IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

RADIO I TV POSTAJA ZAGREB, 29 travnja (Hina) IL PICCOLO (28. IV. 1993.) "Talijani u Zadru zlostavljani" "Skupština Republike Krajine na posljednjem je sastanku, po izvješću 'Krajiške televizije', talijanskim vlastima poslala pismo u kojemu upozorava na 'nepodnošljive uvjete u kojima živi talijanska manjina u Zadru, izvrgnuta teškim pritiscima mjesnih hrvatskih vlasti'. Po informacijama 'Krajiške televizije', pripadnici talijanske manjine u tome gradu ne mogu očitovati vlastite nacionalne i kulturne posebnosti, čak bi - naprotiv - to bilo opasno", piše Safer Selimović. Poznato je da se u tim krajevima u posljednje dvije godine, osim pravoga pravcatog rata, vodi i nemilosrdan promidžbeni rat, no nije lako dokučiti motiv toga pisma krajiške skupštine, koja je, među ostalim, nedavno izabrala i svoga gradonačelnika za Zadar u progonstvu. Ponajprije treba naglasiti da tvrdnje te poslanice nisu točne: u Zadru zapravo ne postoji niti jedna snaga koja bi progonila ili uskraćivala prava Talijanima, koje u gradu službeno predstavlja Talijanska zajednica. Drugim riječima, ta se Zajednica, od osnivanja do danas, nije nikada namjerila na protivljenje zadarskih vlasti, osim na neke neslužbene primjedbe ekstremista, koje se zacijelo ne mogu smatrati represijom. Koji bi, dakle, cilj htjeli postići političari krajine tim pismom? Tri su pretpostavke. Prva je da su srpski političari, upirući prstom u talijansku manjinu Zadra, htjeli probuditi zanimanje talijanske službene politike za taj grad, koji je do g. 1943. pripadao Italiji. Druga je pretpostavka da je u pitanju pokušaj pridovijanja potpore određenih talijanskih političkih krugova za osvajanje Zadra, što je sve otvorenija želja srpskih generala. Naposljetku, možda se radi o manevru RSK učinjenom u nakani da kompromitira odnose između Hrvatske i Italije, ne zaboravljajući da je, već nakon masleničke protuofenzive, međunarodni ugled Zagreba prilično potkopan. Neovisno o namjerama srpskih krajiških vlasti, činjenica je da Zadar nije izoliran od Italije, pa nije nužno da je Krajina izvješćuje o mogućim kršenjima prava talijanske manjine. I naposljetku, ako bi bilo imalo istine u pismu skupštine RSK, prva koja bi reagirala, ne samo obraćajući se Italiji nego i svjetskim organizacijama za zaštitu ljudskih prava, bila bi Talijanska zajednica, osnovana upravo s ciljem da štiti nacionalni i kulturni identitet Talijana u Zadru", zaključuje Safer Selimović. THE WASHINGTON TIMES (28. IV. 1993.) Ponor ili poziv na dužnost? Pat Buchanan protivi se američkoj intervenciji u Bosni i ističe da "velike države prestaju biti velikima ako se neprestano upleću u ratove koji se njih ne tiču". "Prije nego predsjednik Clinton pošalje Ameriku na mračno i krvavo bosansko tlo, morao bi dugo i dobro promisliti. Balkanski bi kaos mogao Ameriku uvući u rat na krvlju natopljenom poluotoku na kojem Amerika nikada neće imati vitalnih interesa - i taj bi ga rat mogao stajati predsjedničkoga mandata. O nama kao ljudima dovoljno govori to da su Amerikanci zgroženi 'motelima za silovanje' i 'etničkim čišćenjem'. Ali moralno zgražanje nije dovoljan argument za vojnu intervenciju. Napokon, naši galantni ruski saveznici u drugom svjetskom ratu počinili su najstrašnije zločine nad ženama u zemljama koje je 'oslobodila' Crvena armija. A zapadni liberali glasno su tražili da kancelar Kohl - prije nego smo priznali ujedinjenu Njemačku - prihvati rezultate najbarbarskijega čina etničkoga čišćenja u poratnom razdoblju, prisilno protjerivanje petnaest milijuna Nijemaca iz Istočne Europe. Milijuni nisu preživjeli marš '45. i '46. Koliko god strašno bilo Karadžićevo prekrajanje zemljovida Bosne, ono je dječja