MULTINACIONALNE TVRTKE I POVRATAK HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

PARIZ, 26. studenoga (Specijalno za Hinu) - Da li ste već započeli raditi po ettropskom radnom vremenu? Ako još niste, znajte da se time sprema prava pravcata revolucija u vašem domu i načinu života. Gotovo je s popodnevnim odmorom: istina, nećete se morati dizati u ranu zoru, ali zato nećete ni stizati doma prije šest ili sedam sati! Malo - pomalo ostajat ćete raditi i prekovremeno, bilo zato jer se niste znali izvući kada se biralo žrtveno janje, bilo zato što se nadate povišici oko Nove godine ili Božića (tradicionalno vrijeme podizanja plaća na Zapadu). Uskoro će se vaš život gotovo isključivo odvijati na radnom mjestu; sjetit ćete se filma "Working girl" i "lunch" paketa kada budete zaviri- vali u torbu da vidite što su vam žena ili muž pripremili za taj dan... Ova, za vas možda crna prognoza, već je dugo stvarnost vaših suradnika u industrijaliziranim zemljama. Daljnji razvoj koji se može predvidjeti za kraj 20.-og stoljeća ide sve više u smjeru japanske radne etike, koja gotovo da više i ne pozna dane odmora ili ljetne praznike. Oni najhrabriji slijede ovaj primjer, oni koji oklijevaju, gube. Konkurentnost poduzeća nova je religija industrijskog svijeta, a da bi ju se ostvarilo, zazivaju se novi bogovi, novi evandelisti i novi proroci. Modaliteti života u slijedećem mileniju ocrtavaju se u gotovo plemenskim obrascima: pojedinac opstaje kao dio zajedniceţ Osim u našim krajevima (kao idealnom terenu za analizu rudimenata zaostalih iza drugog tisućljeća post-Kristove po- vijesti), ta se zajednica sve manje temelji na nacionalnoj pripadnosti" a sve više na "profesionalnoj"; jutarnja odavanja počasti šefu u japanskim poduzećima i time najavljena hijerarhija, izgledaju kao neminovan rezultat ove predanosti i odanosti. No, nije na nama da se bojimo budućnosti, već da se pri- premimo za nju. Adut u rukavu europske kulture kojim će ona u presudnom trenutku znati sačuvati vrijednost pojedinca nasuprot nemilosrdnoj mehanici robovanja vlastitim izumima, manifestira se u onome što je Europa sačuvala i u prilikama kada nije više imala čime da se prehrani, a to je humanistička kultura i obrazovanje, koje stoljećima prenose najbolja ostvarenja europ- ske misli na nove generacije. Upitat ćete kako mi samo pada na pamet spominjati humanističke znanosti u kontekstu industri- je i multinacionalnih kompanija? Kod nas majke još i danas plaču kad dijete izjavi da ide studirati umjetnost ili, ne daj Bože, filozofiju, a za klasičnu filologiju mnogi na sreću više i ne znaju da postoji. Ovi trenuci izjednačavaju se s početkom tjeskobe koja neće biti rastjerana sve dok "izgublje- ni sin" ne baci sidro u mirnu luku kakvog birokratskog zaljeva i pokupi od države dovoljno da u miru dočeka penziju. Nigdar ni bilo ... Ali, da li je doista istina da moderni svijet ne treba filozofe, lingviste, povjesničare, pa čak i teologe? Ono što se s reformom obrazovanja htjelo postići kod nas, upravo je rezultat takvih razmišljanja. Kad smo se bunili ped Komitetom za prosvje- tu, većina nije niti znala zašto, ali sada je sve jasnije zbog čega moramo žaliti lošu "procjenu" jednog sistema na zalazu koji, naravno, nije mogao predvidjeti potrebe drugoga, koji je bio na pragu. Jer, situacija se i u svijetu promijenila. Ako su inženjeri, informatičari i drugi specijalisti s kojima niste mogli razgovarati ni o čemu drugom osim o balistici, "čipovima" ili novom kompjutorskom programu bili sinonim napretka tijekom dosadašnjeg razvoja industrijske civilizaci- je, a humanisti "tatini sinovi" i "Mamine maze", skorojevići bez pokrića, danas, pri kraju 20.