PREGLED PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV-POSTAJA

ZAGREB, 12. svibnja (Hina) BRITANSKI RADIO - BBC - 11. V. 1993. Svi britanski listovi opširno pišu o tri teme: o novim nesuglasicama u pogledima Europe i Amerike na rat na Balkanu, o razvoju situacije između Srbije i čelnika bosanskih Srba i o borbama u Mostaru. U vezi s posljednjim navode se svjedoci i izvješća promatrača UN koji nedvosmisleno govore o operaciji etničkog čišćenja Muslimana od HVO-a. "The Guardian" piše kako su hrvatske postrojbe jučer nastavile istjerivati stotine muslimanskih civila iz njihovih domova u strateškom gradu Mostaru. Borbe koje se tamo vode najgore su u posljednjih godinu dana. Izvori UN navode da su Hrvati, koji su u nedjelju u zoru napali muslimanske predjele grada, blokirali prilaze Mostaru, odbili dopustiti ulazak u grad vojnim promatračima UN te skupili oko tisuću muslimanskih civila koje su istjerali iz njihovih kuća. U središtu grada i dalje se puca. Hrvatska ofenziva donijela je jaki pritisak iz zapovjedništva UN u Zagrebu. EZ je osudila akciju i rekla da šalje u Zagreb njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela, kako bi on pokušao zauzdati Hrvate. Više autobusa punih Muslimana viđeni su kako izlaze iz grada, čini se, prema industrijskoj zoni na jugu. Dužnosnici UN kažu da su u nedjelju Hrvati odvezli najmanje deset autobusa punih Muslimana u jednu tvornicu. Izvješćuje se da Hrvati nadziru dvije muslimanske četvrti nakon što su protjerali mnoge stanovnike. Deportirani su pokretima ruku kroz prozore autobusa jasno dali do znanja da su zarobljeni, izjavio je glasnogovornik UN. Prije rata u Mostaru je vladala ravnoteža između Muslimana i Hrvata, no vjeruje se da Muslimani sada čine većinu zbog priljeva izbjeglica. Tvrdolinijski nacionalisti među bosanskim Hrvatima ustraju na tome da je Mostar glavni grad njihove samoproglašene mini-državice Herceg-Bosne. Prošlog mjeseca hrvatske vlasti donijele su odluku kojom se muslimanskim izbjeglicama ograničava sloboda kretanja izvan grada, navodi list. "The Times" piše da su se pobunjeni Hrvati i bosanska Vlada složili oko prekida vatre nakon nekoliko dana intenzivnih borbi, u kojima su Hrvati pokušali osigurati stratešku kontrolu nad tim regionalnim središtem. UN su zabrinuti da bi borbe pobunjenih Hrvata i uglavnom muslimanske bosanske vojske mogle ponovno izbiti i u srednjoj Bosni. Vojnici UNPROFOR-a i humanitarni dužnosnici UN potvrdili su izvješća bosanske vlade da su pobunjeni Hrvati etnički očistili neke dijelove Mostara i odvezli nekoliko autobusa punih muslimanskih muškaraca u nepoznatom smjeru. Dužnosnici Visokog povjereništva UN za izbjeglice izvijestili su da su pripadnici hrvatske policije napali lokalnog namještenika Visokog povjereništva, Muslimana, pred ostalim namještenicima. Ta organizacija također kaže da niti jednom od Muslimana koji rade kao njezini namještenici nije dopušteno proći hrvatske kontrolne točke koje su podignute oko grada. U večernjoj emisiji "Britanskog radija - BBC" od 11. svibnja Siniša Bubić je razgovarao sa zagrebačkim vojnim analitičarem Franom Višnarom. - S obzirom na raspored vojnih postrojba na terenu, da li se moglo očekivati da će doći do sukoba između Hrvata i Muslimana? = Apsolutno. Suparništvo, nesuglasice i zategnutosti između Hrvata i Muslimana osjetile su se već u ljeto 1992. godine. Borbeno, vojno i političko jedinstvo hrvatsko-muslimanskih postrojba počelo je, po mojem mišljenju, pucati prvo u srednjoj Bosni, među ostalim i zato jer nisu postojali jedinstveni i jasno određeni ratni ciljevi Hrvata i Muslimana u obrani BiH kao zajedničke međunarodno priznate države. Svatko je vozio po svom kolosijeku. Nesuglasice je pojačavalo ustrojavanje hrvatske vlasti u područjima koje je kontroliralo HVO. Muslimani smatraju da su postignutim kompromisima u Ženevi i New Yorku najviše oštećeni i zato će oni nastojati, ojačani većim količinama pristiglog oružja i svježim dobrovoljcima iz islamskih zemalja, ostvariti vidljive prodore prije svega na račun Hrvata i u onim područjima gdje imaju većinsko pučanstvo i gdje su ranije bili većina. - Kakav je položaj hrvatske Vlade u Zagrebu? Ima li ona dovoljan utjecaj na hercegovačke Hrvate, kakav možda međunarodna javnost misli da ima? = Službeni Zagreb ima vrlo uvjerljiv utjecaj na postrojbe HVO-a. Uostalom, ustroj HVO je isti kao i u regularnoj Hrvatskoj vojsci od vrha do dna. Bez pomoći u oružju, streljivu, gorivu, stručnjacima, bez humanitarnih zaliha Mate Boban i postrojbe HVO bi se našli za nekoliko tjedana u neprilikama. Zato pritisak Tuđmana može biti ne samo politički nego i materijaliziran. Bez hrvatske logističke potpore Hrvatska zajednica Herceg-Bosna je kao ptica bez jednog krila. Sukob Hrvata i Muslimana, općenito je, po mom mišljenju, jako štetan za Zagreb jer, primjerice, islamski svijet je strategijski i gospodarski vrlo važan za hrvatsku