HININ SVJETSKI SERVIS POSEBNIH I EKSKLUZIVNIH DOPISA

Nadnaslov: Bliskoistočna mirovna konferencija u Madridu Naslov: Arapi i Izraelci prvi put za pregovaračkim stolom Podnaslov: Dojučerašnji zakleti neprijatelji spremni riješiti najduži regionalni sukob u svijetu Piše: Mouna NAIM, AFP PARIZ - Prvi put nakon što je 1948. godine osnovna država Izrael, arapski svijet i Izraelci trebali bi 30. listopada u Madridu sjesti za isti pregovarački stol u pokušaju sklapanja mira u tom dijelu svijeta. Za pregovarački stol pozvali su ih SAD i SSSR, čije je suparništvo na Bliskom Istoku ustupilo mjesto suradnji, a lavlji dio posla obavile su Sjedinjene Države. Osam mjeseci napora američkog državnog tajnika Jamesa Bakera omogućili su da se "pojavi svjetlost u tunelu" tog najstarijeg regionalnog sukoba u svijetu. No, put će, čini se, biti dug. Baker je ipak sklon ne kladiti se na uspjeh konferencije sve do primitka pozitivnih odgovora od svih pozvanih strana, a koji bi trebali stići najkasnije u srijedu. No, dublje promatrano, upravo je progresivni pad uplitanja Mihaila Gorbačova u politiku regije bio pokretačka sila te evolucije. Prekidom suparništva sa Sjedinjenim Državama, arapski su "prijatelji" izgubili zaštitu Moskve, što je neizravno izmijenilo ulogu Izraela, koja mu je u najvećem dijelu dodijeljena Bliskom Istoku. Punih 24 godine nakon tri "ne" izrečena 1967. tijekom arapskog summita u Kartumu: ne - pomirenju, ne - priznavanju, ne - pregovorima s Izraelom, ministri vanjskih poslova četiriju arapskih zemalja koje graniče s Izraelom (Sirija, Jordan, Libanon, Egipat te Palestinci) postavit će, prvi put, suočeni s njihovim izraelskim kolegom, "kolčiće" kojima će obilježiti trasu ceste mirovnih pregovora. Samo je Egipat, od 1979. godine, sklopio mirovni sporazum s Izraelom. Konferenciju u Madridu, čiji je cilj, prema Bakeru, postići "istinski mir i pomirenje" otvorit će predsjednici George Bush i Mihail Gorbačov. Nazočni će biti predstavnici Vijeća za suradnju u Zaljevu (Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar, Bahrein, Oman, Ujedinjeni Arapski Emirati), zatim predstavnici Maroka i Tunisa koji su zajedno s Alžirom, Libijom i Mauretanijom članovi Unije velikog Magreba, te Europska zajednica. Ujedinjeni narodi odredit će jednog promatrača. Konferencija će vjerojatno trajati "tri dana". Trebali bi je pratiti i bilateralni i multilateralni pregovori. Bilaternim pregovorima, čije je održavanje predviđeno 4 dana nakon otvaranja konferencije, sastat će se Izrael sa svakim od svojih susjeda. Palestinci će biti uključeni u jordansku delegaciju. Zapne li negdje, SAD i SSSR intervenirat će isključivo na zahtjev dviju zainteresiranih strana. Deset dana nakon otvorenja trebali bi otpočeti multilateralni pregovori koji će se ticati regionalnih problema (voda, gospodarski razvoj, ograničenje naoružanja, okoliš). Sirija je odbila sudjelovati. Sastanak u Madridu prvi put odražava spremnost do jučer zakletih neprijatelja da pregovorima riješe sukob star 43 godine koji je izazvao četiri rata (1948, 1956, 1967 i 1973. godine), doveo do izraelske invazije na Libanon 1982. i konačno bio uzrokom što je 3 milijuna Palestinaca moralo napustiti domove. No, pravi posao predstoji tek nakon što se konferencija okupi, jer stajališta Arapa i Izraelaca o temeljnim problemima posve su suprotna. Posebno se dva pitanja kod toga izdvajaju: mir u zamjenu za teritorije, i pravo palestinskog naroda na samodređenje. Put k miru bit će "vrlo težak, posut zaprekama i prekidima", upozorio je u petak James Baker. Rat u Zaljevu bio je katalizator prekida ravnoteže u toj regiji, otkrivši kako SSSR nema više ovdje što reći: Moskva ne samo da nije ustala u obranu Iraka, jednog od svojih rijetkih saveznika u regiji, već je i potpisala intervenciju protiv Bagdada koju je izvela koalicija na čelu sa SAD. Tijekom godina 1987-1988, prema arapskim diplomatima, Moskva je svojim arapskim "prijateljima", posebno Siriji i PLO, dala do znanja kako ih neće podupirati u vojnom rješenju sukoba s Izraelom. PLO je prva snosila posljedice te se 1988. priklonila miroljubivom putu i priznala postojanje Izraela. Invazija Kuvajta trebala je Siriji ponuditi priliku za promjenu kursa. Iako se obvezao Siriji jamčiti sredstva obrane, Gorbačov je 1987. upozorio predsjednika Hafeza al-Asada kako treba odustati od "strategijskog pariteta" s Izraelom u korist političkog rješenja izraelsko-arapskog sukoba. No, i Izrael plaća svoju cijenu zbog raspada SSSR. Sve dok je glavni cilj politike SAD u regiji bio "obuzdati" sovjetsku opasnost, Izrael, privilegirani saveznik Washingtona, bio je najsigurniji "oslonac", dok su drugi, tzv. umjereni režimi, ostavljeni su na milost i nemilost. Sovjetska "opasnost" je uklonjena, Washington je krenuo u potragu za novim regionalnim poretkom temeljenim na sporazumima kolektivne sigurnosti čiji 'condicio sine qua non' jest i ostaje uspostava mira. Po mišljenju brojnih diplomata, upravo to objašnjava neuobičajenu tvrdoću Washingtona prema Izraelu. (Hina) zg 211033 MET oct 91