-og stoljeća, taj isti industrijski zapad vapi za pomirenjem svoje zavadene djece (ovo je izgleda definitivno desetljeće pomirenja). 0 čemu je riječ? Jednostavno, oni koji upravljaju velikim poduzećima (tzv. upravna administracija) više se ne regrutiraju isključivo iz redova uskih profesionalaca zanata, tehničke inteligenci- je; za složnu i ambicioznu obitelj potrebni su i oni drugi, nazovimo ih vizionarima. Oni prvi pokazuju na odgovornim funkcijama sve manje i manje potrebne maštovitosti, širine, - a poduzeće se danas grana na sve strane, pretvara u Meduzu s tisuću glavaţkoje se medusobno razlikuju. Pomanjkanje znanja na područjima koja nisu usko vezana uz struku, simptomatičan nedostatak opće kulture, postaju ozbiljan hendikep za svakog člana ove megalomanske obitelji koja vapi za unapredenjem. Jer, usavršavanje stručnih kvaliteta sve je više vezano pupčanom vrpcom sa širenjem mentalnog horizonta. Ova sinteza postaje zalog za buduću "kulturu poduzeća", pojam koji može zvučati bez pokrića, ali koji ocrtava važnu evoluciju u životu našeg društva, koju smo već mogli nasluti- ti u višestrukom ispreplitanju djelokruga društvenog i industrij- skog sektora u slučaju velikih korporacija. Jedan od bjelodanih dokaza za nove tendencije su i učestali tečajevi marketinga i "komunikacije", čak i opće kulture, uključenje psihologa i so- ciologa, ne više na rubu "proizvodnje", već unutar same "obitelji". Razvoj društva ide, izgleda, za tim da oslobodi izoliranog zapadnog intelektualca sumornih egzistencijalističkih di- lema te da ga prvi puta nakon kršćanske "obitelji" i anonimnosti srednjeg vijeka,ponovno uključi u zajednicu u kojoj bi hijerarhija i raspored rituala naličili duhovnoj organizaciji samostana. Uostalom, uz današnji tempo razvoja, kada je danas samo most prema sutra i zalog većoj produktivnosti, ono što je na cijeni kod humanistički obrazovanog kadra, sigurno su vrline koje su od davnine vezane uz bit našeg poimanaj kulture: širina, kompleksnost, analiza, kritika, koncepti za budućnost. Ove studije, naravno pod uvjetom da su uspješno apsolvirane, razvijaju kreativni karakter i analitički duh studenta. Prednost managera koji bi bio "univerzalac" izgleda da je konačno stigla do mozga i trbuha poduzeća; možda su Britanci, kao najstariji industrijski narod na kontinentu, trenutačno proizvodno i "najumorniji", najsvjesniji ovog problema: "Većina managera koji se upisuju na tečajeve loše piše i govore. Njihovi su članci prepuni nedovršenih rečenica i gramatičkih grešaka, bez ikakvog stila. Puno se bolje osjećaju s krivuljama i dijagra- mima nego s riječima", kaže jedan analitičar stanja u britan- skom industrijskom establishementu i specijalist za profesionalnu orijentaci,ju na poznatoj London Business School. "Osim neporecivih pozitivnih strana koje humanistički obrazovan kadar donosi jednom poduzeću, očigledno je da njihovo prisustvo igra vrlo važnu ulogu prema unutra i prema vani, kada se govori o image-u. Poduzeće od toga profitira i posredno i neposredno", riječi su Olivier Romieu-a, potpredsjednika jednog nasljeda, predugo prisutan u eri soc-realističke industrija- lizacije, ustupit/i uskoro mjesto novoj viziji razvoja i u našem obrazovanju i u našoj privredi, kao i uspješnoj sintezi znanosti i humanističke kulture u Europi 21.-og stoljeća. Dino Milinović 260000 MET nov 90