igra u usporedbi sa Staljinovim preseljenjima stanovništva srednje i istočne Europe. Prije pedeset godina, poljski gradovi Gdanjsk i Wroclaw bili su njemački gradovi Danzig i Breslau; Koenigsburg, Kantov grad, sada je Kaliningrad. Govorimo o 'muenchenskim poukama', koje su bile sudbina Sudeta. Je li itko poslije toga istražio sudbinu tri milijuna sudetskih Nijemaca koji su tamo živjeli? Svi su na groblju. Upotrijebite silu kako biste ubili srpsko topništvo, zahtijevaju od g. Clintona. Ali što ćemo ako Srbi odgovore vatrom na mirovne jedinice UN, izolirajući muslimanske gradove? Naši F-18 ne mogu osloboditi izgladnjele civile. Neugodna je istina: ako snažniji i brojniji Srbe žele ubijati ili umrijeti za te gradiće, mi ih ne možemo zaustaviti - ako nismo spremni poslati kopnenu vojsku u istočnu Bosnu kako bismo oslobodili te gradove i ponovno ih osvojili. Je li itko na to spreman? Dobro, možemo bombardirati samu Srbiju i prisiliti Miloševića da prisili bosanske Srbe na mir, tvrdi se. Ali bombardiranje Srbije je ratni čin. A ako će nas g. Clinton povesti u rat, njegova je ustavna dužnost da zatraži dopuštenje kongresa, da kaže koji su američki ratni ciljevi i kako ih kani postići. Ako idemo u rat, neka svi političari daju svoje mišljenje. I prije nego krenemo, zapitajmo se: kako će svijet reagirati kad američki bombarderi budu ciljali i ubijali srpske civile? Jesmo li zaboravili reakciju kad smo zamijenili civilno sklonište za tajni bunker Saddama Husseina i raznijeli i spalili žene i djecu? Zar smo zaboravili reakciju kad je zadnji Bushov napad pogodio hotel Al Rashid? Ponašanje bosanskih Srba je barbarsko; ali naša je pozornost na njih usredotočena - ne na zločine u Angoli, Liberiji, Armeniji, Azerbejdžanu, Gruziji i Tibetu - samo zato što su tamo televizijske kamere. Ali Bosna je u Europi, kažu, s tog su mjesta došla dva svjetska rata, a Srbija će sigurno sljedeći napad usmjeriti na Kosovo, kako bi ga 'očistila' od Albanaca, i zatim krenuti na Makedoniju. Prvo znači rat s Albanijom; drugo bi moglo uvući Grčku i Tursku. Stoga moramo djelovati sada, kako bismo spriječili prerastanje bosanskoga rata u svjetski rat. Ali, ako je ugrožen europski mir, zašto Europa stoji po strani? Jedini način da se etnički rat u bivšoj Jugoslaviji pretvori u svjetski jest da se uključe SAD. Ostanemo li izvan njega, i ostanu li Rusi izvan njega, de facto, ne može postati svjetski rat. Budući da niti SAD niti Rusija nemaju vitalnih interesa u tome tko vlada istočnom Bosnom, Kosovom ili Makedonijom, zašto riskirati i izazivati širi rat? To što krećemo prema balkanskom ratu svih protiv svih - Muslimana, Hrvata, Srba, Mađara, Grka, Makedonaca, Albanaca, Turaka - razlog je da ostanemo po strani, da se ne miješamo. Koliko god impresivne bile 6. flota i 7. američka armija, one ne mogu pomiriti stare mržnje. Ali mi imamo 'moralnu' dužnost da djelujemo, kažu; mi smo zadnja supersila, vođe slobodnoga svijeta. Mi to doista i jesmo; i moglo bi biti poučno ponovno učiti kako je prethodna zapadna supersila, Britanija, postala malim otokom koji je nedavno imao sukob s - Argentinom. Da je Britanija ostala izvan europskoga rata koji je počeo 1914, zbog incidenta u Bosni, ne bi gotovo nasmrt iskrvarila u francuskim rovovima. Da nije glupo, osvetoljubivo u Versaillesu podijelila njemačke narode Europe, dijeleći ih Italiji, Francuskoj, Češko-Slovačkoj i Poljskoj, možda se nikada ne bi morala suočiti s Hitlerom u ratu u kojem je Carstvo bankrotiralo i ostalo ovisno o američkoj pomoći. Velike države prestaju biti velike ako se neprestano upleću u ratove koji ih se ne tiču. Odakle dolaze glasovi koji traže američke zračne napade u Bosni? Iz horde onih koji ne mogu odoljeti intervencionizmu - intelektualaca, televizijskih brbljavaca, urednika, naturaliziranih intelektualaca, bivših dužnosnika, karijerista - koji ne mogu podnijeti misao o tome da SAD imaju svu moć i da se njome ne koriste za spašavanje čovječanstva. U međuvremenu američka republika preuzima aspekt Bosne. Prije nego pošaljemo F-18 u obranu žena Srebrenice, zašto ne pokušamo bolje zaštititi žene koje stižu u zračnu luku u Miamiu i žene koje trče Central parkom?" zaključuje Pat Buchanan. U emisiji "Međunarodnoga francuskog radija - RFI od 28. travnja Stanko Cerović komentira prve znakove sukoba među Srbima. "Poslije pisma Ćosića, Miloševića i Bulatovića skupštini bosanskih Srba, na kojoj su ovi odbacili mirovni plan Vancea i Owena usprkos sadržaju pisma, sad se nagađa o sukobu među Srbima. Ne samo u zapadnom tisku nego i među diplomatima. Otvoreno o tome govori i lord Owen. Koliko je to nagađanje složeno vidi se već po tome što je teško reći čak i tko je u sukobu. Zbog komoditeta i jednostavnosti se kaže 'sukob među Srbima', ali se ne misli na sukob u narodu (koji uostalom nigdje i nikad nije pokazao neku svoju volju, ni na sukob vlasti u Beogradu, pa ni na sukob Srbije i bosanskih Srba), nego na rascijep u srpskom nacionalističkom pokretu. Premda se taj rascijep može pretvoriti na kraju i u građanski rat, upravo zato što narod slijedi vlast bez mogućnosti da iskaže svoju volju. Drugim riječima, ako se sukob Miloševića i Šešelja rasplamsa, može doći do građanskog rata u Srbiji. Kad se govori o pismu Ćosića, Miloševića i Bulatovića, tu je važan samo Milošević i na Zapadu se ispravno govori samo o Miloševićevu pismu. Ćosić nema vlast u Beogradu. Bulatović je iskreno za potpisivanje mirovnog plana, tako da njegov potpis nije iznenađenje. Događaj je dakle Miloševićev potpis i još je veći događaj što su se bosanski Srbi na skupštini odbili pokoriti tom potpisu. Je li taj Miloševićev poziv bio iskren? Nitko se ne usuđuje odgovoriti određeno na to pitanje. Svima je jasno - da je Milošević zaista htio utjecati na bosanske Srbe postupio bi drugačije. Objavio bi svoje stajališe nekoliko dana prije, gurnuo bi tisak u Beogradu da podrži to stajalište i upotrijebio bi mnoga druga sredstva kojima raspolaže da bi mu uspjelo to prijateljsko uvjeravanje. Ovako izgleda jasno da je Milošević stvarno podržao odbijanje Srba da potpišu plan, a na kraju njihova zasjedanja samo objavio beznačajno pismo, s namjerom da prevari međunarodnu zajednicu i pokaže kako Milošević i Srbija zaista ništa nemaju s ratom u Bosni. Ali postoji druga mogućnost, jedina važna. Da je Milošević oklijevao do posljednjeg trenutka i suočen s potpunom izolacijom i bez potpore iz Moskve nakon ruskog referenduma, zaista pokušao, ali kasno, zaigrati drugu kartu. Činjenica da su Srbi iz krajine krenuli u napad na Bihać tako reći sutradan i, sad, bosanski Srbi na Srebrenicu, mogla bi potvrditi postojanje sukoba s ekstremistima, jer ti napadi djeluju kao izazov međunarodnoj zajednici, kao da napadači hoće što prije isprovocirati sukob, tako da Milošević čak i kad bi htio više ne može utjecati na tijek događaja. Ostalo bi mu da kao talac, on i cijela Srbija, slijede ekstremiste u Bosni, koje su sami stvorili i naoružali i natjerali u rat. Ima puno elemenata koji pokazuju da je sukob logičan i gotovo neizbježan. Najsnažniji čimbenik je Jeljcinova pobjeda u Moskvi. Na pomoć Rusije u ratu u Bosni Beograd više ne može računati. Nije mogao ni do sada, za ozbiljne političare, ali nacionalisti svoje analize grade na snovima, nekim povijesnim shemama i uzdaju se u čuda, kao što se nekad Hitler uzdao do posljednjeg dana rata u sukob Rusa i Amerikanaca ili u atomsku bombu. Sad bi se ti snovi trebali, dakle, raspršiti i realnost bolje