državu, sluša službena hrvatska uvjeravanja, čuje što se u praksi događa i prima redovita muslimanska izvješća koja o HVO govore sve najgore. - Recite, gospodin Boban, čelnik bosanskih Hrvata, on je češće bio u Zagrebu. Imali smo vijest da je to bilo i na poziv predsjednika Tuđmana, gdje su ponekad i u vrlo oštru ozračju njih dvojica razgovarali. Jesu li se na terenu do sada pokazivali učinci tih razgovora? = Ti učinci u proteklom razdoblju nisu bili tako opipljivi pa je i dolazilo do novih sukoba. Međutim, sada će oni biti daleko snažniji jer je Hrvatska izuzetno osjetljiva na prijetnju uvođenja sankcija, premda, po mom mišljenju, Hrvatska ima pravo štititi svoj narod u BiH, no cjelokupna politka prema tom području, koja je definirana u Zagrebu, a i ono što je do sada poduzimao Mate Boban, često je bilo nalik na hod po žici bez zaštitne mreže. RADIO FRANCE INATERNATIONALE - RFI - 11. V. 1993. Vladimir Bilić iz Sarajeva javlja: "U Sarajevu svi jutros pričaju o sukobima HVO i Armije BiH u Mostaru. Stižu vijesti, istina neslužbene, da se sukobi smiruju, ali se i dalje čuje povremena pucnjava. Nakon telefonskog razgovora Alije Izetbegovića i Mate Bobana, postizanja suglasnosti o prekidu vatre i obustavi neprijateljstava izdana je zajednička naredba svim postrojbama i jedinicama. Ta naredba stupila je na snagu jučer u osamnaest sati, a kako se danas saznaje u Kiseljaku, u nazočnosti generala Morillona, sastat će se zapovjednici vojski Halilović i Petković. Teško da će se brzo doznati pojedinosti s tih razgovora, jer novinari iz Sarajeva u Kiseljak ne mogu otići, jer je put zatvoren već nekoliko dana, a u prekidu je i telefonska veza sa Zenicom. Danas smo doznali da su u Mostaru vođene teške borbe, da su gorjele mnoge zgrade i da sve ono što agresor nije uništio sada uništavaju postrojbe HVO-a i, po svemu sudeći, pripadnici Hrvatske vojske. U priopćenju četvrtog korpusa Armije BiH ističe se da su borci mostarske brigade uhvatili vojnike iz Metkovića i Splita. U Mostaru je sve manje hrane, a HVO je zatvorio vodu lijevoj obali Neretve, gdje je većina Muslimana pa je u tom dijelu grada stanje kritično. Dodajemo tome informaciju da se Muslimani autobusima odvoze iz grada, a žene i djeca prebacuju u druge dijelove Mostara. Je li to i ovdje na djelu etničko čišćenje? U tome gradu koji je proglašen glavnim gradom tzv. Herceg-Bosne većina pučanstva i prije rata bili su Muslimani, a poslije protjerivanja iz okolnih mjesta ima ih još više. To HVO-u nije odgovaralo, pa Mostar pokušavaju napraviti hrvatskim gradom. Metode kojima se pri tomu koriste sve više podsjećaju na velikosrpski recept. Pitanje tko je više ili manje kriv za sukob ne bi u ovom trenutku trebalo ni postavljati jer je svima jasno da se sukobi hitno moraju smiriti i, ako je moguće, dokončati. Potrebno je naglasiti da je to najtragičniji sukob Hrvata i Muslimana ne samo u ovom ratu već u povijesti odnosa između ta dva naroda. Doznaje se da je upitno u cijelosti opskrbljivanje humanitarnom pomoći BiH. UNPROFOR, kako je danas priopćeno na konferenciji za novinare, ima nafte još za pet dana. Kao što je poznato, glavno logističko središte UNPROFOR-a nalazi se u Pančevu, a Jugoslavija i Srbija su pod embargom bilo kakva uvoza, a nafte posebno, pa se kopnenim putem UNPROFOR ne može opskrbljivati. Dakle, ako se brzo ne nađe rješenje, humanitarna pomoć dolazit će jedino iz zraka, a da je to nedostatno dobro znaju građani Sarajeva. U glavnome gradu BiH počelo je zasjedanje skupštine, prvo otkako je izvršena agresija na BiH. Skupština se istodobno održava u Zenici i Bihaću, i - kako je rekao predsjednik Miro Lazović - u Mostaru. Na zasjedanju nema zastupnika HDZ-a, a nazočni su zastupnici SDA i oporbe. Nitko ovdje ne sumnja da će zastupnici prihvatiti potpisivanje Vance-Owenova plana, a kakve će zadaće postaviti pred državna tijela tek će se doznati". "Dvije vijesti jučer su se izdvojile iz mora ostalih i pokazale prstom jedna na drugu da su u bliskim odnosima", izvješćuje Marinko Čulić. "Prva vijest je iz Mostara i govori o obnovi hrvatsko-muslimanskih sukoba, zapravo već pravoga rata, a druga - manje zapažena, ne manje važna - pokazuje da Amerikanci zasad nemaju namjeru posredovati u Bosni. Nisu objasnili zašto odustaju, niti je rečeno da je to baš u vezi s borbama u Mostaru, ali da je otvaranje hercegovačke fronte toj odluci pomoglo - u to nema sumnje. Ne radi se samo o tome da novi hrvatsko-muslimanski sukobi obnavljaju tezu o bosanskom ratu kao etničkom, što se smatra smrtnom klopkom za sva vojna posredovanja, nego dovode u pitanje i veliku diplomatsku kuru kojoj je podvrgnut Zagreb pod nadzorom Washingtona. Svrha kure je da se Hrvatska ne samo odvrati od agresivnih težnji u BiH nego da se odnosi Zagreba i Sarajeva tako i toliko saniraju da se na toj osnovi može težiti novom simetričnijem odnosu snaga na Balkanu. To je osnovni smisao intenzivne suradnje koja