16. HRVATSKI NAROD VRATIO SE SVOME ISKONU, SVOME HRVATSTVU

KLANJEC, 29. prosinca (Hina) - U Zelinjaku kod Klanjca, na mjestu gdje je Antun Mihanović napisao pjesmu "Horvatska domovina", koja je poslije postala hrvatskom himnom "Lijepa naša" predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman održao je na današnjoj svečanosti prigodom 155. obljetnice nastanka himne i 55. obljetnice podizanja spomenika njoj u čast slijedeći govor: "Kad je riječ o 155. obljetnici objavljivanja hrvatske himne "Lijepe naše" i 55. obljetnici podizanja ovog spomenika, red je da se prisjetimo okolnosti u kojima se to zbilo i današnjih prilika, nekih usporedaba radi. Uostalom, nikada kad se vraćamo u povijest nije to samo radi odavanja poštovanja onim našim predšasnicima koji su nas održali, nego i radi izvlačenja potrebnih pouka. "Lijepa naša" ispjevana je 1835. u doba općeg preporodnog kretanja u Europi, pa i hrvatskog narodnog preporoda. Bilo je to onda kada se hrvatski narod u svojoj tisućgodišnjoj opstojnosti na ovom tlu okretao i za velikim idejama panslavizma, austroslavizma, jugoslavenstva hoteći u okviru tih ideja sačuvati svoje hrvatstvo. Da je i u okviru baš tih širokih ideja htio svoje hrvatstvo sačuvati, a ne pokloniti ga i izgubiti u tim idejama, dokaz je i himna "Lijepa naša". U tom preporodnom pokretu sudjelovalo je ono 'što je u onim uvjetima moglo sudjelovati, znači dio hrvatskoga plemstva koje se nije izgubilo, odnarodilo, većina, gotovo sve hrvatsko građanstvo uključujući i onaj dio koji je bio, mogao bih reći, u hrvatskom vojništvu, vojsci koja je bila austrijska, ali je na ovom tlu bila hrvatska. Danas mi proživljavamo drugi hrvatski preporod, kakvoga do sada još i nismo imali. Ovim hrvatskim preporodom obuhvaćeni su svi slojevi, svi staleži hrvatskoga naroda i svi naraštaji. To je bitna razlika. I još jedna razlika: od tada u ovo stoljeće i pol hrvatski je narod preživio sve te iluzije od panslavizma, austroslavizma i jugoslavenstva da bi se vratio svome iskonu, svome hrvatstvu, i da bi zajedno sa svojim iskustvom i iskustvom svih naroda na svijetu i u Europi znao i bio odlučan da svoju opstojnost na ovoj grudi, na ovoj Lijepoj našoj gradi jedino na svome hrvatstvu, ali u demokratskoj slozi i sa susjednim narodima i jugoslavenskim i drugim europskim narodima. Tome nas je poučio taj razvitak u ovo stoljeće i pol. Ovaj spomenik podignut je 1935. godine, one godine kada je jugoslavenski unitarizam doživio potpuni slom. Pokušali su uvođenjem vojno-monarhističke diktature slomiti hrvatski nacionalni duh, ne samo proglasiti nego i nametnuti jugoslavenstvo kao nacionalnu ideju. Nisu u tome uspjeli makar su upotrebljavali surove metode u čitavoj Hrvatskoj pa i ovdje u Hrvatskom zagorju. Kao dijete, za vrijeme tih tegobnih dana šestosiječanjske diktature. Godine 1929-1934. pamtim kako su mi progonili i oca i majku samo zbog hrvatske riječi. Pamtim kako je dolazilo do sukoba, čak i prije te diktature 1925. za vrijeme izbora ubili su tu u mom mjestu Velikom Trgovišću jednog domaćeg čovjeka, a domaći ljudi su uzvratili i ubili jednog žandara. I kao prvo što pamtim u svom životu jest to da mi je otac bio u zatvoru s desetak drugih hrvatskih ljudi ovdje u čisto hrvatskom kraju. Poslije toga su zaveli i tu šestosiječanjsku diktaturu da bi dokraja uništili, kako su zamislili, hrvatsku nacionalnu svijest. Nisu uspjeli, nisu mogli, i 1935. bio je kraj te diktature, morali su popustiti i išli su na izbore, a hrvatski narod smogao je odmah snage da podigne spomenik "Lijepoj našoj". U tih pedeset pet godina proživjeli smo mnogo toga, a danas se sastajemo pod ovim spomenikom da bismo proslavili tu obljetnicu u hrvatskoj