HININ SVJETSKI SERVIS POSEBNIH I EKSKLUZIVNIH DOPISA

Nadnaslov: Vodeći švicarski suvenir Naslov: Nož švicarske vojske "rezucka" već 100 godina Podnaslov: Švicarski džepni nožić je točka na "i" svake turističke naprtnjače Piše: Andrew LONG, Reuter ZURICH - Takashi Hagio i njegova supruga krenuli su u kupovinu u elegantnu cirišku Bahnhofstrasse. Vratili su se zadovoljni s ni manje ni više nego 22 džepna nožića švicarske vojske. "To je vrijedna, a i prikladna stvarčica", kaže japanski turist i dodaje "moja supruga koristi se njime pri krojenju, njezin brat za sitna podešavanja svog motocikla ili za kampiranje. Konačno, ti su nožići jeftiniji od onih što ih možemo naći kod kuće, u Tokiju". Nož švicarske vojske - s gomilom dodataka od čačkalice do otvarača za boce i oštrice za struganje ribljih ljusaka reže već stotinu godina i jedan je od najpopularnijih poklona što se kupuju u svijetu. Crvena drška i bijeli križ oznaka su kvalitete za milijune ponosnih vlasnika. Generacije i generacije turista i pustolova ne zaboravljaju na vrh svoje naprtnjače staviti i švicarski nož, koji je postao moćan simbol onoga što je najbolje u švicarskoj radinosti. Šef trgovine za suvenire u Bahnhofstrasse još uvijek se ne može načuditi njegovoj popularnosti. "To je nevjerojatno. Kupci dolaze iz cijelog svijeta. Prodajemo stotine nožića doslovno svaki dan - 20, 30, 40 istovremeno - i ne vidim kada će tomu doći kraj", kaže on. Američki vojnici kupovali su 40-tih godina "Schweizer offiziersmesser" (u prijevodu nož švicarskih oficira) prozvavši ga nožem švicarske vojske. Iako ga i danas dobijaju švicarski regruti, današnja prodaja za potrebe vojske iznosi svega jedan posto, u usporedbi s oko 60 posto tijekom Drugog svjetskog rata. Povijest ide u daleku 1891. godinu kada je Carl Elsener odaslao prvu pošiljku noževa švicarskoj vojsci. Sedam godina ranije on je pokrenuo trgovinu nožarskom robom u Ibachu, u središnjem švicarskom kantonu. "Uspjeh tog noža za nas je bio kao san" kaže Carl Elsener Senior (69). On danas rukovodi proizovdnjom tvornice Victorinox, koju je utemeljio njegov djed. Govoreći u obiteljskoj tvornici u Ibachu, on s ponosom izvlači iz svog džepa najnoviji hit svoje tvrtke: nož s ugrađenim švicarskim kvarc satom, kojim se obilježava 700-godišnjica Švicarske. "Kako savršeno švicarski!", kaže. "Preciznost švicarskih satova s nožićem švicarske vojske". Victorinox je ostvario u 1990. prodaju u vrijednosti od 160 milijuna švicarskih franaka, pa iako proizvodi i drugu nožarsku robu, čak 70 posto prodaje pokriva upravo džepni nož. Čak 90 posto prodaje ostvaruje se u inozemstvu, dok su najveća tržišta SAD i Njemačka. Nož se može pohvaliti fantastičnom brojkom civila korisnika, među njima i američki predsjednik George Bush i njegov prethodnik Ronald Reagan. Argentinac Jose Luis Botte može povrditi vrijednost noža. Jednom je zapao u snježni zapuh. Nije sa sobom imao nikakve opreme, a noć se počela spuštati. "Da nije bilo mog džepnog noža kojim sam otpilio 15 cm debelu granu i poslužio se njome kao polugom, pitanje je bi li danas bio živ, obzirom na hladnoću", piše Argentinac u svom pismu tvrtki Victorinox. Noževi redovno lete u nebo kao standardni pribor američkog svemirskog programa "Columbia". Korišten je i u britanskoj ekspediciji na Mount Everest 1975. godine. Elsener vjeruje kako je inovacija ključ uspjeha. Njegov djed je 1897. shvatio kako je osnovni vojnički nož isuviše težak te je kreirao nešto elegantniji "oficirski nož", s dodatnom oštricom i vadičepom . Od tada je spisak varijacija neprestano rastao da bi danas dostigao zbunjujući niz dodataka i stotinjak modela u mnoštvu boja i materijala, a sve u 100 kombinacija. Prikazan je kao uzorak industrijskog dizajna u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti i minhenskom Državnom muzeju primijenjenih umjetnosti. Sastavljen iz 63 dijela za 29 funkcija, zahtijeva 450 pokreta kako bi se složio. Nekad je noževe proizvodila šačica mjesnih majstora, a danas tvornica zapošljava oko 900 radnika i proizvodi 56.000 noževa dnevno. Kompanija je jedna od dvije službeno priznate koja ima pravo koristiti se znakom Šivcarskog križa. Druga je Wenger, na sjeverozapadu Švicarske. Naravno postoje i patvorine. No Elsenerova tvrtka poduzima korake kako bi zaštitila svoj proizvod. Na kraju, Elsner zaključuje: "Nitko ne može vidjeti u budućnost, ali treba biti optimist. Duboko sam uvjeren da ćemo i u narednih 100 godina još uvijek biti ovdje". (Hina) fs 271308 MET oct 91