40. ULOMCI IZ GOVORA PREDSJEDNIKA TUĐMANA U STUDENTSOM DOMU "STJEPAN RADIĆ"

"STJEPAN RADIĆ" $ "Mi smo odlučno za demokraciju, za mir, za suradnju, za pronalaženje mirnog, demokratskog dogovora o mogućnosti suživota naroda Jugoslavije i republika Jugoslavije, ali ni pred kakvom silom nećemo popustiti", rekao je večeras predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman govoreći prilikom otvaranja ppoprsja Stjepana Radića u istoimenom studentskom domu u Zagrebu i dodao: "U tom ćemo imati sasvim sigurno ne samo jednodušnu podršku čitavoga hrvatskog naroda, bez obzira na stranačke razlike, nego i čitavoga demokratskoga svijeta, i Europe i Amerike." Govoreći o položaju Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu, s osvrtom na najnovije prijetnje iz armijskih vrhova, dr. Tuđman je istaknuo: "Pošto su srpski hegemonisti porušili avnojsku Titovu Jugoslaviju, mi smo kazali da svoju suverenost, da slobodu hrvatskoga naroda nudimo jedino na osnovama konfederalnog ugovora, na osnovama saveza suverenih samostalnih republika. To je svijet prihvatio, priznao nas u stvarnosti, i to su osnove s kojih mi danas pregovaramo i sa saveznim tijelima i s drugim republikama. Na toj osnovi doživljavamo potporu kakvu Hrvatska do sada nikada od vremena Zrinskih i Frankopana nije doživjela. I ako nam danas prijete otvorenom upotrebom oružane sile, ako navješćuju da će razoružati ilegalne oružane snage, koje ne predviđaju Ustav i zakoni, onda im poručujemo: Da, ima takvih i u Hrvatskoj, ali to je četnička divizija u Kninu! - A tih četničkih odreda oko Knina i ne bi bilo da nisu računali na potporu čak i iz nekih armijskih redova. A da su takve računice bile i realne, govori i to da se s osloncem na vojsku obnavlja komunistička partija, što je paradoks kakvoga nema u suvremenoj Europi. Kad se danas u Beogradu obnavlja jedna vojna komunistička partija navješćujući da je socijalizam budućnost, i kad se danas čak govori da je koncepcija općenarodne obrane bila podvala Titu i drugima, onda to znači orijentaciju na unitarističku Jugoslaviju i na unitarističku koncepciju općenarodne obrane, s čime se hrvatski narod pa ni u Jugoslaviji, neće složiti niti se ikada s time pomiriti. Prema tome, kad pozivaju da treba razoružati nelegalne grupe ili skupine i vojske, onda kažemo: Da, i mi se slažemo s time i trebalo je razoružati one kninske pobunjenike, teroriste koji su doveli i do smrtnih slučajeva i koji su nanijeli goleme štete, ali su htjeli zapravo izazvati građanski rat, krvoproliće, da bi imali razloga da se vojska uplete. Mi smo izbjegli to, ali izbjeći ćemo i sve druge pogibelji koje nam spremaju. A na prijetnje odgovorit ćemo: Ova legalno izabrana hrvatska vlast priznata je i od sadašnjih legalnih vlasti u drugim republikama, od saveznih tijela, od saveznog Predsjedništva i od Savezne skupštine. A oni koji kuju planove da je eventualno obore, ti se stavljaju u ulogu pučista, oni se stavljaju pred čitavim svijetom u ulogu onih koji bi željeli povratiti komunističke ili ne znam kakve diktature. A to je prošlost, i to više ne prolazi. U Republici Hrvatskoj postoje legalne oružane snage u okviru unutarnjih poslova, i nemamo nekoliko tisuća nego nekoliko stotina specijalnih redarstvenika, ali imamo nekoliko tisuća redovnih redarstvenika i rezervnu miliciju. I ako zatreba, mi ćemo se i tim snagama suprotstaviti, ali ćemo se suprotstaviti i voljom i snagom čitavoga hrvatskog naroda. I neka se ne zavaravaju da u tom pogledu može biti nekakve dvojbe." O Stjepanu Radiću dr. Tuđman je rekao da je "iznikao iz starčevićanske mladeži, iz hrvatskoga državotvornog pokreta, ali je bio jedini među onim mladim intelektualcima potkraj prošloga stoljeća koji je shvatio da nije dovoljno to da hrvatsko plemstvo, a zatim i hrvatska inteligencija, očuva svijest o državotvornosti hrvatskoga naroda. On je shvatio da se do slobode hrvatskoga naroda ne može poći u tako uskim redovima, da treba poći u hrvatski puk, u hrvatski narod, a u njegovo je vrijeme taj hrvatski narod činilo 80 posto seljaštva. (...) A Radić je bio najumniji hrvatski političar uopće što smo ga do sada imali, đak ne samo Praga, nego i Pariza. (...) Radić je bio čovjek koji je htio parlamentarnim putem doći do cilja, ali je isto tako uvidio, kad ne može postići svoje ciljeve o slobodnoj Hrvatskoj mirotvornim putem, onda se odlučivao na druge korake i pošao je ilegalno u Europu 1923. godine da ispita držanje europskih sila koje su tada odlučivale o europskom poretku, a vi znate da uvijek u svijetu postoje takvi odnosi da neke velike sile igraju odlučujuću ulogu u stvaranju i održavanju međunarodnoga poretka. Prešavši glavne europske gradove, i Beč i Pariz