IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 5. svibnja (Hina) THE NEW YORK TIMES (SAD) - 4. V. 1993. Vrijeme isprika "Nešto važno nedostaje u priči o tome kako samo američka snaga i hrabrost donose mir u Bosnu, a to je isprika Cyrusu Vanceu i Lordu Davidu Owenu" - piše A. M. Rosenthal. (...) "Svi kolumnisti, novinski urednici, političari i akademici duguju ispriku za sve napade na ove časne ljude dok su se oni zalagali za mir na političkim osnovama." (...) "Clintonova administracija ih nije javno korila, ali je tijekom predizborne kampanje i nakon inauguracije potratila mjesece odbijajući podržati njihov plan." "Washington je dao naslutiti da može bolje. No, poput novinara i političara nije ponudio ništa drugo, što je značilo da SAD ne mogu izvršiti odlučan pritisak na zaraćene strane jer ih nemaju čime prisiliti." "Kad je Clintonova vlada odlučila da najvažnija stvar u predsjedničkom mandatu nije novac, krenulo je nabolje. Prihvatila je Vance-Owenov plan, uviđajući razliku između mira, uza sve balkanske komplikacije, i nastavka užasnoga građanskog rata." "Washington je također podržao pooštravanje sankcija protiv Srbije, a Clintonov tim se usprotivio zagovornicima vojne intervencije. Oni su držali da je bosanske Srbe trebalo smjesta bombardirati, još jučer, a nastaviti s Beogradom. To bi rat na Balkanu pretvorilo u američki rat, što se još može dogoditi. No Sjedinjenim se Državama odgađanje bombardiranja isplatilo. Možda su preuranjeni nagovještaji bombardiranja pomogli. No Beograd je napravio korak prije nego što je Clinton donio odluku. Sankcije su nagrizle srpsko gospodarstvo dublje nego iračko prije pustinjske oluje. Srbija je tijesno povezana s europskim tržištem i nije se mogla osloniti na kršitelje sankcija kako je to mogao Saddam Hussein, oslanjajući se na Jordan." "Sad se šačica srpskih tvrdoglavaca u Bosni uhvatila u koštac s moćnim SAD. Clinton se obvezao da će bombardirati te tvrdoglavce ako odbace Vance-Owenov plan, no to ne želi ni on niti američka javnost. Ako zastupnici tvrde linije u samozvanom srpskom parlamentu odbace mirovni plan, ili ga kasnije izigraju, uvući će američke vojne snage u rat, što njihovi beogradski pokrovitelji očajnički nastoje izbjeći." "Bio sam protiv američkog vojnog upletanja, no nadam se da bosanski Srbi osluškuju što govori svijet i da ne bi htjeli izložiti svoje sunarodnjake bombardiranju." "Kritičari Vance-Owenova plana jednostavno su zaboravili da on nije jedina karta na koju treba igrati. U njemu je sadržan i dio o razvojačenju i djelomičnom razoružanju svih strana u sukobu." "Sjedinjene Države još nisu došle do najpotrebnijeg: jasnoga poimanja do koje mjere bi sudjelovale u razrješavanju tog sukoba i kad bi se, ako bi to ikad bilo moguće, iz njega povukle." Na kraju, Rosenthal zaključuje: ako dio mirovnog plana o razvojačenju ne bi bio prihvaćen, američke snage koje bi se u Bosni pridružile snagama UN ne bi nadzirale mir, nego bi odmah počele ratovati - što je Clinton želio izbjeći. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG (Njemačka) - 4. V. 1993. Žrtve su u prvom redu Muslimani "Od samog početka Vance-Owenov plan za Bosnu i Hercegovinu pobuđivao je u Skoplju sumnju jer sankcionira princip etničke podjele, a velikim dijelom i rezultate postignute uporabom sile. Makedonski predsjednik Kiro Gligorov naglasio je da će se sukobi otegnuti u beskraj ako etnička podjela na Balkanu postane pravilo. (...) Vance-Owenov plan sastavljen je na štetu bosanskih Muslimana, koji bi trebali biti zatvoreni u neku vrstu geta u srednjoj Bosni, iako sačinjavanju gotovo pedeset posto stanovništva u Bosni i Hercegovini. (...) Nove sporne granice nisu dobit samo za Srbe, nego i za Hrvate, koji su mjerodavno sudjelovali u procesu njihova utvrđivanja. Rezultat tog procesa su hrvatsko-muslimanski sukobi u srednjoj Bosni, koji su - po izvješćima bosanskog radija - u ponedjeljak bili usmjereni na područje oko Konjica. Predložena podjela Bosne na deset pokrajina samo zamagljuje činjenicu da će na bosanskohercegovačkom teritoriju ubuduće postojati tri etnička područja. No, budući da nitko nije iznio bolji prijedlog te da su mirovni napori trebali imati neko polazište, Vance-Owenov plan vjerojatno će sačinjavati realan temelj budućeg procesa oblikovanja odnosa u Bosni i Hercegovini. U međuvremenu, on je postao utočište za Muslimane, čiji se vojni položaj dodatno pogoršao. Lord Owen i Vance slijedili su svoj plan neobično uporno, često čak i samovoljno. Ipak, važnu ulogu odigrala je američka prijetnja oružanim akcijama protiv Srbije, koju je Washington uputio tek nakon nekoliko mjeseci oklijevanja. Političko vodstvo u sukobu u bivšoj Jugoslaviji na taj je način prebačeno na leđa Washingtona. Budući da ljudi vole svojatati - čak i sporne - uspjehe, grčki premijer Mitsotakis smatra da je i on pridonio rezultatima atenskog skupa; Mitsotakis navodno namjerava zajedno s Miloševićem otputovati u Bijeljinu kako bi potaknuo takozvani 'parlament' bosanskih Srba da ratificira Vance-Owenov plan. Skoplje nije pretjerano oduševljeno ovim iznenadnim helenskim nastupom u ulozi apostola mira; svojim ponašanjem prema Makedoniji grčki premijer stvarao je više od godinu dana dodatni krizni potencijal na Balkanu. (...) Karadžićev potpis u Ateni nije riješio problem. Doduše, ne treba sumnjati da će skupština bosanskih Srba - ako ne u prvom pokušaju, onda nakon određenog vremena - ipak prihvatiti plan. Srpsku politiku kreira Beograd, a njezin je cilj stvaranje velike Srbije koja bi trebala obuhvatiti okupirana područja ne samo u Bosni već i u Hrvatskoj. Svojedobno, u skladu s planom utemeljenim na mottu 'marširati odvojeno, udarati zajedničkim snagama', Srbija i bosanski Srbi donijeli su izričitu odluku o podjeli rada, koja je trebala zaštititi Srbiju od posljedica osvajačke politike u Bosni. Doduše, provedba tog plana neprekidno izaziva trzavice i sukobe mišljenja, koje u skladu s običajima zemlje rješava odgovarajuća doza pritiska. Pokrenuti su i manevri čiji je cilj kupovanje vremena. Milošević dosad nije ni na koji način pokušao utjecati na bosanske Srbe - vojska i dalje operira iz Srbije, opskrba funkcionira, a u operacijama u istočnoj Bosni sudjeluju uglavnom snage iz Srbije. Milošević je prethodno već upozorio radikale da ostvarivanje ciljeva povremeno zahtijeva političko i diplomatsko taktiziranje. Srpsko stanovništvo vjerojatno će podupirati njegove poteze bar do iduće zime. Pritom Milošević ne mora strahovati od radikala, budući da je vojska u Beogradu na njegovoj, a ne na Šešeljevoj strani. Veliki problem ne predstavlja Karadžićev potpis već provedba Vance-Owenova plana. Spomenuti 'parlament' u Bijeljini nema potrebnu legitimaciju - želi li Zapad započeti provedbu plana, potrebnim jamstvom može smatrati već Karadžićev potpis. Doduše, već se vodi rasprava o angažmanu 70 tisuća vojnika koji bi u prvoj fazi trebali nadzirati primirje i podjelu teritorija, a potom i bosanske granice sa Srbijom i Hrvatskom; dodatni njihov zadatak bila bi humanitarna misija. No, nitko