PREGLED PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA STRANIH RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 15. travnja (Hina) VELIKA BRITANIJA - BBC Radio Večernja emisija Britanskog radija - BBC na hrvatskom jeziku 14. travnja prenosi dijelove interviewa koji je bivša britanska premijerka Margaret Thatcher dala dan prije u udarnom večernjem televizijskom dnevniku BBC-a. - Koliko ima razloga da Zapad Srbima stavi ultimatum potkrijepljen jasnom vojnom prijetnjom? = Sadašnja politika humanitarne pomoći i pregovaranja, uz nastojanje da se isposluje prekid vatre, nije pokazala rezultate. Vidimo to iz etničkog čišćenja, vidimo to i iz masakra i ovih najnovijih okrutnosti. Ne možemo nastaviti hraniti te ljude, a onda ostavljati nevine da ih masakriraju. - Ne biste li time prekinuli humanitarnu pomoć? = To nam ostavlja dva moguća izbora. Prvo, da se pobrinemo i naružamo bosanske Muslimane, na koncu svatko ima pravo na samoobranu. To je djelotvorno, jer, najzad, druge su zemlje naoružale borce za slobodu u Afganistanu, i to je imalo učinka jer su oni istjerali Ruse. Dakle, Bosance treba naoružati i pružiti im punu zaštitu iz zraka, ako treba i uz napad na kopnu. Obje mjere zahtijevaju potporu UN. To je jedan od načina prijeko potrebnih da bi se zaustavilo ustrajno masakriranje, jednog za drugim, gradova od bosanskih Srba. - No da li bi se takvim naoružavanjem Muslimana zaustavilo klanje? Gospodin Hurd je takvu mogućnost nazvao uravnoteženim poljem smrti. = Po mojem mišljenju, bila je to grozna i sramotna fraza. Postoji već polje smrti gdje nedužni ne raspolažu oružjem potrebnim za obranu, ali čine koliko mogu svojom hrabrošću i s nekoliko pušaka koje među sobom dijele. Vrlo sam zahvalna što smo u bici za Britaniju imali prikladno oružje, ne dovoljno, ali smo se ipak uz premijera lavljeg srca i sjajne pilote uspjeli obraniti. Ne samo da bi naoružavanje Muslimana bilo od pomoći nego bi ih i ohrabrilo. Druga alternativa je ultimatum Srbima glede Vance-Owenova plana. Nije to možda plan s kojim se čovjek nužno slaže, ali je jedini postojeći. Bosanski Muslimani su ga prihvatili i bosanski Hrvati su ga prihvatili, a bosanski Srbi nisu. Zašto? Jer misle da mogu doći do svega što žele ratom. Dati im ultimatum, inače se moramo umiješati, kako sam već navela. Ako to prihvate, znači da moramo razoružati policiju uz raspored budućih koraka, imajući u vidu potrebu da se omogući povratak u sela onima koji su bili etnički očišćeni. A Srbi će morati otići na područja za njih određena. To su dakle dvije moguće opcije, ali nevine se ne može prepustiti daljim masakrima. - Ako naoružate Muslimane, kako njih spriječiti da masakriraju Srbe? = Svatko ima pravo na samoobranu. Do sada je agresivni diktator uspio provesti sve što je zamislio bez posljedica. On vidi kako se volja UN i tzv. Novi svjetski poredak izvrgava ruglu, on vidi kako svijet nezainteresirano promatra. To je neprihvatljiva politika. Zapad mora obraniti nedužne. - No ipak je to sada britanska politika. Da li i Britanija nosi svoj dio krivnje? = Ja se stidim EZ. Da se tako nešto događa u srcu Europe i da ona ne učini više kako bi to spriječila. Sve je to u njezinoj sferi utjecaja, a trebalo bi biti i u sferi njezine savjesti, ali nema savjesti. Mi smo pomalo sudionici u pokolju. Tako više ne možemo nastaviti. Samo zamislite da su naše obitelji tamo. Samo jučer je poginulo sedamnaestero djece. - Nazivate li vašeg nasljednika sudionikom u masakru? = Ja hoću reći da je Zapad, ne učinivši više, u neku ruku sukrivac u masakrima. Ako dozvolite da se to nastavi i ništa ne uradite, agresor će se probuditi. A to će pružiti pomoć i potporu svakom drugom agresoru. Naš je zadatak da branimo nedužne. - Ne tako davno mnogo se govorilo o Novom svjetskom poretku. Je li to ideja kojoj je vrijeme isteklo? = Sasvim je jasno da autoritet UN nije zaštićen i strašno je gledati poniženje zapovjednika UN. General Morillon nam je dao tračak nade i pokazao malo inicijative. Ovo što sad imamo jest poremećeni stari svjetski poredak, što je jednostavno neprihvatljivo. Svatko ima pravo na samoobranu. Bosna ima pravo na samoobranu i moramo se pobrinuti da se to pravo provede. Nikad nisam zagovarala korištenje kopnenih snaga, osim za provedbu Vance-Owenova plana, jer mi imamo najnoviju zračnu tehnologiju koju bi samo trebali djelotvorno upotrijebiti i prepustiti onima koji znaju gdje su topničke