i London i Moskvu, čuo je: Nema vam druge nego da pregovarate s Beogradom. Radić je rekao: Da, pregovarat ćemo, ali dvoji- mo da ćemo nešto postići. (...) I otišao je Radić u Beograd, ali je bio među svnjim drugovima jedan od rijetkih političara koji nije pokleknuo pred ministarskim stolicama, koji se nije izgubio u karijerizmu, koji je ostao vjeran idealima hrvatske slobode i nezavisnosti i onda kada je bio u okviru te Kraljevine SHS, što mnogi nisu shvatili. Istom je smrt Stjepana Radića, kojeg su smrtno ranili u beogradskoj Skupštini, a Basaričeka i Pavla Radića ubili, istom je ta smrt osvijestila i one kritičare Stjepana Radića koji su ga napadali kao čovjeka koji nije vjeran svojim idealima. No, velikosrpski hegemonisti i jugoslavenski unitaristi mislili su da će ubojstvom Stjepana Radića skršiti samosvijest hrvatskoga naroda, da će ga moći asimilirati. Zaveli su poslije toga ubojstva, poslije skupštinskog atentata, vojnu diktaturu i s tom su vojnom diktaturom vladali nekoliko godina, od 1929. do 1934, da bi 1935. morali popustiti, da bi 1939. morali priznati hrvatskom narodu pravo na njegovu državnu ustrojnost, davši mu i Banovinu Hrvatsku, ali - kao što im danas možemo kazati i poručiti - ne samo da se vojnom diktaturom ništa nije moglo riješiti, niti tu državu učvrstiti, nego je upravo vojna diktatura bila prvi znak definitivne propasti te države." Predsjednik Tuđman zatim je nastavio: "Na ideji mrtvoga Radića rađala se i jačala hrvatska nacionalna svijest i hrvatski je narod u organizacionom smislu stvarao snage u svojim redovima i u obliku građanske seljačke zaštite, a onda u izborima 1936. i 1938, i napokon u osnutku banovine 1939. svoje organe vlasti, s kojima je potvrdio da se s hrvatskim narodom ne može ni s oružanom silom obračunavati. I kad danas poslije uspostave demokratske vlasti, nakon takve veličajne pobjede kakve smo izvojevali, kada se danas toj i takvoj Hrvatskoj s ugledom u Europi i čitavome svijetu, kada je faktično priznata kao demokratska republika Hrvatska od svih europskih demokratskih zemalja, pa i od najmoćnije sile kao što je Amerika, kada se danas prijeti Hrvatskoj čak i oružjem, vojnim udarom, pa čak i imaju neku vladu narodnoga spasa, onda im poručujemo da se ne laćaju onih koraka koji su doživjeli poraz već u povijesti. Osim toga, danas su druga vremena. Danas Europa i svijet poručuju i nama i Beogradu i svima: svaki narod ima pravo na svoju suverenost, na slobodu, od svakoga se traži poštivanje i ljudskih i građanskih i nacionalnih prava. Konkretno, nama svijet poručuje: imate pravo na svoju suverenost, na svoju Hrvatsku, iako nam ne preporučuju, čak nas upozoravaju da se ta i takva demokratska Europa koja je bremenita mnogim žarištima, od Jugoslavije do Sovjetskoga Saveza, gdje se to posljednje kolonijalno carstvo pretvara u nešto drugo, gdje se također i ono oslobađa toga socijalističkog nenaravnog poretka, ali i gdje se mnogi neruski narodi isto tako bore za samostalnost, za suverenost, danas ta Europa i taj svijet poručuju svim tim narodima da traže demokratski način sređenja svojih odnosa, da se uključe u izgradnju integrirane Europe, u kojoj će svaki narod naći svoje zadovoljstvo, svoju opstojnost i suverenost. I mi smo, uspostavivši demokratsku vlast, izvojevavši takvu pobjedu koju je priznao čitav svijet, postavili svojoj hrvatskoj politici realne ciljeve. Postavili smo ciljeve, nedvojbeno, da želimo slobodu i suverenost hrvatskog naroda, ali smo kazali da tu slobodu i tu suverenost hoćemo postići i u okviru zajednice jugoslavenskih republika, saveza jugoslavenskih republika, ukoliko se takav savez može postići, i to savez zaista ravnopravnih, a bez ikakve majorizacije i bez ikakve hegemonije". Obraćajući se izravno studentima, predsjednik Tuđman je rekao: Htio bih se obratiti vama mladim ljudima koji ste počeli studirati i koji završavate studij da budete ono što je studentska mladež i općenito mladež bila, da budete nosioci novoga, kritičari svega postojećega, da budete buntovnici, a u ovim današnjim prilikama da shvatite da je Hrvatska bila i bit će samo onakva kakvu ćemo je svi stvoriti..." Istaknuvši važnost moralne obnove hrvatskoga čovjeka i društva, dr. Tuđman je dodao: "Mi moramo prevladati ne samo sve to protunaravno stanje koje nam je ostavio u naslijeđe taj socijalizam. (...) Želimo takav sustav kakav ima čitav slobodni svijet u kakav su svi naši ljudi bježali preko granica da bi mogli zaraditi, da dobiju poštenu nagradu za svoj rad, da osiguraju život svoje djece. želimo društvo slobodnog tržišta, poduzetništva, privatne inicijative, političkih sloboda, društvo zapadnog slobodnog svijeta". (Hina - svršetak) 050000 MET dec 90