ne zna kako bi trebalo organizirati ustrojavanje i financiranje tih snaga, posebno u kontekstu pretpostavke da je primjena sile gotovo neizbježna. No, prve izjave već sada pokazuju da Francuska i Engleska glavni dio tereta provedbe Vance-Owenova plana žele prebaciti na leđa SAD, koje će najvjerojatnije reagirati napomenom da je autor neuspješnog koncepta humanitarne pomoći pod zaštitom mirovnih snaga upravo Mitterrandd, te da su Britanci još prije nekoliko dana koketirali s vetom protiv Washingtona u Vijeću sigurnosti UN. Da Muslimani pod mjerodavnim pokroviteljstvom Britanaca i Francuza nisu dovedeni do ruba vojnog sloma, nakon što im je embargom na uvoz oružja oduzeta mogućnost djelotvorne samoobrane, izravna intervencija vjerojatno uopće ne bi bila potrebna. Čini se da Srbi nastavljaju svoje vojne operacije. Njihov najvažniji cilj - uspostava sigurnog koridora između Srbije i područja pod kontrolom bosanskih Srba - vojno još nije potpuno ostvaren. (...) Cilj srpskih planova je razbijanje kompaktnih muslimanskih teritorija u srednjoj Bosni i uspostava koridora na tom području koji bi trebao biti širi i sigurniji od koridora u sjevernoj Bosni. U želji da to spriječe, dobro obaviješteni Slovenci iznijeli su vlastiti plan formiranja 'sigurnosnih zona' u srednjoj Bosni. On je u međuvremenu već zastario, ali problem koridora i dalje je aktualan. Pritom valja napomenuti da je lord Owen želio ponuditi ustupke upravo u pitanju spomenutog koridora, iako on predstavlja jedinu pogodnu točku za djelotvoran oružani napad na Srbe, koji, uzgred rečeno, ne bi zahtijevao angažman velikih sredstava. Čini se da hrvatski predsjednik Tuđman - za razliku od svojih vojnih savjetnika - također nikada nije uočio važnost problema koridora, koji je uporno bio sklon upotrijebiti u razmjeni sa srpskom stranom. U Ateni, Tuđman je interese Hrvatske pokušao uskladiti s obrisima rješenja za Bosnu, izjavivši da bi se paralelno s provedbom Vance-Owenova plana u Bosni trebala odvijati i provedba Vanceova plana u Hrvatskoj, te da bi embargo na uvoz oružja trebao biti ukinut ne samo u Bosni već i u Hrvatskoj. Doduše, skup u Ateni pokazao je su sukobi s Muslimanima, za koje međunarodna zajednica velikim dijelom smatra odgovornim Tuđmana osobno, i zbivanja na unutarnjoj političkoj sceni Hrvatske nanijeli veliku štetu međunarodnom ugledu Tuđmana i Hrvata općenito. Čak i za vrijeme nedavnog posjeta Turskoj Tuđman je bio izložen kritici, a njegov nastup nije ostavio najsretniji dojam", ističe Viktor Meier u završnom dijelu svog članka. LE MONDE (Francuska) - 4. V. 1993. Nada za mir u Bosni Alain Debove piše kako je bilo potrebno osam mjeseci diplomatskih pritisaka i prijetnji da bi bosanski Srbi parafirali Vance-Owenov mirovni plan. Čini se da je ovaj put Slobodan Milošević shvatio da od sada vrijeme radi protiv njega i da je bolje čuvati osvojeno nego nastaviti izazivati međunarodnu zajednicu i izvršio odlučan pritisak na svoju bosansku "braću". Od rujna l992. na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji priprema se mirovni plan za Bosnu koji sadržava poglavlja o ustavnim načelima ustroja Bosne, o načinima prekida neprijateljstava i na kraju kartu podjele Bosne na pokrajine. Hrvati su ga prvi prihvatili, a zatim, pod američkim pritiskom, i Muslimani. Kako jedino Srbi nisu prihvaćali plan, valjalo ih je izolirati. Tek će pooštrenje embarga i ozbiljnije prijetnje vojnom intervencijom ovih posljednjih dana dati kakve-takve rezultate. Poučeni iskustvom, moramo biti krajnje