Republici, nakon slamanja jednostranačkoga komunističkoga poretka, koji je trebao pod velikim idejama socijalizma i komunizma donijeti hrvatskom narodu i ravnopravnost i suverenitet, ali nažalost nije. I trebali smo opet proživjeti mnogo toga da bismo došli do današnjega dana da možemo u slobodnoj demokratskoj Republici Hrvatskoj, na putu pune suverenosti, slaviti ovaj dan. No vratimo se još malo samoj "Lijepoj našoj". Nju je spjevao čovjek podrijetlom iz Poljičke kneževine, čiji su roditelji preko Drniša dospjeli do Zagreba. živio je u Zagrebu, ali je bio u diplomatskoj službi od Beograda do Carigrada, bio je u Italiji, bio je svjetski čovjek, ali vratio se domu i ispjevao riječi "Lijepe naše" u ovom lijepom Hrvatskom zagorju. Iako podrijetlom iz južne Hrvatske, iz dalmatinske Hrvatske, iz Dalmacije, bio je toliko opčinjen ovim ljepotama sjeverne Hrvatske i Hrvatskog zagorja da je u svojoj pjesmi zaboravio spomenuti more. Njegova pjesma, postavši hrvatskom himnom, stalno je čeznula da se u nju uključi i to more. I kad je već riječ o tome dajte da se podsjetimo da je čak 1921. u židovskom kalendaru jedan židovski pisac predlagao da se u hrvatsku himnu uključi i more. Prema tome, to je dokaz kako je i židovski dio hrvatskog naroda, hrvatske domovine sudjelovao u hrvatskom nacionalnom pokretu, bio sastavni dio čak i najradikalnijeg pokreta, što zaboravljaju oni koji čak židovsku zajednicu u Hrvatskoj i u Zagrebu nazivaju "jevrejskom" i sl. Prema tome, svi dijelovi hrvatskoga naroda i hrvatskoga pučanstva, pučanstva Hrvatske, sudjelovali su u nacionalnoj demokratskoj preobrazbi, a sam slučaj hrvatske himne jedan je od najizrazitijih primjera za to. Hrvatsku himnu uglazbio je Josip Runjanin, čovjek koji je bio kadet u I. banskoj pukovniji, Jelačićevoj pukovniji, čovjek srpskog podrijetla, pravoslavac koji se smatrao hrvatskim rodoljubom, koji je zastupao ideje da svi ljudi koji žive na tlu Hrvatske trebaju poštivati tu svoju hrvatsku domovinu, bez obzira na to kojega su podrijetla, koje nacionalnosti, koje vjere. Iako nije bio glazbenik po struci, nego amater, uglazbio je tu himnu, jer je osjećao ljubav za Hrvatsku. A prije toga je već uglazbio i pjesmu banu Jelačiću: "Ljubimo te, našeg roda diko..." Prema tome, to je dokaz kako su pravoslavci u to vrijeme, Srbi, bez obzira da li se smatrali Srbima ili Hrvatima pravoslavne vjere, kako je to bio slučaj u ono doba, bili sastavni dio ne samo Hrvatske, hrvatskoga naroda, nego i istaknuti hrvatski rodoljubi. Treba li se podsjetiti da je u toj istoj pukovniji zajedno s Josipom Runjaninom služio i Petar Preradović, isto tako pravoslavne vjere, istaknuti hrvatski pjesnik. Pa bi valjalo da se nad tim činjenicama zapitaju oni koji dižu kninsku balvansku revoluciju, kninsku hajdučiju protiv hrvatske države, protiv hrvatskog naroda! Dok su, znači, pravoslavci i Srbi toga preporodnog doba iz prošlog stoljeća željeli živjeti zajedno s Hrvatima, ne samo živjeti zajedno, nego se isticati kao hrvatski rodoljubi i graditi hrvatsku domovinu, što sada mnogi od njih čine? - Iako treba priznati da većina srpskog pučanstva u Hrvatskoj nije uz kninsku hajdučiju, ali valjalo bi da se glas drugih intelektualaca, i onih koji se protive tome, odlučnije čuje, ako već ne na takav način kao što se čuo glas Josipa Runjanina. Dopustite mi da spomenem još nešto. Kakva je, znači, vojska u Hrvatskoj bila tada, kojom je zapovijedao Josip Jelačić, u kojoj su bili takvi ljudi kao što su Josip Runjanin i Petar Preradović koji su se, iako su bili pravoslavne vjere, osjećali su se hrvatskim patriotima, a kakvom tu vojsku zamišljaju neki danas, misleći i predlažući da bi Jugoslavenska narodna armija