IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 19. travnja (Hina) THE WASHINGTON POST (SAD) - 18. IV. 1993. Za žrtve Srba sud za ratne zločine posljednja je nada Aryeh Neier ističe da će "sljedećeg tjedna ili tako nekako, glavni tajnik UN Boutros Ghali Vijeću sigurnosti dati specifičan prijedlog za uspostavu suda za ratne zločine. Njegova će jurisdikcija biti bivša Jugoslavija. Njegov će cilj biti pozvati na odgovornost za deportacije, zarobljavanje civila u logore, mučenje i nehumane postupke, silovanja, namjerna ubijanja i bombardiranje civila. Ako međunarodna zajednica ustraje na zahtjevu da se sudi odgovornima za te zločine, posljedice će biti dalekosežne. Ta će suđenja donijeti pravdu u bivšoj Jugoslaviji, ali i dati snage onima koji širom svijeta traže suđenje za zločine počinjene protiv čovječanstva". Početkom ovog mjeseca Neier je boravio u Sarajevu gdje je imao priliku "raspravljati o uspostavi suda s preživjelim stanovnicima grada, uključujući i većinu sudaca. Jasno sam im rekao kako mislim da će se izvršiti snažan pritisak na njihove političke vođe u zadnji čas kako bi se odrekli ideje o sudu u zamjenu za srpski potpis mirovnoga plana UN i EZ. Oni s kojima sam razgovarao ustrajali su na tome da bi odustajanje od uspostave sudova bila izdaja. Budući da su pretrpjeli sve ostale moguće gubitke, njihova je zadnja nada dan obračuna. Do sada", napominje autor, "unatoč smjenjivanju okrutnih i despotskih režima širom svijeta, većina glavnih zločinaca izbjegla je sud i kaznu". "Francuska, Italija i SAD dale su detaljne prijedloge Boutrosu Ghaliu za uspostavu suda za ratne zločine. Svaki prijedlog jasno ističe da moraju odgovarati čak i državni vođe. S obzirom na globalnu epidemiju sukoba i demagoge koji iskorištavaju etničke i vjerske napetosti, teško je preuveličavati razloge za uspostavljanje međunarodnoga suda na Balkanu. Odgovorni za zločine na tom području dobivaju rat. Učvršćuju vlastitu moć, onemogućavajući oslanjanje na to da im sude domaći sudovi. Sudeći pobjednicima, taj bi sud postao još važniji od poratnih sudova u Nuernbergu i Tokiju. Sada se prvi put pojavila prilika da se pokaže kako pobjeda svim sredstvima ne pruža oprost. Jedan od razloga zašto su često vođe koji su počinili zločine izbjegli sud, bila je pretpostavka da bi napori da im se sudi izazvali još veće nemire i krvoproliće. Mnoge vođe sadašnje čileanske vlade, na primjer, progonio je, zatvarao i mučio Pinochetov režim; tajni agenti pobili su im prijatelje i rođake. Pa ipak oni danas ne traže obračun. Zbog sličnih razloga mnogi danas sumnjaju u napore da se srpske vođe Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića izvede pred sud za ratne zločine. Koliko god bila odvratna njihova djela, tvrdi se, najnužniji je svršetak rata. Ako je cijena za to dopuštanje da izbjegnu suđenje, nju se, po takvu gledištu, mora platiti". Neier drži da su "razlozi za ustrajnost na suđenju ratnim zločincima u bivšoj Jugoslaviji jači. Središnji uzrok ovog rata je kolektivno pripisivanje krivnje određenoj etničkoj ili vjerskoj skupini za ratne zločine koje su navodno počinili drugi pripadnici iste skupine u dalekoj ili ne tako dalekoj prošlosti. Žrtve ovog rata neizbježno osjećaju mržnju prema skupinama koje drže odgovornima za