odnedavno postoji između Zagreba i Ankare, a vjerojatno je takvu namjeru Washingtona slijedio i susret Tuđmana i albanskog predsjednika Salia Berishe. Dva predsjednika prvu put se susreću, ali već su potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji, kao da jedan bez drugoga ne mogu. Dakako, Tuđman u skupljanju prijatelja obično nije toliko uspješan, s neprijateljima je drugo. Očito je da se Amerikancima žuri da što prije prekroje geopolitičku sliku Balkana kako bi u eventualnom vojnom posredovanju dobili cilj za koji se treba izboriti. U tu svrhu mobiliziran je i stari hrvatski zaštitnik - Njemačka, pa Kinkel dolazi u petak u Zagreb, ne samo zato da prenese ukor europske dvanaestorice zbog hrvatskog provociranja novog sukoba s Muslimanima, nego i da razgiba zglobove za novi krug angažiranja u Hrvatskoj, odakle se Njemačka prerano povukla. Na sve to dolazi prijetnja sankcijama, koju treba čitati uz objašnjenje da sankcije praktično već djeluju pa sada prije treba očekivati nešto između njih i vojnog posredovanja, recimo protektorat nad trećinom Hrvatske koja je pod zaštitom UN. Sve u svemu, Hrvatska je okružena s onoliko međunarodne pažnje s koliko se suočila Srbija prije otprilike godinu dana, a hoćemo li doista još jednom gledati isti film, o tome se, izgleda, upravo odlučuje". Iz Beograda izvješćuje Stojan Cerović: "Usprkos nastojanjima mnogih novinara, još nije riješena zagonetka koja ovih dana zanima beogradsku javnost, naime, tko je donio odluku o zabrani ulaska u Srbiju čelnicima bosanskih Srba. Postojanje zabrane potvrđeno je s Pala i ona obuhvaća Karadžića, Koljevića, Krajišnika i Biljanu Plavšić, sve ministre i zastupnike, osim ministara obrane i policije. Izvješća s granice između Srbije i Crne Gore prema BiH potvrđuju da se odluka o ukidanju pomoći primjenjuje i da je uspostavljena prava blokada. Kao i dosad, najvažnije odluke u Beogradu donosi veoma uzak i zatvoren krug oko Miloševića, a svi ostali su zatečeni i zbunjeni. Karadžić i ostali čelnici bosanskih Srba izražavaju razočarenje i gnjev izbjegavajući oštre optužbe srbijanskog režima. Čini se da oni polažu nade u promjenu Miloševićeva stajališta ili u pritisak na njega. Od srpske oporbe najoštrije je reagirao Vojislav Šešelj, koji je govorio o skandalu i najavio miting Srpske radikalne stranke za 13. svibnja u Loznici, blizu Drine. U Beogradu su inače veoma dobro primljene vijesti o sukobima hrvatskih i muslimanskih postrojba u Hercegovini. U medijima se opširno prenosi pisanje stranog tiska o tome i, naravno, osuda Hrvatske od Vijeća sigurnosti. Ponovno, po tko zna koji put, srpska i hrvatska strana uspješno surađuju u nastavljanju rata u kojem su Bosna i Muslimani najveće žrtve. A beogradska "Politika" danas otkriva da je na teritoriju Srbije boravilo hrvatsko izaslanstvo predvođeno bivšim hrvatskim ministrom obrane Martinom Špegeljom. Neki tajni pregovori se vode, bilo o ratu u Bosni, bilo o prijepornim pitanjima - granicama i normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ. Ali to što je vijest procurila u javnost možda je u funkciji zakulisnih političkih sukoba u vrhovima vlasti u Beogradu". Pregled tiska Po pisanju francuskog tiska jugoslavensku tragediju međunarodna zajednica je stavila u drugi plan. Europska dvanaestorica su jučer odbacila vojno posredovanje, utoliko lakše što europsko-američki pregovori nisu odmakli dalje od običnih konzultacija, piše komentator "Le Quotidiena de Paris", koji drži da su i Amerikanci odustali od svojih vojnih namjera. Iako američki tisak još piše o Clintonovu planu za Bosnu, to je samo zato da bi se održala iluzija i iskazao čisto simboličan interes za taj sukob koji inače vrlo malo zabrinjava američku javnost. "Le Figaro", s neskrivenom podrugljivošću, ustvrđuje da su plave kacige prekasno stigle u Žepu, zaštićenu muslimansku enklavu, čije je pučanstvo pobjeglo u planine i sakrilo se u obližnje pećine. Od nekadašnjih pet tisuća stanovnika u Žepi ostalo je samo pedesetak ljudi koji lutaju po ruševinama. Žepa je sablasni grad, humanitarna katastrofa, dok lord Owen još uvijek vjeruje u pregovore, a europska dvanaestorica se spremaju testirati Miloševića dajući šansu njegovu embargu protiv bosanskih Srba. Dopisnik "Liberationa" iz Malog Zvornika na granici između Srbije i Bosne piše upravo o provođenju ovog, kako stoji u naslovu, 'Bratoubilačkog embarga', koji je šokirao pučanstvo s obje strane granice. Uz tekst je fotografija na kojoj jugoslavenski carinici pregledavaju automobile bosanskih Srba. Na tome glavnom prolazu stječe se dojam da Milošević želi održati obećanje, piše dopisnik lista, međutim, zasad nije moguće to potvrditi na ostalim mostovima na Drini, jer je pristup strancima zabranjen s obrazloženjem da su to ratne zone. "Le Monde" od 12. svibnja svoj uvodnik posvećuje sukobu između Hrvata i Muslimana. Hrvati, eto i oni, kako stoji u naslovu, primjenjuju etničko