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj proizlazi u prvom redu iz sljedećih rezolucija Vijeća sigurnosti: rezolucije 743 (1992) od 21. veljače 1992, kojom je ustanovljen UNPROFOR u skladu s Mirovnim planom (S/23280, aneks III) koji se odnosi na Zone pod zaštitom UN (UNPA) u Hrvatskoj; rezolucije 762 (1992) od 30. lipnja 1992. godine, kojom se uspostavila Zajednička komisija za nadgledanje postupnog povratka "ružičastih zona" pod nadležnost hrvatskih vlasti; rezolucije 769 (1992) od 7. kolovoza 1992. godine, kojom se ovlastio UNPROFOR da uspostavi granične kontrole na međunarodnim prijelazima u UNPA područja; rezolucije 779 (1992) od 6. listopada koja se ticala poluotoka Prevlake i kojom se odobrilo UNPROFOR-u da preuzme nadzor nad branom Peruča; rezolucije 802 (1993) od 25. siječnja 1993. godine, kojom se poziva na prekid vatre i druge korake nakon oružanog upada Hrvatske izvršenog 22. siječnja 1993; rezolucije 807 (1993) od 10. veljače 1993. godine o daljnjim odlukama nakon događaja od 22. siječnja i kasnijim, te o produženju mandata UNPROFOR-a do 31. ožujka 1993. godine; rezolucije 815 (1993) od 30. ožujka 1993. godine kojom se mandat UNPROFOR-a još jednom privremeno produžio do 30. lipnja 1993. godine. Glavni tajnik je redovito izvještavao Vijeće sigurnosti o napretku što ga je postigao UNPROFOR u vezi s ovim glavnim rezolucijama. 3. Mirovnim planom za Hrvatsku predviđeno je povlačenje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i demilitarizacija UNPA zona, povratak izbjeglica, ponovna uspostava policijskih snaga i druga pitanja vezana uz planirani proces normalizacije. Prema zadnjem izvješću od 10. veljače 1993 (S/25264 i kor.1), iskustva UNPROFOR-a glede tih pitanja bila su različita. Izostanak suradnje od strane lokalnih srpskih vlasti na više polja te naposlijetku vojne i druge aktivnosti hrvatskih vlasti, spriječili su uspješnu primjenu Plana. Izravne i neizravne posljedice napada Hrvatske izvršenog 22. siječnja bile su posebno štetne. Glavni tajnik je izvijestio Vijeće sigurnosti da UNPROFOR ne može stvoriti uvjete za mir i sigurnost koji bi omogućili dobrovoljan povratak izbjeglica i raseljenih osoba njihovim kućama. 4. Temeljna pretpostavka na kojoj je počivao Mirovni plan u to vrijeme bila je činjenica da je on privremene naravi, da će ostati na snazi samo do postizanja globalnog političkog rješenja i da ne prejudicira ishod pregovora. Bilo je predviđeno da će te pregovore provesti Konferencija o Jugoslaviji koju je uspostavila Europska Zajednica pod vodstvom lorda Carringtona. Načelo te Konferencije koja je uspostavljena sporazumom od 4. listopada 1991. godine, bilo je da neće biti jednostranog mijenjanja granica (S/23169, para.21). Stoga je, teoretski, postojala mogućnost da problem između Republike Hrvatske i srpskog stanovništva u UNPA i "ružičastim" zonama bude riješen sporazumnim uređenjem granica. Međutim, tijekom pregovora o Mirovnom planu, opetovano je naglašavano lokalnim srpskim čelnicima u područjima koja su trebala postati UNPA zone da je, u praksi, jedini temelj za rješenje bilo njihovo prihvaćanje hrvatskog suvereniteta, a za uzvrat bi im bila zajamčena manjinska prava. Nikada nisu prihvatili takvo stajalište niti prikrivali svoju odlučnost da traže nezavisnost od Hrvatske. 