njihove patnje. Sud za ratne zločine individualizirao bi krivnju: to jest odgovarat će određeni Srbi, a ne svi Srbi. Bude li ikada mira u bivšoj Jugoslaviji, nastupit će tek kad krug pripisivanja kolektivne krivnje bude prekinut. Kako je zapravo jasno da se najviši dužnosnici koji bi mogli biti dovedeni pred međunarodni sud, neće dobrovoljno pojaviti na suđenju, neki predlažu suđenje u odsutnosti. To bi bilo pogrešno. Suđenje bez nazočnosti optuženog i njegova odvjetnika koji bi proturječio dokazima i ispitao svjedoke, ne bi se činilo pravednim. Bolji bi način bio iznijeti potanke optužbe koje bi razjasnile dokaze na kojima se temelje. Dok god optuženi izbjegavaju sud, te bi optužbe bile neopovrgnute. Osim toga, stvorile bi pritisak na države koje štite optužene da ih predaju sudu. Kad bi se to poduprlo oštrim međunarodnim sankcijama protiv bilo koje države koja ne preda optužene, vjerojatno bi bilo tek pitanje vremena kad će oni biti predani. (...) Čini se sigurnim da će potencijalni optuženi za ratne zločine pokušati pregovarati o amnestiji ili nekom sličnom oprostu povezanom s mirovnim sporazumom. Vijeće sigurnosti moralo bi jasno reći da se tako nešto neće tolerirati. Međunarodni zakon ne predviđa oprost ratnih zločina. Međunarodna zajednica koja je stajala po strani dok su se odvijali ti zločini, nema pravo opraštati. Budući da im je sve ostalo oduzeto, žrtve imaju pravo barem na to. Kako su mi jasno rekli moji sugovornici u Sarajevu, oni ne žele da im se to pravo oduzme", zaključuje Aryeh Neier. NEZAVISIMAJA GAZETA (Rusija) - 16. IV. 1993. Bosanski Srbi dobivaju rat, ali očito gube mir Dopisnici Ruske informativne agencije "Novosti" Sergej Grizunov i Andrej Baturin komentiraju iz Beograda trenutačni srpski položaj nakon odbijanja mirnog rješenja koje je u Beogradu predlagao ruski izaslanik Vitalij Čurkin. "Sa svoje je strane Rusija učinila sve što je mogla. Zahvaljujući oštrom pojačanju napora ruske diplomacije kako bi se smirila bosanska kriza, uspjelo se odgoditi za dva tjedna glasovanje u Vijeću sigurnosti UN o pojačanju sankcija protiv Srbije i Crne Gore. (...) Srbi su i ovaj put pozorno saslušali sve 'za' i 'protiv', ali je odgovor ostao - bespogovorno 'ne'. Pritom ih je teško okriviti za nerazumnost ili borbeni nihilizam. Naprosto nitko, ni predsjednik Srbije Slobodan Milošević, ni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, ni predsjednik Jugoslavije Dobrica Ćosić, ne može prihvatiti golemo breme odgovornosti povezano s ustupcima. A zatim treba vrlo pomno i, kao glavno, uvjerljivo objasniti onim Srbima koji, po planu Vancea i Owena, postaju građanima muslimanskih i hrvatskih pokrajina da je njihova žrtva, život u pravom neprijateljskom okruženju, nužna i da bez nje nema završetka rata i prekidanja međunacionalnog pokolja. Srpsko stanovništvo u Bosni mora to shvatiti i prihvatiti kao neizbježno zlo - samo u tom slučaju ima izgleda nadati se realnom izlazu iz slijepe ulice. A ako ne shvate ili ne žele shvatiti? Tko će od sadašnjih mjesnih političara smjeti učiniti odgovarajući korak? Raščlamba događaja pokazuje da nema takvog čovjeka. Karadžić će trenutačno biti fizički likvidiran 'zbog izdaje interesa vlastitog naroda', a Miloševićeva riječ neće imati veću težinu za bosanskog