HININ SVJETSKI SERVIS POSEBNIH I EKSKLUZIVNIH DOPISA

Nadnaslov: Odlazak još jednog jazz velikana Naslov: U Panteonu velikih trubača Miles Davis dobiva svoje mjesto Podnaslov: Što je Picasso u slikarstvu, to je Davis u jazz glazbi NEW YORK, 29. rujna (Hina) - Jazz trubač Miles Davis, koji je u 65. godini umro u bolnici Santa Monica u Kaliforniji, tek nekoliko mjeseci nakon drugog jazz velikana Stana Getza, ostat će zapamćen kao jedan od najinventivnijih i najprotuslovnijih glazbenika svoje generacije. Pedesetih je godina vladao jazz scenom svojim "cool" stilom, da bi u iduća četiri desetljeća muziciranja poveo jazz na vrtoglavo putovanje novim stazama - spajajući ga s funkom, rockom i techno-popom. Stilovi Milesa Davisa toliko su brojni, da svatko može sam odabrati "svojeg" Milesa. Što je Picasso za slikarstvo, Davis je za jazz - umjetnik koji mijenja stil na putu vlastitog dozrijevanja, doslovce mijenjajući smjer svakih pet godina, ne osvrćući se unatrag. No kad to i učini, bit će to pogled ispunjen ljutnjom. "Jazz je mrtav, taj pojam koriste bijelci da bi ponizili crnce. Otkako je Armstrong umro, nisam više čuo takvu glazbu", govori Davis, izazivajući, u interviewu francuskim novinarima 1985. No svaki obožavatelj njegove glazbe složit će se da unatoč nekim ograničenjima svirač Miles Davis - držeći se srednjeg registra i kloneći se visokih prodornih tonova - ima svoje mjesto pored Armstronga, Dizzyja Gillespieja i Roya Eldrigea u hramu velikana trube. Za razliku od njih, Davisova je truba mukla, iz nje izranjaju najdublje, najtamnije i prigušene emocije. On je i liričan i dirljiv, a bijes i bol je malo koji jazz umjetnik mogao izraziti poput njega. Njegovi albumi "Sketches of Spain" i "Kind of Blue" postaju klasikom, no Davis ne mari mnogo za takva priznanja. Prezirao je one koji su priželjkivali da nastavi vječno varirati o temi "Kind of Blue" umjesto da luta labirintima novih stilova. Kadšto sličan prezir pokazuje spram publike. Izlazi na pozornicu sa zakašnjenjem, svira okrenuvši leđa onima koji su ga došli čuti. Glazbeni izraz popunjen je katkad duljim stankama tišine jer, vjerovao je Davis, note koje nisi odsvirao nisu ništa nevažnije od onih koje jesi. "Nije mario smatraju li ga ekscentričnim genijem ili ratobornom barabom", kaže jedan od njegovih suradnika. "Znam ja što sam uradio za glazbu, prema tome, ne zovite me legendom", kaže Davis u interviewu 1986. "Jednostavno, zovite me Miles Davis". Rođen 25. svibnja 1926. u East St Louisu (u državi Illinois) dobiva trubu na dar kad je imao 13 godina. Bila je to ljubav na prvi pogled. Nekoliko lekcija i za godinu dana - on vlada instrumentom. I dok svira u srednjoškolskom 'bandu' dobiva prvu pljusku društvenog licemjerstva. Znao je da je najbolji školski trubač, a sve nagrade ipak odlaze u ruke "plavookih" bijelih dječaka. Pa što onda. On, a ne "plavooki" dječaci dobiva angažman u bandu što ga vode Billy Eckstine i Benny Carter. U New York odlazi 1945. i upisuje čuvenu Julliard School of Music, no pravu izobrazbu stječe u jazz klubovima koji su tada žarili 52. ulicom Manhattana. Svira sa svojim uzorom, Dizzyjem Gillespijem. Potom je zamijenio Gillespija u sastavu legendarnog saksofonista Charliea Parkera, drugog idola svojeg djetinjstva. S