SERVIS POSEBNIH NASLOVA

Nadnaslov: Put do Tuzle u dva dana Naslov: Bosanski putopis Podnaslov: Noć nas je zatekla pokraj džipa nemoćno zaglibljena u blatu, čekajući da iz obližnjeg zaseoka dođe seljak s traktorom i izvuče našega, dotad samouvjerena, vozača iz jarka. Jedina su svjetla u tom kraju bile vatre požara što su gutali kuće na susjednu brdu. Piše: Vjera BOGATI, Hina Vojnici koji čuvaju crtu bojišta kod Tuzle s tugom pokazuju uništena sela i napuštene rudnike u dolini rijeke Spreče, u kojoj su nekoć živjeli zajedno sa susjedima svih narodnosti. "Taktika je srpskih agresora da u naše područje dovode vojnike iz Banje Luke, Užica ili drugih krajeva, a naše susjede, koji su u njihovoj vojsci, premještaju dalje kako bi se izbjegli 'bliski dodiri' među ljudima koji se poznaju." Branitelji su, međutim, vrlo odlučni kad izjavljuju da od Zapada očekuju samo zračnu pomoć, a ostalo će učiniti sami. Novinarska ekipa boravila je u Tuzli tjedan dana. Grad je zbog svoje blizine Srebrenice postao stjecištem brojnih izvjestitelja. Pošli smo u Tuzlu u rano jutro iz Splita, a na odredište smo stigli tek nakon dva dana putovanja. Split je, kao polazna točka za odlaske u slobodne dijelove Bosne i Hercegovine, postao pravom "tržnicom" informacija i iskustava. UNPROFOR je na svojim zemljovidima BiH ucrtao prohodne putove, nadjenuvši im i posebna imena (Diamond, Skoda...), koji velikim dijelom vode preko planina, spajajući gradove do kojih se više ne može doći uobičajenim prometnicama. Putovanje preko Ljubuše Krenuvši na put iz Splita u Tuzlu, zaustavili smo se najprije u vojarni Divulje, u kojoj se, sada bazi UNPROFOR-a, mogu i dobiti vjerodajnice koje priznaju na većini kontrolnih točaka u BiH. Česte bitke u Mostaru onemogućile su promet od Hrvatske kroz BiH cestom uz Neretvu i usmjerile ga na cestu uz Buško blato prema Tomislavgradu. Tu je središte za raspodjelu dobrotvorne pomoći, okupljalište pripadnika HVO-a, a sjedište je i jedne od baza mirovnih snaga. Nakon izlaska iz Duvanjskoga polja cesta ulazi u brdovit, pust kraj. Tu je i kontrolna postaja HVO-a, koja kao da simbolizira granicu prema nekomu drugom svijetu - svijetu crvenkaste zemlje kroz koju vodi rupama prekriven put, ucrtan tek kotačima brojnih kamiona. Britanski se "plavci" brinu o putu preko Ljubuše, proširuju ga gdje mogu, obilježavaju crvenim stupovima... U svojoj bazi Redoubt, u kojoj se zbog duboka blata u ovo doba godine može hodati samo u gumenim čizmama, ponudili su nam pečene kobasice, pričali bezbrojne vojničke priče i kazali kako bez teškoća možemo nastaviti put. Zaboravili su reći koliko je opasno mimoilaziti se s bilo kim na toj cesti. Nagrada za pretrpljen strah na cesti preko Ljubuše predivan je pogled na Ramsko jezero, vodu zelene boje, razlivenu među obroncima okolnih planina. Od Prozora, u kojem su ulice pune vojnika, do Gornjeg Vakufa cesta je prohodna. U predvečerje se mladež opkuplja na terasama gostionica uz cestu i ta slika na trenutak zasjeni svijest o ratu, izbjeglicama i posve promijenjenu životu tamošnjih ljudi. Na izlasku iz dijela Gornjeg Vakufa u kojemu živi hrvatsko pučanstvo nalazi se britanska baza UNPROFOR-a, druga po veličini u BiH, u kojoj smo se mogli raspitati za stanje u okolnici. Zatim smo se na sjever, do Novog Travnika, povezli neasfaltiranom, ali dosta širokom cestom, uzduž koje se izmjenjuju kontrolne točke, nad kojima su zastave s hrvatskim grbom ili pak s ljiljanima. Između dvaju godišnjih doba Uz nešto se sreće iza Novog Travnika moglo izići na dobru cestu, koja na istok vodi do Viteza, Busovače i Kiseljaka. Ali neko vrijeme te je sreće malo - zbog silovitih bitaka, pa nam se valjalo vratiti dio puta i poći prema Fojnici šumskom cestom preko planine