oprezni. Sada bi samoproglašeni srpski "parlament" na Palama, u kojem su u većini ultra-nacionalisti, mogao odbiti ponuđeni "demilitarizirani koridor" kojim bi se spojile osvojene provincije sa Srbijom. (...) U nastavku, novinar se pita kako na terenu provesti mirovni plan, ako ga prihvati srpska skupština na Palama. Podsjećajući da su svi dogovori o prekidu vatre ostali mrtvo slovo na papiru, Debove drži nevjerojatnim da oružje odjednom zašuti nakon tolikih mjeseci divljaštva, zato Europljani i Amerikanci ne smiju oslabiti pritiske niti odustati od prijetnji vojnom intervencijom. Nadalje, navodi mišljenje jednog diplomata da Milošević vrlo dobro zna da će, pokuša li nešto na Kosovu, Zapad smjesta reagirati. Eventualni srpski potpis 5. svibnja označit će početak novoga kruga pregovora na kojima će valjati odrediti granice pokrajina, pa je zadaća Vanceova nasljednika Thorvalda Stoltenberga prilično teška. No bivši norveški ministar vanjskih poslova dobro poznaje južnoslavenske mentalitete i probleme, on je, naime, svoju diplomatsku karijeru svojedobno započeo u Beogradu. Za provedbu plana bit će potrebno 75 tisuća vojnika. "Tko će sve to platiti? Da li uopće slati postrojbe, kad su sad, u misiji očuvanja mira, izložene pogibelji?" - pita se naposljetku autor. LA REPUBBLICA (Italija) - 4. V. 1993. Opkoljeni Milošević prisiljava na potpis neposlušne "rođake" "Reakcije koje i dalje dolaze od vođa bosanskih Srba gorke su i nerijetko popraćene velikim uzbuđenjem: Momčilo Krajišnik - predsjednik njihova 'parlamenta' - izjavio je da 'potpis ni u kom slučaju ne znači prihvaćanje plana koji treba biti ponovno izrađen'. A gospođa Biljana Plavšić, profesorica povijesti i vođa nepotkresanog nacionalizma, izjavila je da rat treba nastaviti: čak i da umre šest milijuna Srba - objavila je gospođa - na životu bi ostalo drugih šest. 'Trebala bi biti smještena u bolnicu, ili barem udaljena iz politike', odgovorio joj je, grub i prezriv, Slobodan Milošević u polemičkome sporu Srba, dramatičnoj pozadini političke rasprave koja postaje sve napetija", izvješćuje posebni dopisnik lista Piero Benetazzo. Čvrsti Miloševićevi pritisci - priznao je lord Owen - prisilili su srpsko-bosanskoga vođu Radovana Karadžića da ode u Atenu i potpiše dokument Vanceova plana. (...) Što je rekao Karadžiću, ne zna se točno: Owen tvrdi da je već počeo 'rezati' opskrbu prema Bosni (bosanski Srbi, naime, potpuno, vojno i gospodarski, ovise o matici zemlji). Kaže se i da je Owen obećao da njegov zemljovid može biti ispravljen, ponovno raspravljan i razmatran od sve tri sukobljene strane. Uostalom, taj zemljovid i mnogim zapadnim promatračima djeluje u potpunosti prevladan stvarnošću na bojištima: odbija ekspanziju Srba, ali ne vodi računa o hrvatskim osvajanjima, koje će biti teško obuzdati i preurediti. No ipak, čini se da je Owenov cilj, više nego nametnuti zemljovid, ustvrditi zakone glede pregovora o nasilju rata, a u tome njegovu cilju - kako je sam izjavio - našao je uvjerenog saveznika u Miloševiću. Rezultat parlamenta iz Pala, dakle, čini se ne zabrinjava puno lorda Owena: čak ako i dođe do odbijanja, rekao je da je uvjeren kako će Milošević i dalje surađivati u ime slamanja otpora bosanskih Srba. Drugim riječima, bit će spreman postaviti - kao što bi od njega tražio - promatrače UN na mostove na Drini, kako bi se izolirali bosanski Srbi. (...) Zapravo bi prekid s bosanskim Srbima za Miloševića bila teška i rizična operacija: po beogradskim ulicama, na vijest o potpisu u nedjelju