baze, naoružati ih i prepustiti im da to riješe. RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW (14. IV. 1993.) Program na srpskom jeziku "Posebni američki izaslanik za bivšu Jugoslaviju Reginald Bartholomew počeo je svoju istraživačku misiju u Zagrebu, Sarajevu i Mostaru, dok zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Vitalij Čurkin razgovara u Beogradu. Protekle noći, po dolasku Čurkin je izjavio da su se njihovi putovi sasvim slučajno križali u Beogradu. Danas se Čurkin sastao s Bartholomewom u prostorijama američkog veleposlanstva. Poslije prvog razgovora sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem Čurkin je djelovao razočarano i šutljivo. Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić ne namjerava ustupiti provinciju tri, koja po Vance-Owenovu planu pripada Hrvatima. Riječ je o Posavini koju su Srbi osvojili kako bi osigurali koridor između Jugoslavije i zapada Bosne. To je udarac Čurkinu koji je u Vijeću sigurnosti isposlovao odgađanje rezolucije o pooštravanju sankcija. On u Beogradu inzistira da Srbi ispune obećanje da će prihvatiti Vance-Owenov plan uz manje ispravke. Očito Srbi smatraju da su jedna cijela hrvatska provincija i druga osvojena muslimanska područja ti manji ispravci. Radovan Karadžić čak pripisuje sebi zaslugu da je otkazivanjem svojeg posjeta Moskvi učinio više za ostanak Borisa Jeljcina na mjestu ruskog predsjednika nego što je Moskva učinila za bosanske Srbe. On sada računa na izaslanstvo Vrhovnog sovjeta. Vođa tog izaslanstva Rumencov izjavio je prije polaska iz Moskve u Beograd da bosanski Srbi moraju zadržati koridor koji vodi k ostatku Jugoslavije, kako na Balkanu ne bi nastao novi Nagorno-Karabah. To je u Beogradu spremno prihvaćeno kao nov argument u vlastitu korist. RADIO FRANCE INTERNATINALE - RFI (14. IV. 1993.) Francuski komentatori se pitaju može li se, ako zaista već nije kasno, očekivati od nove francuske vlade da ova prekine dosadašnju umirujuću politiku prema Beogradu. Komentator Liberationa podsjeća da su sadašnji premijer Balladur, ministar obrane Leotard i ministar vanjskih poslova Juppe dok su bili u oporbi kritizirali popustljivost francuske i međunarodne diplomacije i zalagali se za odlučnije mjere. Važno je kakvo će biti novo stajalište francuske politike, smatra komentator lista, bez obzira na to hoće li general Morillon ostati u Bosni ili ne. Upravo to pitanje danas najviše zaokuplja francuski tisak. Dovoljni su naslovi. Le Qoutidien de Paris piše o posljednjim danima generala Morillona na fronti, Le Figaro se poziva na izjavu ministra obrane Leotarda da će general Morillon uskoro napustiti Bosnu, dok Liberation naslovljava 'General Morillon između dva zapovjedništva'. I vjerojatno s pravom. Jer dok francusko ministarstvo obrane najavljuje generalov povratak, UN podsjećaju da mandat generala Morillona istječe tek potkraj lipnja. U međuvremenu, kako službena tako i tzv. duboka Francuska skida kapu hrabrom časniku. Ali, i kritike ne izostaju. Posebno u nekim vojnim i diplomatskim krugovima, posebno otkako je general Morillon odlučio otići u opkoljenu Srebrenicu. Točno je piše Liberation da su Morillonovi uspjesi bili više medijski nego konkretni pošto on nikada nije uspio osigurati slobodan prolaz humanitarnim konvojima prema Srebrenici, niti je uspio uvjeriti Srbe da prekinu ofenzivu na istočnu Bosnu. Ali, ono što generalu Morillonu neki ne mogu oprostiti, to je što je on preko svojih neuspjeha pokazao međunarodnoj javnosti zapadnu nemoć pred nepopustljivošću srpskih vođa. Visokonakladni Ouest France je konkretniji: 'General Morillon je uperio prst na odsutnost političke volje svog gazde, na Vijeće sigurnosti. A to od njega nitko nije tražio, jer nitko u New Yorku, Washingtonu, Parizu, Londonu ili Moskvi nije bio spreman preuzeti štafetu. Akcija generala Morillona na terenu je unaprijed bila osuđena na neuspjeh'. BRITANSKI RADIO - BBC 14. IV. 1993. Generala Morillona spominje i Simon Jenkins u svom analitičkom članku u The Independentu u kome se bavi odnosom međunarodne zajednice prema krizi u bivšoj Jugoslaviji, pokušavajući objasniti korijen neuspjeha operacije UN u BiH, uz preporuke što bi trebalo ili zapravo ne bi trebalo učiniti. Posljednji pokolj u Srebrenici Simon Jenkins nazvao je nadgrobnim spomenikom nad propalim intervencionizmom iz fotelja. Od početka sukoba u Hrvatskoj, piše Jenkins, Zapad je imao samo dva izbora ili