čišćenje prema Muslimanima koji su im u načelu saveznici u ratu sa Srbima. Rat Srba i Muslimana bio je polufinale, a finale će se igrati između Hrvata i Muslimana, piše komentator lista, naglašavajući da su Hrvati i Muslimani potpisali Vance-Owenov mirovni plan. Paradoks je samo prividan. Upravo je taj plan produbio jaz između dvije etničke zajednice. Podjelom Bosne na etničke pokrajine Hrvati su bili favorizirani i nije im ništa drugo preostalo nego da primjene plan, oslanjajući se na međunarodnu zakonitost. A to Hrvati provode na način koji je već poznat na Balkanu: ubojstva, zapaljena sela, progoni pučanstva. Stajalište međunarodne zajednice je uobičajeno nejasno, osim osude Vijeća sigurnosti Tuđmanovu režimu koji pomaže hrvatske postrojbe u Bosni. Međunarodna zajednica reagira vrlo mlako u usporedbi s velikom vikom koja se digla prošloga siječnja protiv hrvatske ofenzive u samoj Hrvatskoj, kada je cilj bio vraćanje vlastita teritorija. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG - 11. V. 1993. Novi negativac skreće pažnju s Beograda "Preko noći, složenost rata u Bosni ponovno se pokazala u punoj jasnoći. Nakon srpskih postupaka, osudu danas zaslužuju i postupci Hrvata, koji ipak zaostaju za zlodjelima srpske strane. Poput bosanskih Srba, Hrvati su odavno u Bosni osnovali svoju 'državu', takozvanu Herceg-Bosnu. (...) Po Vance-Owenovu planu, koji Bosnu i Hercegovinu definira kao samostalnu državu (...), Herceg-Bosna trebala bi pripasti bosanskim Hrvatima. No, glavni je cilj njihova vođe Mate Bobana priključenje hrvatskoj državi predsjednika Tuđmana. Spomenuta 'velika Hrvatska' trebala bi, naravno, biti 'etnički čista', dakle bez Muslimana, poput srpske države u Bosni. Stoga su Hrvati početkom tjedna u Mostaru, glavnom gradu Herceg-Bosne, započeli "svoje" etničko čišćenje. (...) Cilj hrvatske akcije očito je protjerivanje Muslimana u smjeru istoka i područja na kojemu žive smrtni neprijatelji muslimanske strane - bosanski Srbi. (...) Hrvati bi zapravo trebali biti sretni što su uopće dobili Mostar. Dok je Portugal predsjedao Vijećem EZ, a lord Carringon zastupao EZ u ulozi posrednika, Mostar je bio namijenjen bosanskim Muslimanima. Nasljednici lorda Carringtona Cyrus Vance i David Owen promijenili su tu odredbu, dodijelivši Mostar bosanskim Hrvatima. (...) Vođa bosanskih Hrvata Mate Boban mogao je dosad glumiti uzornog učenika posrednika EZ i UN, poslušno potpisavši Vance-Owenov mirovni plan - doduše samo zato što je plan ispunio sve njegove zahtjeve. U međuvremenu, ulogu uzornog učenika gotovo je preuzeo dosadašnji negativac, srpski predsjednik Slobodan Milošević. Odbacivši prošlog tjedna na Palama njegove sugestije, bosanski Srbi izazvali su bijes srpskog Predsjednika, koji je nakon povratka u Beograd na zadovoljstvo EZ prekinuo sve veze s Radovanom Karadžićem, vođom opsade Sarajeva. (...) Karadžić je trenutačno u Beogradu u najblažem slučaju persona non grata. Istodobno, srpski glavni grad je sretan što postoji osoba poput Mate Bobana, koja bar djelomice skreće pažnju sa srpskih zločinaca", zaključuje Heiko Flottau. DIE WELT - 11. V. 1993. Iznenadni povratak Miloševića na međunarodnu scenu "Razvoj događaja neodoljivo podsjeća na oporu rustikalnu komediju: Srbija, odnosno ostatak Jugoslavije, izložena pooštrenim sankcijama i trgovačkom embargu, najavljuje sankcije i embargo protiv - međunarodno nepostojeće - srpske republike Bosne. (...) Srpske 'žrtve' srpskih podsankcija doduše znaju da je potpuni nadzor granica nemoguć te da njihova skladišta u Bosni, prepuna oružja i streljiva, omogućuju miran nastavak rata sljedećih nekoliko godina. Jedina djelotvorna metoda bilo bi presijecanje pošiljaka živežnih namirnica. No, Milošević, naravno, nije spreman povući taj potez koji bi označio kraj komedije i prisilio bosanske Srbe da praznih želudaca pristanu na povlačenje jer u Bosni hrane više nema. Usprkos sankcijama i prijetnjama intervencijom, Srbija bi kraj drame mogla dočekati kao pobjednik i buduća hegemonijalna sila na Balkanu. To i jest cilj politike Beograda, kao što je istaknuo predsjednik ostatka Jugoslavije Ćosić, upozoravajući da Srbi moraju ostvariti svoj cilj (čitaj: veliku Srbiju) miroljubivim sredstvima. Pritom valja naglasiti da između bosanskih Srba i Miloševića ima i nesuglasica. Nakon dugog rata, mišljenje ljudi na srpskoj strani fronte u Bosni razlikuje se u pojedinim elementima od mišljenja etapnih političara. No, završna slika ipak pokazuje da su bosanski Srbi svojim odbijanjem plana srpskom vođi u Beogradu učinili neprocjenjivo vrijednu uslugu, omogućujući mu da na međunarodnoj političkoj sceni ponovno nastupa u ulozi mirotvorca. Kako bi SAD mogle opravdati zračni napad na Beograd čije vodstvo - bar na međunarodnoj sceni - podupire mirovni plan? Novim razvojem događaja Milošević, koji je nedavno zajedno s Karadžićem proglašen kandidatom za sudski proces ratnim