navečer, zabilježeni su izrazi zadovoljstva i nade, ali i neraspoloženje, optužbe, nepoznanice nacionalizma koji se osjeća ranjenim i frustriranim", piše Piero Benetazzo. THE WASHINGTON POST (SAD) - 4. V. 1993. Trostruki pogodak u Bosni - uz jedno veliko AKO "Ako je srpska vlada ovaj put uistinu ozbiljno odlučila dokrajčiti sukobe u Bosni - pritom posebno valja naglasiti riječ AKO - riječ je o trostrukom političkom pogotku predsjednika Clintona. To bi značilo da je novi predsjednik, signaliziravši spremnost da upotrijebi vojnu silu, pridonio postizanju humanitarnog i geopolitičkog cilja koji je izmakao njegovom prethodniku i ostalim zapadnim vođama. Naznačeni razvoj događaja omogućio bi mu također da svoju pažnju ponovno usmjeri na svoj klimavi unutrašnjo-politički program, izbjegavši težak zadatak nagovaranja skeptične američke javnosti da američki nacionalni interes zahtijeva intervenciju u etničkom sukobu koji gotovo nitko ne razumije. Osim toga, popuštanje srpske strane uklonilo bi opasnost zakamufliranog - ali stvarnog - sukoba između Clintona i američkih vojnih leadera, prouzrokovanog retoričkim nastupima američkog Predsjednika. Spomenute prednosti - vanjskopolitički uspjeh, povratak domaćem programu i izbjegavanje sukoba s američkim generalima - u ovom su trenutku tako važne za američkog Predsjednika da mogućnost nove srpske pobune ima karakteristiku prave noćne more. U privatnom razgovoru s autorom ovog teksta, Clintonovi politički savjetnici negativno su komentirali alternativu s kojom je američki Predsjednik suočen u bosanskoj tragediji, naslijeđenu od predsjednika Busha. Pasivno promatranje ubijanja i silovanja bosanskih Muslimana zaprijetilo je mrljom na Predsjednikovu mandatu izazvanom ravnodušnošću prema zbivanjima koje je on sam nazvao blažom verzijom holokausta. No, Clintonovi savjetnici najviše strahuju od obraćanja naciji koje bi trebalo prethoditi Clintonovoj odluci o angažmanu američkim zračnih snaga i izlaganju života američkih mladića pogibelji u bivšoj Jugoslaviji. (...) Clintonovim političkim pomoćnicima nije bila potrebna mašta da zamisle gubitak potpore javnosti, sve glasnije negodovanje kritičara iz redova Republikanske stranke i sve dublji rascjep u Demokratskoj stranci ako 'ograničena' primjena vojne sile SAD uvuče u veći i dugotrajniji sukob na Balkanu. (...) Njihovu zabrinutost dodatno je pojačala spoznaja da bi vojna intervencija prisilila Clintona da zanemari ne samo mišljenje većeg dijela javnosti, već i stajalište oporbe u Kongresu i velikog dijela svoje vlastite stranke te iskrenu zabrinutost vojnog establishmenta. Iako nije bilo nikakve sumnje da će američki generali i admirali poslušati zapovijed vrhovnog zapovjednika Clintona u operaciji protiv Srba, dužnosnici Bijele kuće znali su da će privatne izjave najviših krugova vojnih službi koji se protive intervenciji uskoro procuriti u javnost. Posebnu zabrinutost izazvala je tvrdnja jednoga od zapovjednika da zračni napadi na srpske ciljeve i paralelno pružanje mogućnosti bosanskim snagama da na Zapadu kupe oružje predstavljaju kompenzaciju vanjske politike politikom vojne sile. Predodžba nastupa čovjeka poput Colina Powella (...) u političkoj areni i njegovo prikazivanje spomenutih argumenata nakon moguće pogrešne i neuvjerljive vojne intervencije bila je dovoljna da izazove žmarce u redovima političara Bijele kuće. Posrijedi je mogućnost koja zauzima prvo mjesto na njihovoj listi potencijalnih nepovoljnih rezultata", piše David S. Broder. (Hina) sv 050321 MET may 93