okupirati, kolonizirati i nadzirati Bosnu - dakle vijetnamski pristup - ili pustiti Srbe, Hrvate i Muslimane da sami iscrtaju granice na svoj brutalan način. Nikada nije bilo srednjeg puta, tvrdi dalje autor, nazivajući sve dosadašnje odluke UN i njezinih članica najgorom mogućom politikom. Potom se osvrnuo na Vance-Owenov plan, rekavši kako je jedino pitanje koje je on postavio bilo ono koliko će Bosanaca poginuti prije nego plan propadne. Jedina karta koja vrijedi u Bosni jest topnička karta. Propast Vance-Owenova plana otvorila je mogućnost vojne intervencije NATO-a, ali s tim se autor članka ne slaže. Umjesto rješenju članak vodi rezigniranom zaključku kako građanski rat prestaje tek kada se jedna strana zamori ili dođe do mora. AUSTRIJA KLEINE ZEITUNG 15. IV. 1993. "Zanemarimo trenutačno raspravu je li uzrok otkaza pojedinih književnika 59. kongresu Međunarodnog PEN kluba, koji bi trebao biti održan u Dubrovniku, opća nesigurnost, intelektualna lijenost ili čak kukavičluk. Predstavnici hrvatskog PEN-a izvukli su iz tog poteza odgovarajuće konzekvencije: kongres će bez sumnje biti održan, naglasili su u razgovoru za list (...) No, pritom je najvažnije naglasiti da spomenuti kongres neće biti 'skup predstavnika književnika svijeta', već samo 'zasjedanje posvećeno književnim problemima'. (...) Hrvatska je i dalje u ratu, a pojedini autori, poput književnica Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, optužili su prije osamnaest mjeseci u Rio de Janeiru vladu u Zagrebu da sprečava rad književnika i slobodu tiska. (...) No, druga skupina autora, u koju se ubrajaju i vodeći i međunarodno priznati pisci poput Vlade Gotovca, Antuna Šoljana ili Ranka Marinkovića, ne slaže se sa svojim kolegama o aktualnom stanju u hrvatskoj kulturi. Pisac Slobodan Novak - kojeg ne treba poistovjetiti s predsjednikom hrvatskog PEN kluba - napisao je u listu The Guardian da 'istinske heroje današnjice treba potražiti u Dubrovniku čiji stanovnici mjesecima žive i rade pod prijetnjom granata'. Neobično je što je predsjednik danskog PEN-a Niels Barfoed žestoko reagirao upravo na tu izjavu, ustvrdivši: 'Hrvatska namjerava pokazati samo tragično razoren kulturni spomenik Dubrovnik i umjesto potpore novim demokratskim institucijama pokušati otvoriti oči svjetske javnosti za zločine'. U pismu hrvatskom udruženju PEN-a, njegove danske kolege istaknule su da ne mogu doći u Hrvatsku jer je ona 'iz javnosti potisnula srpske pisce Ivu Andrića i Miroslava Krležu'. Zanemarimo li činjenicu da se djela obojice autora i dalje nesmetano i redovno izdaju u Zagrebu, valja naglasiti da je pokojni Miroslav Krleža bio hrvatski pisac. Mnogi inozemni gosti navodno su izjavili da bi bili spremni doći, ali ne žele susresti hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Sam autor i član hrvatskog PEN-a, Tuđman je pokrovitelj 59. međunarodnog kongresa PEN-a. Komentar predsjednika hrvatskog PEN-a Prosperova Novaka na slične izjave glasi: 'Tuđman je legalno izabrani predsjednik naše zemlje i u Hrvatskoj smije nepozvan doći kamo želi i ostati koliko dugo želi'. U međuvremenu, dobro informirani zagrebački krugovi tvrde da se Tuđman neće pojaviti na kongresu PEN-a jer će u tom razdoblju biti na putu u inozemstvu. (...) Gert Heidenreich iz njemačkog PEN-a ponudio je najopširnije obrazloženje izostanka s kongresa: 'Kako da mi pisci uputimo znak mira kad smo sami uhvaćeni u zamci zbunjujuće i neprozirne raznolikosti međusobno proturječnih informacija.' Njegove rečenice jasno pokazuju sljedeće: umjesto da pogledaju stvarnosti u oči i suoče se s neugodnim problemima ovog svijeta, pisci preporučuju povlačenje u kulu bjelokosnu. Teško se oteti dojmu da su pojedini pisci zbog lijenosti, pa čak i kukavičluka skloniji izbjegavati tu problematiku jednostavno zato što ona ne omogućuje prikupljanje pozitivnih bodova za vlastitu karijeru. Naprotiv, aktualna problematika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tako je zamršena da prijeti opasnost upletanja u nezahvalne rasprave, koje velikodušno dotirani i na mišljenje javnosti osjetljivi majstori riječi očito ne žele riskirati. Gdje su danas pisci koji imaju dovoljno hrabrosti da dignu glas u ime prosvjeda? Primjer bi mogao biti 11. svjetski kongres PEN-a, održan 1938. godine također u Dubrovniku, čiji su sudionici prosvjedovali protiv fašizma u Njemačkoj i Italiji", upozorava Alexander Oršić. (Hina)vb 150558 MET apr 93