zločincima, iznenada je ponovno prodro u središte zbivanja na međunarodnoj sceni. Činjenica da srpski vođa uživa posrednu potporu Rusa - i samog Jeljcina - ali i izravnu potporu članice NATO-a i EZ Grčke nije samo politička pikanterija, već pokazuje da Srbija može uzdrmati temelje odnose između Istoka i Zapada te između zapadnih saveznika. Ne uspije li međunarodna zajednica pripitomiti srpsku vojnu i ekspanzionističku državu - taj projekt trebao bi uključiti i njezino razoružanje - Srbija će učvrstiti svoj položaj dinamično-agresivne sile. Svi njezini susjedi - Mađari, Bugari, Makedonci, Albanci, Hrvati - morat će živjeti u neprekidnom strahu. Nelagoda je u međuvremenu obuzela i Italiju i Austriju jer su srpski časnici - onako usput - razmotrili mogućnost ispaljivanja nekoliko raketa na Rim i Beč u slučaju međunarodne vojne intervencije. Zapadno tumačenje psihologije Srba također je pogrešno: široki slojevi stanovništva podupiru Miloševića, a bosanski Srbi dobro znaju da njihov spas jamči samo očuvanje njihovih dosadašnjih vojnih uspjeha. Za njih povratka nema. U tom kontekstu valja istaknuti zanimljivu pojedinost da su - gotovo kao naručeni - u srednoj Bosni i Hercegovini počeli teški oružani sukobi Muslimana i Hrvata. Njihov je izvor frustracija bivših saveznika ogorčenih vojnim neuspjesima. Pred očima blokiranih članica NATO-a na Balkanu niče 'treća Europa' - usporedo s 'prvom', zapadnom, i drugom, istočnom. Spomenuta 'treća' Europa ne poštuje Povelju UN ni zaključne helsinške dokumente. (...) No, što će se dogoditi ako 'treća' Europa svima nama nametne svoja krvava pravila igre? Srbija bi mogla postati nova Sparta - mala država, koja dobro uhranjenoj, pomalo zadrigloj Europi neće dopustiti ni trenutak predaha", upozorava Carl Gustaf Stroehm. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES - 11. V. 1993. Borbe zamućuju američku politiku o Bosni Dopisnik iz Zagreba Paul Lewis ističe da će "obnavljanje borbi Hrvata i Muslimana u Mostaru otežati dogovaranje SAD i njihovih europskih saveznika o zajedničkom pristupu prekidanju građanskog rata u Bosni i Hercegovini, kažu zapadni diplomati. Oni kažu da će europske vlade vjerojatno tvrditi da je zbog borbi u Mostaru još manje mudro ukinuti embargo na oružje Muslimanima, kako je predložila Clintonova vlada, jer bi to samo još više izazivalo nove sukobe Muslimana i Hrvata, kao i Muslimana i Srba". Osim toga, dodaje Lewis, "nove bi borbe mogle otežati kalkulacije Clintonove vlade, jasno označujući da Srbi nisu jedini agresori u Bosni, tvrde diplomati. To će i ojačati položaj onih koji se protive zapadnom vojnom upletanju". Jedan je diplomat istaknuo da su "SAD tek uvjerile narod da prihvati ideju sile izolirajući Srbe kao agresore. Ono što se dogodilo u Mostaru oživljuje ideju da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj svi uživaju u međusobnom ubijanju i da bi Zapad morao ostati po strani". U nastavku izvješća Lewis dodaje da su UN i hrvatska Vlada rekli da su predsjednik Alija Izetbegović i vođa Hrvata u BiH Mate Boban potpisali prekid vatre, "međutim, bosanski je radio izvijestio da je primirje prekršeno gotovo istodobno". Napominjući da je Vijeće sigurnosti "osudilo 'veliku vojnu ofenzivu' i proglasilo hrvatsku akciju 'nedosljednom potpisu' Vance-Owenova plana u Ateni", Lewis dodaje da "obje strane optužuju jedna drugu za obnavljanje borbi i kršenje primirja koje se održavalo od 24. travnja. Nije jasno zašto su borbe počele i do kojih su razmjera Muslimani ili Hrvati zarobljavani ili prisiljavani da napuste domove. Zapovjednik mirovnih snaga UN Lars-Eric Wahlgren ponovio je izjavu koju je dao u nedjelju da su promatrači UN vidjeli kako hrvatske snage protjeruju 'stotine civila' iz grada. Dužnosnici UN misle da je oko 600 ljudi iseljeno iz grada i da, iako su mnogi zatražili da napuste grad radi vlastite sigurnosti, vjeruju kako su drugi Muslimani protjerani. Neki diplomati nagađaju da Hrvati možda preseljavaju Muslimane kako bi oslobodili smještaj za stotine novih hrvatskih izbjeglica koje očekuju ako se počne primjenjivati međunarodni mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu. Hrvatske su akcije izazvale strah među Muslimanima da Hrvati namjeravaju stvoriti veliku Hrvatsku kao odgovor na srpske nade u veliku Srbiju, ostavljajući tako Muslimanima mali dio zemlje u središtu oko Sarajeva". THE WASHINGTON TIMES - 11. V. 1993. Kotrljanje prema krvavom Balkanu Frank Gaffney, direktor Centra za politiku sigurnosti, voditelj televizijske emisije "Svijet ovog tjedna" i kolumnist, ističe da nikoga ne bi smjela čuditi niti odluka srpskog "'parlamenta' niti nastavak genocida i učvršćivanja teritorijalnih pobjeda koji će se nastavljati sljedećih deset dana prije referenduma. Napokon, taj je rezultat postao neizbježan kad Europljani nisu pokazali volju da primijene ili nametnu ono čemu su se SAD nadale da će biti tri temeljna potpornja savezničke