vidjeti. Milošević dakle može zaključiti da je sada srpski sukob s međunarodnom zajednicom obična ludost i da je bolje prihvatiti neke kompromise nego se sutra suočiti s kapitulacijom, kaznama i osvetom. Nevolja je što ti kompromisi mogu privremeno poštedjeti njega, pa i Srbiju, ali ne i one bosanske Srbe koji su zagazili u krv do koljena i za koje nema ni povratka ni kompromisa. To da se interesi Srba iz Srbije i onih iz Bosne radikalno razilaze čim se postave na te ekstremne nacionalne osnove, to bolji poznavatelji srpske politike znaju oduvijek, još od 19. stoljeća, ali sad je taj sukob interesa očit čak i za same nacionaliste u Srbiji, tvorce ideje o velikoj Srbiji. Oni su danas vjerojatno u nemogućoj psihološkoj situaciji. Ako međunarodna zajednica počne primjenjivati još oštrije sankcije i ako nema te pomoći iz Moskve, Srbija će naprosto ekonomski prestati postojati, a onda, postupno, i vojno i politički. U međuvremenu Srbi iz Bosne, ako nema vojne intervencije sa Zapada, mogu osvojiti i očistiti još teritorija. Ali Srbija za te pobjede neće ni čuti ili će joj ih agencija 'Srna' dojaviti kao u bajkama na samom izdisaju. Po toj je liniji, dakle, moguć neki sukob Bosna-Srbija. Dalje, s pojačavanjem sankcija Crna Gora se sve otvorenije odvraća od Srbije jer Crna Gora ne može preživjeti sankcije, i već bi sad to odvajanje bilo konačno da nije prijetnje ratom u Crnoj Gori. To će reći da se savez održava na goloj sili i da ne može biti trajan. Ta gola sila je sve slabija i mogućnost otvaranja još jedne fronte u Crnoj Gori sve je teža za Armiju. S tim brzim ili sporim, ali ako se sankcije nastave, neizbježnim odvajanjem Crne Gore, plan o velikoj Srbiji gubi svaki smisao. Tu je, dakle, također mogući uzrok sukoba, ne samo između Srbije i Crne Gore nego među samim srpskim nacionalistima, od kojih bi jedni nastavili oružjem, a drugi bi se pokušali prestrojiti u trku i prije posljednje zapreke. Treći element sukoba je posljedica već spomenutih. Pojavljuju se među samim nacionalistima, oni koji oklijevaju i koji sumnjaju, a to je izgleda sada Milošević, i oni koji se plaše svakog oklijevanja. I jedni i drugi osjećaju da je svakog trenutka među njima moguć sukob, koji možda ne mora početi krvavo, ali će krvavo završiti. I onda počinju borbe da se budući protivnik oslabi. Za Miloševića to znači da treba osigurati potporu vojske u Srbiji i Bosni, da treba početi razoružavati Šešeljeve, Arkanove i druge njima slične ekstremiste, da ih treba ukloniti s televizije i pripremiti narod da ih odbaci. Za ekstremiste jedini je spas da ubrzaju ratne procese, ofenzive u Bosni, prijetnje i sukobe svuda gdje je moguće, čak i u samoj Srbiji. Sukob se čini neizbježnim. Još danas, ako je dopušteno prognozirati, čini se da Milošević ima dovoljno moći da se obračuna sa svim protivnicima i nametne neku svoju novu politiku, ma kakva bila. Sutra možda neće imati toliko vlasti. Pa ipak, nije sigurno da će se zaista odlučiti za taj zaokret. Ne zato što ne vidi opasnost za sebe i plan velike Srbije, nego je za njega opasnost velika i ako prihvati put kompromisa i pomirenja. U svakom slučaju izbor mu je pogibeljan jer će se vrlo brzo vidjeti njegova odgovornost za dosadašnje pogreške, koliko god tu odgovornost prebacivao na razne tobože nezavisne ekstremiste. Na kraju bi on bio taj koji polaže račune. Za narode republike ili države, bar neke, ovaj put bi bio spasonosan, ali nije sigurno da bi bio i za Miloševića spasonosan. To je prirodan rezultat velike i opće katastrofe da se ima dojam da se svačiji interesi razilaze i da svak sa svakim mora ući u sukobe. Kad se previše inzistira na logici nasilja i pravu jačega, na kraju nasilje sve preplavi i svuda prevlada". (Hina) sb 290446 MET apr 93