IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 13. travnja (Hina) RADIO VATIKAN Radio Vatikan komentira ponašanje Radovana Karadžića: "Karadžić, kao nekakav doktor i psihijatar mora biti svjestan, ili mora barem teoretski znati, kako si i kad optužuje druge zapravo skače u usta. Tako Karadžić npr. zna, kako je sam izjavio a novinske agencije prenijele, da će kontrola zračnoga prostora otežati mirovne pregovore. Zna da će na zrakoplove pucati Muslimani i Hrvati, ali nikako Srbi. Time očito potvrđuje svoje agresorsko i ratno ponašanje. Ne želi se susresti niti suočiti sa svojim zlom, kao niti sa zlom svojega naroda, pa ga prebacuje na druge. Jer, tko je do sada kršio sva moguća primirja, ako ne agresor, tko otežava sve pregovore, ako ne isti taj agresor? Za jasan uvid u to nije potrebna psihijatrijska diploma. Dovoljne su činjenice, a njih već ima i previše. Stoga i mrtve i ranjene, i prognane i silovane, jednako kao i sve ruševine i pustoš Karadžić želi zanijekati ili barem ušutkati svojim novim projekcijama, kako bi sa sebe i svojega naroda skinuo odgovornost za sva ta zla. A da je i u tome vrlo nesiguran dovoljno rječito govori i nemala svita tjelohranitelja oko njega, pa i onda kad se pred svijetom želi pokazati mirotvorcem". KURIER, Austrija, (13. IV. 1993.) "Sveti rat" "Na Uskrs, predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović odlikovan je u Rijadu odličjem kralja Fejsala, islamskom verzijom Nobelove nagrade. Obrazloženje glasi: Izetbegović je junački branio islam kao političku snagu. U zahvalnom govoru Izetbegović je pozvao bratske muslimanske zemlje u sveti rat ('džihad') protiv Srba. Nakon toga Predsjednik Bosne i Hercegovine krenuo je na hodočašće u Meku. Najlukaviji orijentalni političar, jordanski kralj Hussein, smjesta je uočio priliku za profiliranje arapskog svijeta, pozvavši iranskog predsjednika Rafsandžanija da pritekne u pomoć ugroženoj braći. Fundamentalistički orijentirane mule odmah su zatražile da se muslimanima otvoreno pomogne oružjem. Pristup orijentalnoj retorici uvijek treba biti obilježen oprezom. No, prijeti opasnost da se balkanski rat pretvori u svjetsku katastrofu. Razni posrednici EZ i UN jednostavno ne žele uvidjeti tu opasnost", ističe komentator lista. THE NEW YORK TIMES, SAD, (12. IV. 1993.) "Pokrivanje srbijanskog genocida" Saddrudin Aga Khan, bivši visoki povjerenik UN za izbjeglice u razdoblju od 1965. do 1977., upozorava kako je došao trenutak istine, ali ne one koju na umu imaju diplomati. "Oni vjeruju da će se, sad kad su Muslimani i Hrvati potpisali mirovni sporazum UN, pritisak na Srbe pojačati te da će Srbima prijetiti jača izolacija i osuda ne potpišu li sporazum. Još od kapitulacije Nevillea Chamberlaina u Muenchenu, svijet nije toliko očekivao od ratnih zločinaca". Upozoravajući da se genocid nastavlja te da bi Srbi uskoro mogli početi etničko čišćenje još većih razmjera, Saddrudin Aga Khan ističe da su sada "ugroženi temeljni moralni razlozi postojanja UN". Pregovarači Vance i Owen bili su prisiljeni pregovarati s ratnim zločincima i tako su im dali legitimnost. Oni kojima bi se moralo suditi za ratne zločine dobili su povlasticu da sudjeluju na sastancima UN, ističe autor, dodajući kako su pregovarači prihvatili želje Srba da Bosna bude etnički podijeljena: "Srbi su dobili teritorije koje su osvojili u najružnijem ratu našeg doba. Humanitarne potrebe opkoljenih civila bile su politički zanemarene kako bi se zadržalo Srbe na pregovorima. Brige muslimanske većine lišene samoobrane zbog embarga UN, zanemarene su. Nagrađeno je osvajanje i etničko čišćenje. Ta bi se šarada isplatila da je, kad je sporazum bio nadohvat ruke, međunarodna zajednica željela napasti Srbe i učiniti sve što je bilo nužno kako bi nametnula sporazum. Jedino bi se u tom slučaju moglo oprostiti sredstvo kao put prema cilju. Sad je cilj još udaljeniji". U nastavku Saddrudin Aga Khan napominje da ćemo se "jednoga dana možda pitati kako smo dopustili slatkorječivim tvorcima