akcije - ukidanje embarga na oružje za Muslimane u Bosni, zračni napad i potpuno zatvaranje Dunava i drugih opskrbnih putova srbijanske ratne mašinerije i gospodarstva". Gaffney upozorava kako, međutim, "čudi iznenadna spremnost međunarodne zajednice da okrutnog beogradskog diktatora prikazuje kao miroljubiva čovjeka. Napokon, Milošević je ustrajno promicao koncept 'velike Srbije' - koncept koji je poticao i omogućio agresiju bosanskih Srba. Upravo je Miloševića američka vlada s pravom optužila kao ratnog zločinca kojemu bi se moralo suditi. Milošević je često lagao samim pregovaračima i savezničkim vođama koji su mu sada, čini se, spremni povjerovati". Osvrćući se na Miloševićev pokušaj da se odvoji od Srba u Bosni, Gaffney ističe da njegovo "obećanje da će im prestati slati pomoć - što je morao učiniti prije dvije godine i što će najvjerojatnije biti prekršeno - ne mijenja povijest: Milošević je preko glave upleten u genocid u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Međunarodna bi zajednica bila ponižena, a 'mirovni proces' izvrgnut ruglu kad bi mu se dala središnja uloga u njemu. Kako sada stvari stoje, Milošević ima razloga vjerovati da - prikrivajući nastavak izravnoga odnosa između srpske politike i zlokobnih akcija bosanskih Srba - može napredovati prema svom cilju, uspostavi 'velike Srbije', čak i dok traži ukidanje međunarodnih sankcija protiv Beograda i zaštitu same Srbije od zapadnih vojnih napada, dođe li do njih". U nastavku Gaffney ističe da "Clinton mora shvatiti da će njegove opcije biti još gore, budu li se i dalje odgađale vojne mjere kojima je cilj kažnjavanje srbijanskih agresora, zaštita njihovih žrtava, stvaranje uvjeta na terenu koji vode prema pravim, konstruktivnim mirovnim pregovorima - različitim od šarade kojoj su predsjedali Vance i Owen; i, ne bude li toga, uspostava teritorijalnih rješenja za BiH koja se mogu braniti i održati (što se ne može reći za Vance-Owenovo krojenje teritorija po većinskom načelu). Predsjednikovo uporno ustrajanje na koordiniranoj multilateralnoj akciji i savezničkom kosenzusu kao sine qua non američke intervencije protiv srbijanske agresije neizbježno će se pretvoriti u čvrstu i nepromjenjivu srpsku pobjedu, s velikim posljedicama za to područje i, a i izvan njega". Frank Gaffney ističe da "SAD moraju djelovati sada - jednostrano, bude li nužno - kako bi postigle spomenute ciljeve" te predlaže što bi se moralo učiniti: "Ušutkati snažno topništvo koje je glavni instrument razaranja Sarajeva i drugih bosanskih enklava i izbjegličkih centara; zabraniti srpskim ratnim zrakoplovima i helikopterima letove na prostoru cijele bivše Jugoslavije; onesposobiti srpske komunikacije, zapovjedničku i nadzornu infrastrukturu koja podupire njihove borbene operacije i operacije njihovih zastupnika u Bosni i Hrvatskoj; uništiti rezerve goriva, skladišta oružja i druga logistička središta koja koriste srpske i/ili bivše savezne snage (...); i iskoristiti Radio Slobodna Europa za obavješćivanje srpskoga naroda da se borba ne vodi protiv njih, nego protiv njihova totalitarnog vladara". Niti za jednu od tih akcija, napominje autor, neće biti potrebno razmještanje velikog broja kopnenih američkih snaga. One se mogu ostvariti zrakoplovima, pomorskim i raketnim sustavima. "Kopnene se borbe može, i mora, prepustiti bosanskim i hrvatskim snagama koje su više nego spremne braniti svoju domovinu - i osigurati oslobađanje područja koja su trenutačno pod brutalnom srbijanskom okupacijom - kad jednom bude poravnata trenutačna neravnoteža u snazi agresora i njegovih žrtava. Da bi se to postiglo, Bosni i Hrvatskoj mora se dati vojna oprema i oružje koje im se trenutačno uskraćuje, a koje im je nužno za obranu i oslobađanje teritorija pod srpskom okupacijom. Još važnije - te korake mora pratiti i ultimatum kojim se Srbiju i njezine namjesnike upozorava da će, ne prekinu li odmah sukobe i odmah počnu napuštati Bosnu i Hrvatsku, biti napadnuti vojni i gospodarski ciljevi u Beogradu i drugim dijelovima Srbije. Prebacivanje - prvi put - cijene brutalne agresije na Miloševićevu bazu moglo bi donijeti kraj njegovu tiranskom režimu. Cijena takvih akcija nije bez posljedica. Nažalost, opasnosti su gotovo sigurno manje nego da se dopusti da plamen ponovno zahvati Balkan i zapali širi i mnogo teži sukob na tom području - a možda i izvan njega", zaključuje Frank Gaffney. ITALIJA LA REPUBBLICA - 11. V. 1993. Nojev sindrom "Europa je, čini se, paralizirana balkanskim sindromom. Sarajevo evocira utvare svjetskoga rata i mnogi se europski vladari boje da bi izravna intervencija u ratu bivše Jugoslavije, umjesto da ugasi, mogla razbuktati sukob još više, dovodeći ga neizravno u njihove zemlje", piše Paolo Garimberti. "Amerika je uvjetovana vijetnamskim sindromom. I intervencija u Indokini započela je s par tisuća ljudi... a završila totalnim ratom koji je Amerikance stajao preko