kompozicijom "Bird" postavlja temelje "be bopa". Godine 1947. započinje dugu suradnju s pijanistom i aranžerom Gilom Evansom i u tom se okružju uspijeva potpuno izraziti. Tek mu je 22 godine, a već, tragajući za tankoćutnijim zvukom, snima s Gerryejm Mulliganom, Leejem Konitzom, Johnom Lewisom i Maxom Roachom jedno od svojih najpoznatijih djela "Birth of the Cool" (1949). Album je dao svoje ime novom pokretu "cool". Tri skladbe, "Boplicity", "All Blues" i "So What", postaju klasikom tog stila. Šezdesetih godina uplovljuje u vode novog zvuka "hard bop", a zatim spoj jazza i elektroničkog rocka konačno prerasta u novu fuziju. Album "Bitches Brew" općenito se smatra prvom pločom i postavlja temelje "nesretnog" stila - kako ga protivnici nazivaju - "jazz rocka". U tom razdoblju s velikim majstorom sviraju imena kao što su Wayne Shorter (saksofon), John MacLaughlin (gitara), Herbie Hancock, Chick Corea (klavijature), Billy Cobham (bubnjevi) - sve glazbenici koji će izrasti u prave zvijezde. Novom stazom kreće 80-ih godina, stvarajući orkestralnu postavu svojem zvuku poliritmovima jednog bubnjara i dva perkusionista te nekoliko sintesizera. Tamna strana Davisove osobnosti su - gorki i neugodni događaji začinili su njegovu karijeru - uživanje heroina i problemi s policijom. Godine 1954. odbacuje trogodišnju ovisnost o heroinu i ulazi u prvo od svojih najkreativnijih razdoblja. Sedamdesetih nestaje sa scene. Plaća danak heroinu. Podvrgava se operaciji kuka. Nakon šest godina bolesti u život ga 1982. vraća njegova treća supruga, glumica Cicely Tyson. Kasnije se rastaju. Nakon operacije grla glas mu postaje hrapav. Pa ipak osamdesetih potpisuje tri albuma koji postižu najbolje poslovne uspjehe. Tih godina veći dio karijere gradi u Europi gdje sudjeluje na festivalima u Montreuxu i Nici. U svojoj autobiografiji "Miles" (1989) razračunava s diskografskim kućama koje su ga često smatrale modernim Mozartom, a on ih nazivao rasistima. "Mnogi su o njemu govorili da je ohol i suzdržan. No to je samo fasada. Iza nje skrivalo se mali mačak", rekao je trubač Clarck Terry koji je Milesa pozivao na svoje "jam sessions" dok je ovaj bio još adolescent. "Sasna sam, on je potpuno promijenio planet jazza", rekao je Leonard Feather, autor "Enciklopedije jazza" i njegov dugogodišnji prijatelj. "Miles je imao sposobnost svaku glazbu pretvoriti u nešto izvanredno", kazao je bubnjar Max Roach i dodao: "Čitav njegov život bio je traganje, on je tragao, 'vrebao' - nov zvuk ili nov ritam." Najvažniji albumi: "The Birth of the Cool", 1949., "Walkin - Miles Davis All Stars", 1954., "Miles Ahead", 1957., "Lift za gubilište" (1957., glazba iz istoimenog filma Louisa Mallea), "Porgy and Bess", 1958., "Kind of Blue", 1959., "Sketches of Spain", 1959-1960., "Sorcerer", 1962., "Seven Steps to Heaven", 1963., "My Funny Valentine", 1964., "Miles Smiles", 1966., "Filles de Kilimanjaro", 1968., "In a Silent Way", 1969., "Bitches Brew", 1969.(spoj jazza i rocka. "Manifest" stila "fusion"), "Jack Johnson", 1970., "On the Corner", 1972., "The Man With The Horn", 1980., "Tutu", 1986.(tim albumom prekida rad s kućom CBS i radi s kućom Warner), "Amandla", 1988.(posljednji studio snimak; uvodi neke južnoafričke ritmove i zuk). (Hina)fp 291501 MET sep 91