seljaka koji je izgubio dom, obitelj i bliske osobe. Srpski su vođe postali taocima svoje politike i promidžbe. Sada nema u bivšoj Jugoslaviji ličnosti nalik, recimo, egipatskom predsjedniku Anvaru el Sadatu, koji je našao u sebi hrabrosti da posjeti Jeruzalem, za što je zatim platio vlastitim životom. (...) Srbi su čvrsto ostali na svome - Vance-Owenovi zemljovidi su im neprihvatljivi u sadašnjem obliku. A o mogućim se ustupcima može očitovati samo srpski narod u Bosni na referendumu, izjavio je Karadžić poslije višesatnih pregovora s ruskim predstavnikom. Znajući raspoloženje u samoj Bosni, posljedak referenduma se lako može pogoditi - veliko 'ne' cijelom svijetu." (...) Dopisnicima je izaslanik Čurkin potvrdio svoju uvjerenost da će Vijeće sigurnosti neodgodivo donijeti odgovarajuću rezoluciju o novim sankcijama. "Mirni prijedlozi i napori Rusije da se kriza riješi političkim sredstvima, nažalost, potaknuli su odlučnost srpskih vođa koji odbijaju preuzeti teret odgovornosti. Ali to, kako se kaže, nije više naša krivnja. Nisu pomogle ni izravne prijetnje posebnog izaslanika predsjednika SAD-a Reginalda Bartholomewa, koji je također tih dana nakratko posjetio jugoslavensku prijestolnicu okružen vojnim časnicima. Bartholomew je lupio šakom po stolu, ali takav jezik na Balkanu ne razumiju. I rezultat je bio jednak. Srbi su ostali nasamo sa sobom. Svijet ih drži agresorima, a oni Vance-Owenove zemljovide tumače kao poraz. Zatvoreni krug. Tako su im i zadnje vojne pobjede u Bosni slaba utjeha pred problematičnom budućnošću. Teško se mogu očekivati bilo kakve promjene do 26. travnja." (...) BRITANSKI RADIO - BBC -18. IV. 1993. Pregled tiska U komentaru The Sunday Telegrapha, naslovljenom 'Moramo zaustaviti Srbiju', među ostalim piše da gospodin Major govori o sankcijama protiv Srbije, ali jedine sankcije koje imaju učinka sada su one protiv Bosne, koja nema linija opskrbe, niti moćnih prijatelja u svijetu, niti arsenala oružja usporedivog sa srpskim. Srbija napada Bosnu i britanska vlada to priznaje, ali Bosni se uskraćuje prikladan način da se brani, a to, osim ostalih, čini i naša vlada. Ta pozicija je tako očito proturječna da se mora posumnjati da su majstori realne politike u Foreign Officeu i ministarstvu obrane zapravo na srpskoj strani. Ne radi se o tome da im se Srbi posebno sviđaju, ali oni vjeruju da će Srbija pobijediti i željeli bi to požuriti tako da što prije na sve skupa mogu zaboraviti, piše komentator lista, kojega drže blikim britanskoj vladi. Nije dakle posrijedi izbor između ulaska ili ostajanja po strani, piše dalje list, Mi smo već unutra. Izbor je između povlačenja, djelotvornije prisutnosti ili ostavljanja stvari kakvima jesu. A znamo što znači nastaviti ovako kao što smo radili do sada. To znači više pokolja i srpsku pobjedu. Lord Owen i američka administracija, pa čak i vođa britanskih laburista to sad znaju. Samo britanska vlada zadržava stajalište koje je imala tijekom cijelog raspadanja Jugoslavije, a to je da se nevoljko protivi svakoj novoj ideji, a zatim, kad je ostali prislile na promjenu ritma, da svoj otpor promijeni u jednako nevoljko odobravanje. Njezino glavno načelo jest da ni u kom slučaju ne preuzima vodstvo, optužuje komentator lista. (Hina) sv 190526 MET apr 93