5. Do kolovoza 1992. godine, kad je Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji zamijenila EZ-ovu Konferenciju o Jugoslaviji, kao forum za pregovore o rješenju, brojni politički događaju promijenili su okvir unutar kojeg je to rješenje moglo biti postignuto. Primanjem Hrvatske u članstvo UJedinjenih naroda u svibnju 1992. godine, implicitno je postalo jasno da se rješenje mora tražiti bez mijenjanja međunarodno priznatih granica te države. To je eksplicitno izrečeno kada je Vijeće sigurnosti, u paragrafu 5 svoje rezolucije 815 (1993) odlučilo da podržava "supredsjedatelje Upravljačkog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u njihovim naporima da pomognu odrediti budući status tih teritorija koji uključuju UNPA zone, a koji su sastavni dijelovi teritorija Republike Hrvatske..." 6. Supredsjedatelji su svoje pregovore vodili na tim načelima. No Vijeće sigurnosti je sada službeno obznanilo da međunarodna zajednica neće prihvatiti zahtjeve lokalnih srpskih vlasti da ih prizna kao suvereni entitet (tzv. "Republiku Srpsku Krajinu"). Težnje lokalnih Srba za suverenitetom u velikoj su mjeri odredile njihovo stajalište prema nazočnosti UNPROFOR-a i odredbama Mirovnog plana. Njihovo odbijanje demilitarizicije temeljeno je na strahu da će silom biti uključeni u Hrvatsku. 7. Još jedno područje na kojemu je izostala suradnja lokalnih Srba odnosi se na primjenu rezolucije 769 (1992) Vijeća sigurnosti, kojom se UNPROFOR-u dopušta da uspostavi granične kontrole na međunarodnom granicama UNPA zona. Zbog nepostojanja takvih graničkih kontrola, Vijeće sigurnosti je u paragrafu 12 svoje rezolucije 820 (1993), kojom su se uvele dodatne sankcije protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), uspostavilo režim kojim se određuje da će uvoz u, izvoz iz, te promet kroz UNPA zone u Republici Hrvatskoj i područja pod nadzorom snaga bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini, osim osnovnih humanitarnih isporuka uključujući opskrbu lijekovima i hranom koje dopremaju međunarodne humanitarne organizacije, biti dopušten samo uz pravovaljanu dozvolu Vlade Republike Hrvatske, odnosno Vlade Republike Bosne i Hercegovine. 27. travnja 1993. godine, održan je sastanak UNPROFOR-a i srpskih vlasti na kojemu se ponovno pokušalo dobiti njihov pristanak na primjenu rezolucije 769 (1992). Na tom je sastanku srpska strana izjavila da se, s obzirom na rezoluciju 820 (1993), takav pristanak u tom trenutku ne može razmatrati te da ideja da Hrvatska uređuje trgovinu i promet u UNPA zonama predstavlja izravno kršenje Mirovnog plana. 8. Glede rezolucije 802 (1993), predstavnici supredsjedatelja u New Yorku, Ženevi i drugdje pregovarali su podrobno s obima stranama kako bi osigurali sporazum o primjeni prekida vatre i uz to vezanih odredaba. 6. travnja 1993. godine, potpisan je privremeni sporazum koji je zahtijevao podršku obiju strana (S/25555, aneks). Premda je UNPROFOR održao tri duga sastanka s lokalnim srpskim vlastima kako bi im objasnio kako će operativno primijeniti sporazum i razjasnio druga pitanja vezana uz to, do 10. svinja srpska strana nije dala traženu podršku. II. USPOSTAVA MIRA 9. Supredsjedatelji Upravljačkog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji pokušali su u posljednjih nekoliko tjedana nastaviti pregovore s obje strane. Jasno je da je odnos između Hrvata i Srba u Republici Hrvatskoj od temeljne važnosti za rješenje krize. Nažalost, zbog događaja do kojih je došlo posljednjih mjeseci, izgledi za prijateljski suživot dviju skupina su se smanjili, a ako se sadašnja tendencija brzo ne preokrene, stanje bi se moglo dodatno pogoršati. Položaj manjinskih skupina, koji je krenuo u pravcu stabilizacije unutar i izvan UNPA zona, pogoršao se nakon događaja od 22. siječnja 1993. godine. Preostali Hrvati u UNPA zonama u mnogim su slučajevima bili nesmiljeno progonjeni, ubijani, napadani, izloženi prijetnjama, oružanim pljačkama i podmetanjima požara. UNPROFOR je morao uspostaviti zaštićena sela i kao posljednje rješenje, morao je pomoći pri premještanju nekoliko stotina napadima izloženih civila u sigurnost, u Hrvatsku, uz suradnju, a ponekad i na traženje, hrvatske Vlade. To je tragična humanitarna situacija, u potpunom protuslovlju sa zadaćom UNPROFOR-a u okviru Mirovnog plana za ponovno povezivanje hrvatske i srpske zajednice. 