Vranice. Na toj cesti snijeg je još dubok pola metra. Vozači automobila s pogonom na samo dva kotača začas će zapasti u snijeg, ali ne moraju gubiti živce - tko god naiđe morat će im pomoći da se izvuku, jer nema načina da ih se zaobiđe. Međutim, na južnim i istočnim padinama Vranice u isto je vrijeme već proljeće. Negdje na vrhu, između dvaju godišnjih doba, vojnici će na kontrolnim točkama, koji danima spavaju u improviziranim šumskim skloništima, zatražiti od vas cigaretu i reći vam da ne možete dalje. Nakon druge cigarete i prijateljskog čavrljanja dopuštaju da na vlastitu odgovornost nastavite put. Strpljivo i uporno prošli smo mnoge kontrolne postaje i naposljetku stigli do asfaltirane ceste nadomak Fojnice. Iznajmljene svijetloplave "lade-nive", vozila koja novinari najčešće dobiju u splitskoj rent-a-car agenciji, mimoilaze se s vremena na vrijeme, prestižu ili prolaze dio puta zajedno. Ugodnije je voziti u konvoju - pa bile u njemu samo "lade-nive" na kojima velikim slovima piše TV - nego naletjeti s jednim ili dvama vozilima na neku naoružanu bandu koja će vas opljačkati i ostaviti na cesti bez ičega. I na prometnijim cestama kroz BiH osobni su automobili rijetki. Tim cestama uglavnom prometuju vojna vozila, dobrotvornih udruga i UNPROFOR-a te novinarskih i teklevizijskih ekipa. Od Fojnice cesta vodi preko Kiseljaka, Visokog i Breze na sjever prema Tuzli. Ali stupovi dima odvratili su i najupornije novinare od puta u Kiseljak. Bosanski policajci otpratili su nas brdovitom seoskom cestom do prometnice nekoliko kilometara južno od Busovače, a zatim smo opet uronili na krivudav, brdovit put. U kupaonicu pod oružanom pratnjom Noć nas je zatekla pokraj "range-rovera", nemoćno zaglibljena u blato, čekajući da iz nedaleka zaseoka dođe seljak s traktorom i izvuče našega, dotad samouvjerena, vozača iz jarka. Jedina su svjetla u tom kraju bile vatre požara koji su gutali kuće na susjednu brdu. "Što je to ušlo u ljude!" mrmljao je seljak obuvajući čizme, ne čekajući da ga dvaput zamolimo za pomoć i pozivajući da svi prenoćimo u njegovoj kući. Ipak, Visoko je bilo gotovo na dohvat ruke, a tamo su nam prenoćište dali kanadski "unproforci", pod uvjetom da se u potpunosti prolagodimo vojničkom pravilima. Stigosmo prije zatvaranja kupiti nekoliko limenka piva u bataljunskoj kantini - nazvanoj Hard Rock Cafe. Budući da se s okolnih brda puca na vojnike koji se noću kreću po bazi, dvjema je članicama novinarskog konvoja tek uz pratnju vojnika naoružanih lakim strojnicama dopušteno otići u kupaonice, udaljene tristotinjak metara od glavne zgrade. U zoru smo pošli s UNPROFOR-ovim konvojem iz Visokog do njihove baze u selu Milankovići, na planini Smolić, južno od Tuzle. Novinari često planiraju svoja putovanja po kretanjima konvoja UNPROFOR-a. Slijedeći ih, ne moraju lutati bosanskim planinama, zaustavljati se i čekati na nebrojenim kontrolnim točkama. Čak ni od Visokog do Breze ne može se proći cestom, nego opet preko brda, a zatim je putovanje do Vareša sigurno. Zastavši u jednom od mjesta na cesti prema Varešu, doznali smo od mještana da "eno, tamo na livadi zajedno igraju nogomet Hrvati, Mulismani i Srbi. Djeca zajedno idu u školu i najveće su laži priče kako Hrvati kamionima odvoze Muslimane u Zenicu", rekoše nam. Bistra rječica prati usku krivudavu prometnicu koja preko planine Zvijezde iza Vareša, stisnuta u usjeku među brdima, vodi dalje na sjever. Naposljetku smo izišli na cestu uz rijeku Krivaju, kojom se valjalo spustiti 10-ak kilometara na jug pa skrenuti na novu brdsku cestu (UNPROFOR ju je nazvao Skoda) koja kroz slikovita, planinska sela s bijelim džamijama vodi do UNPROFOR-ove baze u Milankovićima. Sa zavojitih cesta preko Smolića ukazuju se