KAKO JE NASTAO IZRAELSKO-ARAPSKI SUKOB

NIKOZIJA, 26. listopada (AFP/Hina) - Arapski i izraelski pregovarači, koji će se sljedećeg tjedna sastati u Madridu, trebat će, da bi uspjeli, prihvatiti promjene koje je 20. stoljeće donijelo i na njihovo područje, ali i odati poštu žrtvama tih previranja. Svi će morati priznati kako je Izrael nova realnost i kako Palestinci imaju samobitnost koja se mora moći slobodno izraziti. Oni će trebati izgladiti ožiljke nastale tijekom sukoba, bilo da se radi o teritorijima, svetim mjestima, dobrima, društvenom ili gospodarskom napretku, te slobodnom ostvarivanju određenih prava. Ukoliko se svi ti elementi ne nađu u sporazumu nakon koferencije, na Bliskom Istoku će se i dalje nastaviti kriza. Početkom stoljeća, oko 80.000 Židova i 600.000 Arapa živjelo je zajedno u otomanskoj Palestini, gdje su pojmovi poput država-nacija ili granice bili nepoznati. Kriza započinje pismom sekretara Foreign Officea (Forin Ofis) sir Arthura Jamesa Balfoura (Artur Džejmz Balfur), koji 2. studenoga 1917. godine objavljuje kako je njegova vlada "sklona uspostavljanju u Palestini nacionalne postojbine za židovski narod". Ta neodređena formulacija najavila je stvaranje izraelske države i označava početak neprilika. Naime, Velika Britanija, koja ima mandat u Palestini, upravo je obećala neovisnost Arapima. Ta su obećanja bila to opasnija što se istodobno razvijaju i cionizam i arapski nacionalizam. To postaju dvije vrlo jake struje. Za trajanja britanskog mandata u Palestini se razvija antagonizam. Naime, židovski se imigranti useljavaju, a arapsko stanovništvo, podijeljeno i loše informirano o svom "ulogu u igri", neumitno gubi teren. Godine 1937. britanska istraživačka komisija zaključuje da je "između dvije nacionalne zajednice unutar granica te male zemlje došlo do sukoba koji je nemoguće zaustaviti". Shvativši da je židovsko-arapski suživot pomalo postao nemoguć, UN 29. studenoga 1947. godine donose odluku o razdiobi Palestine na dvije države - židovsku i arapsku. Arapska strana odbacuje tu odluku, kojom se Židovima daje nešto više od polovice teritorija, a oni tvore tek trećinu populacije. Kako više ne može vladati situacijom, Velika Britanija najavljuje svoje povlačenje 15. svibnja 1948. godine. Dan ranije, 14. svibnja, židovski narod proglašava neovisnost Izraela. Uoči toga dana, arapska armija prodire u Palestinu, ali je židovska država odnijela pobjedu. Izrael potpisuje 1949. godine primirje s arapskim zemljama. Palestina je razdijeljena i polovica arapskog stanovništva postaje narod u izbjeglištvu. Već tada sukob poprima svoj aktualni oblik: arapske zemlje odbijaju priznati postojanje nove nearapske države stvorene protiv njihove volje, Palestinci žele ponovno vratiti svoje teritorije i stvoriti državu. Jedina dogovorena međunarodna granica jest ona između Izraela i Egipta, jedine arapske države koja je potpisala mir s Izraelom. S mnogih stajališta, taj sukob prelazi granice malog područja gdje se odvija i počinje se ticati cijeloga čovječanstva. Najprije zato što je Jeruzalem sveto mjesto gdje žive kršćani, židovi i muslimani. Zatim, stvaranje Izraela povezano je s nacističkim genocidom Židova u Europi. Za Treći svijet radi se o kolonijalnom fenomenu "zapadnog imperijalizma". Osim toga, dosta geostrateških interesa, poput slobodnog korištenja Sueskog kanala ili osiguranja glavnih svjetskih rezervi nafte, objašnjavaju povremena oživljavanja sukoba. U Madridu neće biti riječi samo o sigurnosti, već i o dobrobiti svakog Arapina i svakog Izraelca. (Hina) zg 261029 MET oct 91