10. Istodobno, Ured Visokog povjereništva UN-a za izbjeglice (UNHCR) izvijestio je o stalnom odlaženju iz Hrvatske brojnih hrvatskih Srba, većinom u Srbiju. Prema podacima UNHCR-a od 19. ožujka 1993. godine, broj srpskih izbjeglica i raseljenih osoba koji su pobjegli iz Hrvatske u Srbiju i UNPA zone (približno 251.000) sada nadilazi broj Hrvata raseljenih iz UNPA zona u Hrvatsku. 11. Očito je da se moraju ispuniti tri uvjeta kako bi se omogućilo stvaranje razumnih temelja za trajni mir: a) Suverenitet i integritet Hrvatske države mora se poštovati; b) Temeljni interesi hrvatske većina moraju biti zajamčeni i istodobno usklađeni s pravima manjina i političkom autonomijom Krajine; c) Pripadnici srpskog pučanstva u Hrvatskoj moraju se osjećati sigurno u okvirima državnih granica kako ne bi morali izvan njih tražiti osnovnu sigurnost. 12. Kako bi se to postiglo u sadašnjim okolnostima u Hrvatskoj, bit će potreban velik trud sviju uključenih strana, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice. Srpski čelnici u UNPA zonama i dalje odbacuju ideju da budu sastavni dio Hrvatske, tvrdeći da je za njih status "manjine" u Hrvatskoj neprihvatljiv. Pa ipak, razni dijelovi Mirovnog plana i napori supredsjedatelja da kroz pregovore postignu dogovore za trajno rješenje, predstavljaju korake u pravom smijeru. Međutim, zapovjednik UNPROFOR-a izvješćuje, a ja se slažem, da ne smije biti iluzija: posve je jasno da niti jedna od skupina nije spremna prihvatiti samoograničenja koja će se tražiti, niti prihvatiti toleranciju etničkog i kulturnog pluralizma koja je jedino jamstvo stalne stabilnosti u državi i regiji. Mora se naglasiti da će za postizanje takvog rješenja trebati neko vrijeme dok se ponovno ne uspostavi povjerenje. III. SADAŠNJE STANJE U UNPA I RUŽIČASTIM ZONAMA 13. Kao posljedica raznih zbivanja opisanih u dijelu I. te zbog izostanka napretka u naporima supredsjedatelja na uspostavi mira, sadašnje stanje u UNPA i "ružičastim" zonama vrlo je zabrinjavajuće. Nastavak neprijateljstava usprkos rezoluciji 802 (1993), uključujući stalna granatiranja, koja vrše obje strane, čisto civilnih ciljeva te izvješća o predstojećim napadima, izazvali su dosad najveći rast napetosti u UNPA zonama otkad je UNPROFOR tamo razmješten. Primjerice, po položajima gdje nema razmještene vojske u Gospiću, Zadru, Šibeniku, Benkovcu, Obrovcu i Kistanju, bombardiranje minobacačima, topništvom, tenkovima i raketama postalo je česta praksa, dovodeći do pogibija i drugih stradanja, oštećujući bolnice, škole i kuće. 21. travnja, u bombardiranju Hrvatske vojske, ubijen je pripadnik združenog češkog i slovačkog bataljuna dok je obavljao svoju dužnost u ime UNPROFOR-a. Zapovjednik UNPROFOR-a je najoštrije prosvjedovao u Zagrebu i Kninu zbog tih flagrantnih kršenja humanitarnog prava. 14. Ograničenja slobode kretanja UNPROFOR-u, koja su nametnuli lokalni Srbi, sve su veća, posebice u sektorima Sjever i Jug. Svi vidovi djelovanja UNPROFOR-a su pogođeni, no utjecaj na rad Vojnih promatrača UN-a (UNMO) i Civilne policije UN-a (UNCIVPOL) posebno je drastičan. Ponekad nisu mogli izaći iz većih gradova, a ozbiljno su smanjene njihove mogućnosti izvještavanja o pitanjim prekida vatre i drugim događajima u područjima sukoba, to o humanitarnoj situaciji. Na drugim mjestima, često su bili zatvoreni prijelazi što je sprečavalo normalan prolaz logističkih i humanitarnih konvoja. Nametana su također ograničenja i zračnim kretanjima UNPROFOR-a, pa su čak i njihovi izviđački letovi bivali dopušteni tek nakon pregovora o zračnim koridorima. 