javnog mnijenja da nas uvjere kako je ovaj sukob u srcu Europe moralno pitanje, a ne vitalno, poput pitanja Kuvajta. Sukob je suprotstavio i zaratio vjernike dviju najvećih vjera, potaknuo ružne ruske nacionalizme, zaprijetio Kosovu i Makedoniji i potpirio stare mržnje između Turaka, Grka, Albanaca i Bugara. Je li to jedino moralno pitanje? Za islamske vlade, čiji brzi odgovor nije bio čvršći od odgovora njihovih zapadnih kolega, ovo masovno ubijanje Muslimana ponovno koči njihove napore da zaustave vjersku radikalizaciju i zaštite vlastite manjine. Od srednje Azije do Europe, odnosi velikih muslimanskih populacija s njihovim susjedima jedino mogu biti pogoršani. Ako je prijetnja nafti kriterij za intervenciju, onda fitilj koji je upaljen na Balkanu može biti duži - ali ne i manje opasan - od onoga koji je predstavljala invazija na Kuvajt. U svijetu u kojem se etnički, vjerski i nacionalistički sukobi drže prijetnjom, međunarodna je zajednica pala na ispitu. Preporuke skupine koju je predsjednik Clinton poslao u Bosnu kako bi procijenila stanje u kojem su civili već su odavno zakašnjele. (No, hoće li on djelovati po njima?) Skupina predlaže 'sigurna utočišta' (...) Oni ispravno predlažu da utočišta budu tamo gdje žive civili koje se bombardira. Bilo bi pogrešno iseliti pučanstvo i stvoriti utočišta drugdje u Bosni. Vance-Owenovi mirovni razgovori bili su jeftina diplomacija: riječi bez sile. Jedino nam je preostalo početi odlučno slati jedinice koje bi poduprle širu misiju UN uključujući zračne ili kopnene koridore pod oružanom zaštitom, te zaštitne kordone oko opkoljenih gradova - i, usprotive li se Srbi takvim akcijama - volju da se proširi angažman i pooštre kazne dok god ne odustanu. Iscrpili smo razgovore. Ne shvate li to Srbi, nema uvjerljiva sredstva zastrašivanja. Naš vojni odgovor ne smije biti ljutit i uskogrudan, nego odmjeren i odlučan", zaključuje Saddrudin Aga Khan. WASHINGTON TIMES, SAD, (12. IV. 1993.) "Dok Amerika oklijeva, etničko čišćenje se nastavlja" Komentirajući američku politiku prema Srbiji u kontekstu interviewa koji je Slobodan Milošević nedavno dao novinaru "The Washington Timesa" Peteru Maassu, Morton Kondracke, jedan od urednika lista "Roll Call", ističe: "Prilično nelogično, Clinton je Miloševićeve izjave ('Jako mi je drago što Sjedinjene Države neće biti svjetski policajac' - op. prev.) odlučio protumačiti kao pokušaj izbjegavanja oštrijih sankcija. No, Milošević se zapravo narugao Clintonu, poručujući mu sljedeće: Nećeš učiniti ništa da bi me spriječio. Hvala ti, prijatelju. (...) Nema sumnje, Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici nisu odlučili pomoći Srbiji u ubijanju i pljačkanju bosanskih Muslimana. Civilizirani svijet priznaje da je užasnut zbivanjima. Donosimo rezolucije, namećemo sankcije, prijetimo 'novim mjerama'. No, ne činimo ništa djelotvorno, pa čak ni ništa opasno. U želji da utiša vlastitu savjest i možda pokaže da je humanitarnija i kreativnija od Bushove, Clintonova administracija inicirala je akciju izbacivanja pomoći iz zraka - i sigurne udaljenosti od 10 tisuća stopa - Muslimanima u Srebrenici, osuđenima na izolaciju i smrt od gladi. U međuvremenu, Srbi razaraju Srebrenicu, kao što su dosad razarali Sarajevo. Kao i u slučaju glavnoga grada Bosne i Hercegovine, Zapad unosi nekoliko kalorija u tijela ljudi prije no što ih pokosi smrt. Srbi neprekidno ponižavaju Zapad. Srpski vojnici naizmjence dozvoljavaju i zabranjuju prolaz kamionima s pošiljkama pomoći (...) U želji da spase živote ljudi, UN prisiljeni su pomagati Srbima u etničkom čišćenju Srebrenice. Nered koji prati taj proces dodatno ističe nemoć civiliziranog svijeta. Ne čudi što je Milošević zadovoljan američkom politikom. Nakon kritika upućenih na adresu predsjednika Busha zbog pasivnog stava prema Srbiji, Clinton danas nastavlja Bushovu politiku oslanjanja na međunarodnu diplomaciju. Nakon kritika mirovnog procesa koji vode pregovarači UN Cyrus Vance i David Owen, Clinton danas