SERVIS POSEBNIH NASLOVA FRANCUSKA ATTALI

Nadnaslov:Najnovija knjiga Jacquesa Attalia - svjedočanstvo novije povijesti Naslov: Povijest gledana iznutra Podnaslov:Kao dugogodišnji Mitterrandov savjetnik, Attali je bio u prilikama da bude svjedokom susreta i pismenih kontakata suvremenih političkih ličnosti te tako pruži jedinstven uvid u njihovu neformalnu pozadinu Piše: Paul TAYLOR, Reuter PARIZ - Jeste li ikada poželjeli biti muha na zidu prostorije u kojoj se održava svjetski sastanak na vrhu ili pak državni banket? Jacques Attali je to bio. Njegov dnevnik od 960 stranica u kojem opisuje prvih šest godina koje je proveo kao savjetnik predsjednika Mitteranda, daje jedinstveni uvid u kuloarske razgovore moćnika, ponekad bogate veselim anegdotama. Attali je ovih dana otrpio seriju napada zbog prekomjernih troškova sjedišta Europske banke za rekonstrukciju i razvoj u Londonu, kojoj je na čelu od 1990. godine. Između putovanja u bivše komunističke zemlje istočne Europe, kojima pomaže svojim savjetima i investiranjem sredstava, taj Francuz, koji još nije navršio pedesetu, uspio je pronaći vremena da napiše svoju sedamnaestu knjigu. Nazvana "Verbatim", knjiga doslovce prenosi događaje na ključnim svjetskim sastancima te izvatke iz korespondencije između svjetskih vođa, iz kojih su izbačena nepoželjna mjesta kako bi se sačuvale državne tajne. Knjiga počinje izborima 1981. godine na kojima je pobijedio Mitterand, a završava 1986. godinom, kada je socijalistička stranka izgubila na općim izborima. Drugi tom knjige će izaći po isteku Mitterandova mandata 1995. godine. Jesu li strani leaderi primijetili da Mitterandov pomoćnik dječačkog lica, sjedeći iza predsjednikovih leđa bilježi svaku njihovu riječ? Vjerojatno nisu. No Mitterand je za to znao i osobno je odobrio tiskanje knjige. Pročitao je rukopis i nije ništa precrtao, tvrdi Attali. Međunaslov: Razgovori među velikima Knjiga prikazuje američkog predsjednika Busha kojem se dešava da zadrijema tijekom sastanaka na vrhu ili da izvali glupav vic kada mu ponestane "šalabahtera" koje mu pripremaju pomoćnici. Može se pročitati kako zapadnonjemački kancelar Helmut Schmidt Reaganu, koji umire od dosade, drži predavanje o ekonomiju na versailleskom sastanku na vrhu Sedmorice, održanom 1982. godine, te kako kasnije za večerom Mitterandu govori: "Ovaj mi tip (Reagan) ide na živce. Silno je glup." Britanska premijerka Margaret Thatcher razmetala se pred svojim kolegama koje su za sastanka na vrhu EZ, održanog 1985. godine, tražile da se ograniči radno vrijeme, govoreći im kako joj je poznato sve u svezi malih poduzeća budući je i sama nekada radila u tvrtki koja je zapošljavala samo tri osobe. To je potaklo talijanskog premijera Gulija Andreottija da upita: "A što se desilo sa preostalom dvojicom? Vjerojatno su umrli od prekomjerna rada". U knjizi se također može pročitati kako član sovjetskog Politbiroa u usponu Mihail Gorbačov izaziva pred stranim gostima komunističkog vođu zemlje, na banketu održanom u Kremlju 1984. godine: Konstantin Černjenko: Zašto kasnite? Gorbačov: Dolazim sa sastanka kojem je tema bila poljoprivreda Azerbejđana. Černenko: Što se tamo dešava? Gorbačov: Svi govore kako je sve u redu. U krivu su. U stvari poljoprivreda u čitavom Sovjetskom Savezu je na katastrofalnoj razini. Černjenko: Od kada? Gorbačov: Od 1917. U razgovoru sa Schmidtom, 1981. godine, Mitterand je predvidio ujedinjenje Njemačke prije no što je kancelar vjerovao. Schmidt je rekao kako ne očekuje da će se to zbiti za njegova života, ali da će se desiti negdje iza 2.000. godine. "Trebat će vam vremena da postignete ujedinjenje, no ono je zapisano u povijesti", odgovorio je Mitterand. "Treba doći do smjene generacije, sovjetsko carstvo mora oslabiti a to će se desiti unutar slijedećih petnaest godina". Schmidt je slegnuo ramenima: "Mislim da će trebati puno više vremena". Međunaslov: Kolege gledane Mitterrandovim očima Kao svaki odani podanik, Attali bilježi mišljenje koje njegov gospodar ima o svojim kolegama. Pa tako ispada da je Schmidtov nasljednik Helmut Kohl, pouzdan, pronicljiv saveznik, ugodna ličnost dubokih europskih uvjerenja. Za Thachericu, svoju vječnu suparnicu sa kojom se unutar EZ-a konstantno sukobljavao zbog proračuna europske integracije, predsjednik Mitterand kaže: "Ona ima oči Staljina i glas Marilyn Monroe". Kada je Argentina napala Falklandske otoke 1982. godine, francuski je predsjednik prvi nazvao Čeličnu damu, u želji da joj izrazi svoju podršku, zanemarujući tako savjete svoga ministra vanjskih poslova. Kada je poslala britansku flotu da oslobodi otoke, na tisuće kilometara udaljenosti od matične Britanije, Mitterand izjavljuje: "Divim joj se...a možda sam joj čak i zavidan?" Attali nije objelodanio nikakva uzbuđujuća otkrića vezana za prve godine vladavine socijalističke stranke, već samo fascinantna zapažanja. Na početku se čini da je Mitterand zaokupljen financijskim mjerama, boreći se protiv inflacije te štiteći franak više no što se tada vjerovalo. U knjizi se ističe stalna borba između Francuske i SAD-a, što Mitterand doživljava kao Reaganov pokušaj da nametne američku hegemoniju Zapadu a Sedmorici pribavi ulogu svjetskog direktorija. Svako cirkularno pismo Washingtona europskim saveznicima pozdravlja francusku slavu i kod Mitteranda uzrokuje provalu bijesa. Američki poziv na sastanak na vrhu NATO-a održan 1982. godine, predsjednik shvaća kao "nalog" te odbija prisustvovati. Pa ipak u osnovi on je uvijek lojalan saveznik, podržavajući Reagana, iako je većina europskih socijalističkih zemalja protiv instaliranja američkih raketa Perching u Europi 1983. godine kojima se trebala uspostaviti ravnoteža sa sovjetskim raketama SS-20. Attali smatra da je to bila jedna od dvije krucijalne Mitterandove odluke tog razdoblja. Druga je bila zadržavanje Francuske unutar europskog monetarnog sustava 1983. godine, unatoč savjetima ministara koji su željeli nastaviti s radikalnijom socijalističkom gospodarskom politikom. (Hina) br 172231 MET may 93