trebala biti nekakva centralistička, unitaristička armija koja bi trebala imati nekakve druge interese na hrvatskom tlu, a ne hrvatske! Prema tome, u toj su Austriji Hrvati imali i svoju vojsku i svoje časnike i mogli su s njom poći protiv madžarskog hegemonizma koji nije htio Hrvatsku, koji je htio Hrvatsku pomadžariti. Nije to samo, kad se danas pozivamo na to, da zahtijevamo od JNA da poštiva to kako je nastala, da je na hrvatskom tlu nastala na taj način da bude sastavni dio hrvatskoga naroda, nego je podsjećamo i na to da Hrvati imaju iskustvo i prije i da nikada u svojoj povijesti, do onog razdoblja u jugoslavenskoj šestosiječanjskoj diktaturi, nikada nisu bili bez svoje vojske pa neće dopustiti niti da danas budu bez nje, jer je to sastavni dio nacionalne suverenosti. Još nešto. Ovdje smo pod Klanjcem u Hrvatskom Zagorju. U tom potpuno čistom hrvatskom kraju htjeli su između dva rata u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije i od vojnofašističke diktature proglašenom Jugoslavijom, htjeli su nametnuti jugoslavenstvo, izbrisati hrvatstvo. Evo jednog primjera: Na izborima 1938. godine kandidat hrvatske seljačke stranke dobio je u Klanjcu 7614 glasova, a režimski jugoslavenski kandidat dobio je 14 glasova, ali je kao predstavnik toga hrvatskog kraja u beogradskoj skupštini bio taj koji je dobio 14 glasova. Takav je bio izborni zakon, a tako je bilo i u drugim krajevima... Prema toj i takvoj protunarodnoj Jugoslaviji takvo je bilo raspoloženje hrvatskog čovjeka da se čak ni svi uvezeni činovnici nisu usudili glasovati protiv naroda. A danas nam opet žele prodavati nekakve jugoslavenske unitarističke i centralističke ideje, zaboravljajući da je to ovaj narod sve proživio i da neće dopustiti da još jednom proživljava takvo stanje. Spomenimo i drugi svjetski rat. Hrvatski narod, hrvatski čovjek htio je svoju državu, kao što je želi svaki narod, kao što svaki od vas želi svoj dom, a ne biti podstanar, niti sustanar... Ali kad se hrvatski narod uvjerio da proglašena Nezavisna Država Hrvatska 1941. nije ona država koja će osigurati njegovu budućnost, jer nije demokratska, jer primjenjuje profašističke zakone, jer dijeli sudbinu toga fašizma, onda se taj i takav hrvatski narod i ovdje u Hrvatskom zagorju opredijelio za partizanski Titov pokret zato što je on proglasio da se bori za suverenu hrvatsku državu. I u tom smislu je i ta činjenica da je na čelu tog partizanskog pokreta bio Tito, tu iz susjednoga Kumrovca, također djelovala na to da taj hrvatski narod i u Hrvatskom zagorju odlučnije pristupi u partizanski pokret da bi osigurao svoju budućnost. S tim i takvim partizanskim pokretom, sa stvaranjem Demokratske Države Hrvatske, kako se zvala 1943. i 1944. proklamiranim odlukama ZAVNOH-a, hrvatski narod je htio osigurati svoju budućnost, svoju suverenost, i hrvatski narod se našao na strani pobjednika. Hrvatski narod je s tim partizanskim pokretom, s federalnom državom Hrvatskom oslobodio i svoju Istru, Rijeku, Zadar, otoke i uvrstio se u demokratske pobjedničke sile. I ako danas ima ljudi, i k tome još i među radikalnim hrvatskim strankama, koje bi danas htjele proglasiti nekakvu "Nezavisnu Državu Hrvatsku" zaboravljajući da se povijest ne može graditi na onome što je bilo poraženo i osobito u našem stoljeću, kada je taj fašizam nanio toliko zla u cijelome svijetu, kada se novi svijet počeo graditi s demokratskim idejama osudom tog fašizma. Kada neki danas to zaborave i kad niječu sve zasluge partizanskog pokreta pa i Josipa Broza Tita, onda je to političko sljepilo i nepoznavanje povijesnih odrednica i silnica koje određuju sudbinu pojedinog naroda. Dakako da je Tito odgovoran za sva zla koja nam je komunizam donio. O tome nema spora, i prema tome je Tito odgovoran i za sve žrtve koje je hrvatski narod pretrpio i od partizanskog i komunističkog pokreta sve do ove godine. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti onu povijesnu činjenicu da smo s pomoću partizanskog pokreta, s pomoću stvaranja Federalne Države Hrvatske za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je NDH odlazila, dopustite da kažem, k vragu s fašizmom, da smo se na taj način našli na strani saveznika, na strani pobjednika. Jer da toga nije bilo, onda bismo bili već tada izručeni onom četničkom genocidu i pokolju koji su nam spremali i koji nam spremaju kad bi danas uspjeli stvoriti Veliku Srbiju na tlu Hrvatske... Mislim da je Hrvatski narod ove godine dokazao svoju zrelost, dokazao da je znao izvući pouke iz sveukupne svoje povijesti. Izvojevali smo na izborima takvu veličajnu pobjedu koja nam je omogućila da donesemo već ove godine Ustav suverene demokratske republike Hrvatske, samostalne Hrvatske koja će svoje odnose s drugim narodima i republikama današnje jugoslavenske zajednice rješavati na osnovama ravnopravnosti. Nismo još potpuno samostalni, jer je Jugoslavija stvarnost međunarodnog poretka. I mi, razumije se, i zbog tog međunarodnog poretka i zbog unutrašnjih odnosa ne možemo danas negirati tu stvarnost, ali smo proglasili Ustav, proglasili smo suverenost, i obvezali se kao hrvatsko državno vodstvo da ćemo se s drugim narodima raspraviti o jednom novom povijesnom dogovoru, da li možemo naći osnove za buduću zajednicu, ali suverenih naroda i suverenih republika. Onakvu Jugoslaviju u kakvoj smo dosad živjeli ne možemo više podnositi, jer je ona bila takva da je između dva rata, kao što rekoh, željela prije svega asimilaciju hrvatskoga naroda, a da je poslije rata, iako je na čelu te države čak bio Josip Broz kao Hrvat, iako je on htio da se u okviru komunističke utopije ostvari ravnopravna zajednica, - ipak taj hrvatski narod nije bio ravnopravan u toj Jugoslaviji. To ste vi osjetili ovdje u Zagorju, to je osjetio čitav hrvatski narod. I zbog toga se ne možemo pomiriti ni s takvom federacijom s nekakvim konfederalnim elementima kakva je dosad bila, a pogotovu ne možemo pristati na onakvu federaciju kakvu nam nude iz Beograda i drugi hegemonističko-unitaristički eksponenti. Donijeli smo Ustav suverene Republike Hrvatske, želimo sjesti za stol i razgovarati, i ako možemo postići novi povijesni dogovor, ali ta nova zajednica mora osigurati sve atribute suverenosti, uključujući vojsku... U ovoj godini dobili smo mnoge bitke na povijesnom hrvatskom putu prema slobodi i suverenosti. Konačni rat još nismo dobili, ali ne možemo ga izgubiti. U prošlom stoljeću, kao što rekoh, Hrvatska je bila u takvom stanju, u takvim prilikama, koje su je prisiljavale da ide za nekim iluzijama od panslavističke, austroslavističke, do jugoslavenske. Preživjeli smo sve, a danas je i drugo doba. Danas se europska zajednica stvara ne na nekim nadnacionalnim idejama, nego kao zajednica suverenih naroda. I hrvatski narod je, onim što je dosad izvojevao, od izbora do proglašenja Ustava, pokazao svoju zrelost, da je opstao i da želi biti samostalan čimbenik koji će sam odlučivati o svojoj sudbini. Osim toga s tom i takvom svojom politikom hrvatski narod zauzeo je svoje mjesto i u Europi i u svijetu. Nikada od davne srednjovjekovne hrvatske države do danas Hrvatska nije uživala takav ugled kakav danas uživa. Budite uvjereni da ćemo biti kadri taj ugled sačuvati, i osigurati slobodnu i suverenu, samostalnu Hrvatsku u novim uvjetima u današnjem svijetu. Živjeli, dragi moji Zagorci, živjela nam Hrvatska! (Hina - svršetak) 290000 MET dec 90