pedeset tisuća mrtvih... A Bill Clinton izgleda pogođen istim prokletstvom kao i mnogi demokratski predsjednici. (...) Rusija je zarobljenica afganistanskoga sindroma, intervencije koja se činila običnom ratnom igrom za moćnu Crvenu armiju, a koja se, naprotiv, pokazala vojnom katastrofom... A Boris Jeljcin ne može zauzeti previše anti-srpska stajališta, bez rizika od unutrašnjih protuudaraca konzervativaca, koji ističu prirodnu vezu sa 'slavenskom braćom'. (...) Ta tri sindroma objašnjavaju zašto iste zemlje koje su g. 1990. osnovale veliku vojno-političku koaliciju za istjerivanje iračkih snaga iz Kuvajta, danas traže svaki izgovor za odgađanje operativne odluke glede bivše Jugoslavije. Posljedni su izgovori bili, redom, rezolucija 824 UN, bojkot koji je naredio srpski predsjednik Milošević protiv bosanskih Srba..., prekid vatre na snazi od nedjelje u podne. Rezolucija 824 proglašava 'zaštićenim područjima' šest bosanskih gradova... Ali da bi učinili operativnom svoju odluku, UN bi na terenu trebali raspolagati prilično većim brojem plavih kaciga nego što ih je sada. Bez američke intervencije rezolucija 824 je tek 'ublažujuće sredstvo'... Međutim, Clinton je zastrašen i samom pomisli da bi si ijedan američki vojnik moga povrijediti prst u Bosni: javno bi se mnijenje, koje mu već sada nije previše naklonjeno, okrenulo protiv njega. (...) Prekidu vatre na snazi od nedjelje prijeti ishod poput desetaka ostalih primirja, potpisanih i redovito kršenih tijekom dviju godina..., isprva u Hrvatskoj,a zatim i u Bosni. Gdje su, valja precizirati, i Hrvati ... krvnici, potvrđujući kako u ovome ratu, kao što smo to već jednom napisali, nema dobrih i loših, već samo loših i veoma loših. Skrivajući se, dakle, iza svih mogućih smokvinih listova, tzv. Zapad (Amerika, Europa NATO-a i EZ te sama Rusija) nastavlja činiti najgore: prijeti, ali ne odlučuje. (...) Ta nojeva politika ne može dalje. Zapad se treba jednom za svagda očitovati namjerava li dopustiti da se rat nastavi do prirodnoga iscrpljenja (ali, u tome slučaju neka barem ukloni Bosni embargo s oružja). Ili želi li zaista zaustaviti pokolj primjerenim vojnim intervencijama. Kakvima, nije na nama da kažemo: neka tehničari među tolikim opcijama izaberu najprikladniju, a da i dalje ne pronalaze bezbroj razloga za odbacivanje sviju. Mnogi će se zapitati zašto je Zapad bio tako odlučan glede Kuvajta, a tako neodlučan glede Bosne. (...) U Bosni su krivnje i pravde manje jasne, interesi Zapada nisu izravno u igri, nitko ne zna točno što raditi na vojno-tehničkomu planu. Savršeno objašnjenje. Ali u Bosni su već mrtvi deseci tisuća osoba... operacije 'etničkoga čišćenja' su pravi pravcati genocidi, bosanska država priznata od međunarodne zajednice riskira da bude svedena na mali komadić zemlje u korist velike Srbije i hrvatskoga ekspanzionizma. Jesu li, dakle, zapadni interesi ti koji stvaraju razliku između 'vitalnoga pitanja', kako je bio označen Kuvajt, i 'moralnoga pitanja', kako je označena Bosna?" AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG - 12. V. 1993. Vance-Owenov plan potpiruje sukobe Novinar Alexander Oršić piše iz Zagreba o sukobima Hrvata i Muslimana u Bosni da su "Hrvati u okolici Mostara započeli ofenzivu protiv Muslimana", za što ih je "optužilo i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda". "Razlog tome leži u Vance-Owenovu planu: on Muslimanima, koji čine 44 posto pučanstva Bosne i Hercegovine, priznaje tek 28 posto životnoga prostora. Takva podjela morala je izazvati hrvatsko-bosanske sukobe oko teritorija. To što su Muslimani usmjerili svoje oružje prema Hrvatima, moglo se i očekivati, budući da u borbi protiv vojno nadmoćnije srpske vojske nemaju nikakve šanse. Ipak, u Mostaru su Hrvati napali Muslimane, kako bi si olakšali posao u borbama za Jablanicu i Konjic." Austrijski novinar boji se da je kraj "krvavom sukobu interesa" još veoma daleko. DER STANDARD - 12. V. 1993. Srpske plave kacige na mrtvoj granici "Igra obilježenim kartama može biti opasna. Tko nije rođeni notorni varalica, lako gubi pregled u takvoj vrsti pokera. Ovoga tjedna, Europska zajednica prihvatila je ponudu varalica iz bivše Jugoslavije o novoj partiji koju bi igrači trebali odigrati starim kartama. EZ propustila je priliku da razotkrije blef mirovne ponude, izazivajući svojim potezima zbunjenost američkog partnera te prisiljavajući ga da tiho povuče svoju najavu vojne intervencije. Slijed zbivanja u protekle dvije godine trebao je zapravo biti jasan znak međunarodnoj zajednici da su stare karte srpskog predsjednika Slobodana Miloševića obilježene. Milošević je uvršten u američki popis ratnih zločinaca, i to s pravom; spomenuti vojskovođa prekršio je do sada svako obećanje koje je u trenutku slabosti morao dati. Ni u jednom nastupu pred svojim sunarodnjacima Milošević ni za milimetar nije odstupio do svog cilja - stvaranja velike Srbije (...), glasno ističući da je primirje za ugrožene Muslimane samo kratkoročna taktika otezanja. No, prošloga ponedjeljka uzvišeni krug ministara EZ ipak je zagrizao mamac, ponovno poklonivši povjerenje srpskom Predsjedniku. Na temelju čega? 