predivni planinski krajolici, duboke duge doline, još neprolistale šume, a cestom klize blatna, prvotno bijela oklopna vozila i kamioni koji uporno prevaljuju "hirovite staze" od juga zemlje do Tuzle, u kojoj smo poslije doznali da Tuzlaci tu cestu zovu - Ho-Ši-Minov put. Putnici će prema Tuzli odahnuti u selu Brateljevići, u kojem počinje asfaltirana cesta što preko Kladnja vodi ravno na sjever. Dio te prometnice opasniji je zbog blizine srpskih crta bojišta što se pružaju usporedo s cestom, a o njihovoj blizini svjedoče i brojne uništene kuće i vrlo malo ljudi u okolici. "Život mora ići dalje" Ravna cesta prema sjeveru vodi do brda s kojih neočekivano ugledasmo "oazu" - goleme tvornice i bijele nebodere. Urbana civilizacija Tuzle toliko je različita od prizora što smo ih dva dana promatrali. Grad je prije rata imao oko 50.000 stanovnika, a sada i više nego dvostruko toliko. Nove se pa izbjeglice, koje neprekidno stižu iz Srebrenice, prebacuju iz tuzlanskog izbjegličkog centra u okolna sela. UNHCR, ICRC, tuzlanski izbjeglički centar i druge dobrotvorne udruge brinu se o hrani za tisuće prognanika, a i sama Tuzla, koja polako postaje otokom u moru bojišta, prisiljena je uz pomoć gradskoga logističkog središta podmirivati osnovne potrebe svojega stanovništva. Izdaju se bonovi za hranu i benzin - koji, ako ste novinar, možete na crpkama dobiti samo uz potvrdu gradskih vlasti, a "na crno" za najmanje osam njemačkih maraka po litri (pomiješan s vodom). Šverc, naravski, cvate, a u trgovinama ima inozemnih proizvoda, "Krašovih" keksa, tuborga... Grad nije razoren, ali su pročelja "ukrašena" rupama od krhotina, a ulice udubinama od granata. Srpski se vojnici na Majevici ne brinu mnogo kamo će pasti punjenja njihova dalekometnog oružja, u što smo se mogli uvjeriti prvoga dana nakon dolaska u Tuzlu. Začuo bi se udar granate, zatim sirena, pa još koja granata - i nakon nekoliko minuta svi su opet na ulicama, djeca nastavljaju igru. "Ljudi se ponašaju kao da se ništa ne događa", rekoh. "Život mora ići dalje", odgovorit će Tuzlaci i preporučiti nam da posjetimo zoološki vrt na brdu ponad grada ili pak staro gradsko središte, koje se već godinama ne obnavlja jer mu tlo tone zbog iskapanja soli. Referendum obitelji Burić Snage 2. korpusa Armije BiH, odgovornog za prostor sjeveroistočne Bosne, časnici i vojnici kojeg uvijek ogorčeno prosvjeduju kad im se obratite kao muslimanskoj vojsci, još se sa snagama HVO-a zajedno bore u Gradačcu. Loše naoružani lokalni vojnici, koje smo posjetili na istočnim crtama bojišta, kažu kako se ponekad spuste u dolinu i na "ničijoj zemlji" razgovaraju sa svojim susjedima - četnicima. "Ne znam mrzim li ih. Dugo smo živjeli zajedno. Mnogi od njih ne žele biti u vojsci i teško žive na prvim položajima", rekao je Enver, jedan od vojnika u rovu. Odreda svi Muslimani u tom području oštro ističu razliku između Srba i četnika: "Četnici su ovi koji nas tuku, a Srbi su Srbi, oni žive s nama." Vojnici Armije BiH kažu da se bore za građansku državu te da nemaju nikakve veze s islamskim fundamentalizmom. "Beatlesi, Stonesi, Janis Joplin - to je moja glazba!", kazao je jedan od njih. "Zar mislite da mi ne volimo gledati djevojke u kratkim suknjicama?" Glasnogovornik zapovjedništva Armije BiH u Lukavcu Vahdem Burić-Buro vodio nas je u posjet vojnicima na najisturenijim položajima. Putom je počeo priču: "Znate li da je prije početka rata u BiH neka obitelj iz ovoga kraja proglasila odcjepljenje od Jugoslavije? Organizirali su referendum, a kako su djeca bila malodobna, glasovali su samo muž i žena - i referendum je uspio sto posto!" "A gdje su sada ti ljudi?", upitah. "Pa, jedan od njih je s vama u autu", nasmijao se Buro. (Hina) fp 030020 MET may 93