podupire njihove aktivnosti. Plan nagrađuje srpsku agresiju, dodjeljujući 43 posto bosanskohercegovačkog teritorija srpskoj strani. No, Srbi su dodatno ponizili Zapad ubrzavanjem agresije - danas srpska strana nadzire 70 posto Bosne, ali ne obustavlja svoje napade. (...) Clintonova administracija nada se da će Srbi prekinuti napade prije no što osvoje Srebrenicu - ili bar nakon toga. No, što će se dogoditi ako Srbi napadnu Tuzlu? Sjedinjene Države neće učiniti više no što su činile dosad - upućujući prazne prijetnje. Napokon, Vijeće sigurnosti UN odlučilo je provesti već izglasovanu odluku o zabrani letova, potkrepljujući je dozvolom za obaranje srpskih zrakoplova nad Bosnom. No, svi znaju da Srbija ne osvaja Bosnu zrakoplovnim već kopnenim snagama. Rezolucija UN zabranjuje zračne napade NATO-a na ciljeve na tlu. Nije čudo što se Milošević osjeća 'ohrabrenim'. Državni tajnik Warren Christopher izjavio je da će se založiti za ukidanje embarga UN na dostavu oružja sudionicima sukoba u bivšoj Jugoslaviji - misleći pritom na Muslimane koji imaju najmanje oružja - ako Srbije ne prekine svoj pohod. No, kad Sjedinjene Države napokon odluče pokrenuti incijativu za ukidanje embarga, Bosnu možda više neće biti potrebno spašavati jer će nestati s lica zemlje. Administracija prosvjeduje da ne može učiniti više jer njezini europski saveznici i Rusija ne bi poduprli ukidanje embarga. Točno je da Europljani ne žele povući taj potez, strahujući od napada Srbije na britanske, francuske i španjolske vojnike koji dostavljaju pošiljke pomoći. No, pitajte Bosance što bi izabrali: hranu ili oružje za samoobranu? Naravno da bi izabrali oružje. Zapad bi im trebao poslati oboje - zrakoplovima, helikopterima i oklopljenim konvojima u pratnji borbenih zrakoplova. Slijedeći prijedloge nekoliko istaknutih pobornika te ideje - među njima su Margaret Thatcher i Jeane Kirkpatrick - Sjedinjene Države i njihovi saveznici trebali bi zaštititi svoje snage u Bosni prijetnjom zračnim napadima na samu Srbiju i biti spremni da bombe zaista i bace. No, gotovo nitko u Kongresu nije spreman ići tako daleko. (...) Službenici Clintonove administracije tvrde da su povukli 'crvenu liniju' na granici srpske pokrajine Kosovo (...) To znači da administracija dopušta Srbiji da ostvari svoje ciljeve u Bosni, prijeteći akcijom u kasnijem terminu. No, Milošević ne vjeruje prijetnjama Zapada. (...) On smatra da su Sjedinjene Države previše zaokupljene vlastitim problemima da bi posvećivale pažnju događajima u bivšoj Jugoslaviji. Nažalost, čini se da ima pravo", zaključuje Morton Kondracke. BORBA, Srbija, (12. IV. 1993.) Krajišnik najavio "Novu Srbiju" M.Marić piše da je predsjednik skupštine republike srpske mr. Momčilo Krajišnik najavio u Banjaluci uskoro ujedinjavanje dviju republika, RS i RSK. To će biti poslije 20. travnja, nakon održavanja već zakazane sjednice skupštine RSK u Okučanima. Zajedničko zasjedanje dva parlamenta održalo bi se negdje u bosanskoj krajini ubrzo poslije toga, čime će neposredno početi oživljavati Deklaracija o ujedinjenju, usvojena na listopadskom zajedničkom zasjedanju skupština u Prijedoru. Krajišnik je dodao da će prvi zadatak biti formiranje zajedničkog izaslanstva za pregovore sa supredsjedateljima konferencije o bivšoj Jugoslaviji, koju bi sačinjavali dosadašnji pregovarači - Karadžić, Koljević i on iz RS, a iz RSK Hadžić, Paspalj i treći član kojeg izaberu u toj državi. Krajišnik je nagovijestio naziv nove države - "Nova Srbija". Marić dalje navodi riječi Krajišnika po kojima neće postojati dvije republike i njihove skupštine i vlade, nego će biti stvorena zajednička vlada čije će nadležnosti, kao i zajedničke skupštine, biti velike zato što je cilj da ovo područje bude jedinstven državni i politički prostor na kojem bi se narod ujedinio i državotvorno nastupao. Formirat će se i zajedničko predsjedništvo, a "vlada bi donosila operativne odluke za obje republike - bez remećenja Vance-Owenova plana". (Hina) dh 130337 MET apr 93