'Moramo prihvatiti Miloševićevo obećanje', izjavio je njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel. Čak i ako se njegova izjava odnosi na sumnjivu mirovnu ponudu i embargo Beograda na dostavu oružja bosanskim Srbima, Miloševićevo obećanje i dalje predstavlja opasnu prijetnju. Što znači njegov blef u kontekstu izjava kojima je Milošević proteklih mjeseci poricao aktivnu potporu Srba u Bosni? (...) No, diplomatski napori Bruxellesa obilježeni su podjednako vratolomnim crtama. Nekoliko stotina vojnika UN trebalo bi prekinuti slanje oružja u Bosnu, doduše samo ako Beograd pristane na taj potez, koji bi, dakle, takoreći trebala nadzirati srpska strana, naglašavaju ministri EZ. Ne bi li bilo pametnije zapovjedništvo nad snagama UN jednostavno neposredno prepustiti bivšoj jugoslavenskoj saveznoj vojsci i opremiti je plavim kacigama kako bi Milošević napokon mogao uspostaviti kontrolu nad mrtvom granicom? Svojom bizarnom idejom o nadzoru granice koji bi Srbi trebali odobriti, EZ sama prihvaća podređen položaj u odnosu prema režimu u Beogradu. Takva politika vjerojatno je iznenadila čak i srpske vojskovođe, zaokupljene vrlo drskim osvajačkim planovima. Čuđenje izaziva i žestina kojom lord Owen ponovo ustraje na mirovnom planu, izrađenom u suradnji s Cyrusom Vanceom. Prošlog tjedna, američki ministar vanjskih poslova Warren Christopher proglasio je plan o podjeli Bosne mrtvim slovom na papiru, i to s pravom, budući da je posrijedi otmjenija varijanta sporazuma između Srba i Hrvata, koji su na početku rata donijeli odluku o podjeli bosanskog plijena na račun muslimanske većine. Vance-Owenov plan sve nas pretvara u sudionike likvidacije Bosne, pokazujući da i EZ u ratu u Jugoslaviji igra označenim kartama, doduše daleko nespretnije od ostalih sudionika. (...) Njezini će planovi podjele na kraju sankcionirati i ostvariti osvajačke planove Srba i Hrvata. Njezin poziv Rusiji i SAD da sudjeluju u formiranju oružanih snaga za Bosnu predstavlja loše prikriven pokušaj svaljivanja krivnje na tuđa leđa. Svaki novi ultimatum agresora iz ostatka Jugoslavije, koji međunarodna zajednica ne kazni na odgovarajući način, povećat će taj moralni manjak", upozorava Norbert Mayer. SRBIJA BORBA - 11. V. 1993. Šakom među oči, pa tko izdrži U povodu odluke SR Jugoslavije i Srbije o ograničenju pomoći bosanskim Srbima, zabrani prelaska u Jugoslaviju vodstvu RS, list je razgovarao sa savjetnikom u vladi RSK Borom Martinovićem, koji se nalazi u predstavništvu RSK u Beogradu. Martinović drži da je odluka "izravno kršenje svih međunarodno-pravnih propisa o slobodi kretanja ljudi, ideja, roba... (...) Iako sam imao priliku da taj brzojav o zabrani vidim, ne znam tko je tu odluku donio i tko je za to imao zakonsko ovlaštenje, ali smatram da je ona za jedinstvo srpskoga naroda sramotna". Dodaje kako je to "najvjerojatnije pokazivanje lojalnosti prema određenim zapadnim nastojanjima, što je bilo vidljivo i na skupštini na Palama. Ali to je duboko pogrešan korak". Na pitanje misli li da se nešto slično može dogoditi i vodstvu RSK, što bi pogoršalo odnose sa sadašnjim režimom u Srbiji, savjetnik u vladi RSK Boro Martinović ističe: "Znate što, dok se kod nas puca, u Srbiji će biti mira. Kad se kod nas prestane pucati na Srbiju je red. Ne smije se zaboraviti da je plan vrlo jasan - Vojvodina, Kosovo, Sandžak. Netko ovdje pravi pogrešne procjene. (...) Što se RSK tiče, ona je već zapravo zatvorena. (...) Očekujemo i mi nešto tako slično, kad je pomoć u pitanju, iako znamo da su SRJ i Srbija i Crna Gora u poteškoćama, da je rezolucija 820 betoniranje nečega, ali svijet je po mom mišljenju, pogrešno shvatio jednu stvar. Ne dolazi se preko Srbije do krajina, već preko krajina do Srbije. Što se tiče mogućeg pogoršanja odnosa sa sadašnjim režimom u Srbiji, ne mislim da će se to dogoditi. (...) Ako ne bude međusobnog poštovanja, netko će pred povijesti morati odgovarati zašto je ponovno podijeljen jedan narod, a on nikada nije bio jedinstveniji u odnosu na određene ciljeve. Ako netko misli da će sustavom izgladnjivanja dokazati svoju pravovjernost prema nekom trećem, to je njegovo pravo, ali je činjenica da nije srpski narod u obje krajine dao stotine i stotine žrtava da bi se na kraju reklo - vi ostajete u BiH, a vi u Hrvatskoj. To nema teorije. Jedino narod može reći - mi mijenjamo svoju odluku, ali poslije ovolikih žrtava to sigurno neće reći. Što se RSK tiče, mi nismo protiv izravnih pregovora s Hrvatima... i red je da se konačno srpsko-hrvatski odnosi počnu razrješavati izravno, a ne da ih razrješavaju Republika Hrvatska i SRJ. To bi za nas bila katastrofa", rekao je Boro Martinović. (Hina) sd 120600 MET may 93