15. Stajalište Srba spram UNPROFOR-a također se ozbiljno pogoršalo. Na primjer, 7. travnja 1993. godine, dva su nigerijska vojnika ubijena a treći ranjen na kontrolnoj postaji. Bilo je i drugih žrtava (nakon 27. ožujka dogodilo se 12 drugih slučajeva napada na UNPROFOR u kojima je jedan vojnik ubijen, a pet ranjeno), a svakoga dana se očituju neprijateljstva spram nazočnosti UNPROFOR-a, na čije se pripadnike često nišani ili repetira oružje i spram kojih se agresivno ponaša na kontrolnim točkama. Na sastancima o tim problemima, 7. i 14. travnja, lokalne srpske vlasti kazale su zamjeniku zapovjednika UNPROFOR-a da, premda žale zbog raznih događaja i izgreda i žele da UNPROFOR ostane u zaštitnoj ulozi, nisu u mogućnosti obuzdati svoj narod koji je sada sklon da neprijateljski gleda na nazočnost UNPROFOR-a. Oni su izjavili da bi željeli prihvatiti UNPROFOR kao "stvarne zaštitne snage" no dodali su da su najnovija zbivanja uništila temelje povjerenja u nepristranost mirovnih snaga. Posebna se neprijateljstva pokazuju prema bataljunima nekih nacionalnosti, čiji su pripadnici bili prisiljeni poduzeti posebne mjere opreza radi svoje osobne zaštite. Iznijete su prijetnje da će osoblje UNPROFOR-a biti uzeto za taoce ili će se na njima izvršiti odmazda ako strane vlade poduzmu bilo kakvu oružanu akciju protiv Srba ili srpskih područja u raznim dijelovima bivše Jugoslavije. 16. Premda UNPROFOR svakoga dana nastavlja napore da iznudi suradnju srpskog vodstva u UNPA zonama, temeljni problem i dalje predstavlja njihova nevoljkost da prihvate premise mandata UNPROFOR-a kako su definirane u rezolucijama Vijeća sigurnosti. 30. travnja 1993. godine, glavni je tajnik primio pismo od srpkih vlasti koje su od njega zatražile da, među ostalim, razjasni postoji li još uvijek prvobitni Mirovni plan, da "premjesti" UNPROFOR "duž crte bojišnice koja je postojala u siječnju 1993" i tvrdeći da će, ako se ne iziđe u susret njihovim zahtjevima, "netko morati preuzeti odgovornost pred poviješću za moguću eskalaciju vojnih sukoba." 17. Kao što gore predstavljen pregled stanja u područjima odgovornosti UNPROFOR-a pokazuje, UNPROFOR je ozbiljno onemogućen u izvršavanju svojih dužnosti, a njegovo je osoblje u opasnosti. U tim okolnostima, sada nije moguće da UNPROFOR obavi svoj mandat u Hrvatskoj. IV. ZAPAŽANJA 18. Vijeće će se prisjetiti da sam u svom izvješću od 15. veljače 1992. godine u kojemu sam preporučio uspostavu UNPROFOR-a (S/23592), izrazio zabrinutost zbog složenosti i opasnosti jugoslavenske situacije i zaključio da "ostaju brojna neodgovorena pitanja u kojem će opsegu UNPROFOR u praksi dobiti potrebnu suradnju" (para.28). Razvoj događaja od tog vremena, u malome je promijenio moje prvobitno mišljenje. Srpska je strana shvatila nazočnost UNPROFOR-a kao dopuštenje da pod njegovom "zaštitom" zamrzne status quo na terenu, uspostavljajući "državu" "Republika Srpska Krajina" u području odgovornosti UNPROFOR-a. Hrvatska je strana, u međuvremenu, inzistirala na tome da je, kada je napravljen nacrt Plana, "sveobuhvatno političko rješenje", koje je u to vrijeme traženo, pronađeno priznanjem Hrvatske i njezinim primanjem u Ujedinjene narode: Srbi, stoga, moraju prihvatiti vlast Zagreba, protiv koje su se na prvom mjestu pobunili. Postoji vrlo mala, ako ikakva, zajednička osnova između dviju strana po tom pitanju. (Hina) sv (NASTAVLJA SE) 200717 MET may 93