HININ SVJETSKI SERVIS POSEBNIH I EKSKLUZIVNIH DOPISA

Nadnaslov: Kratki prikaz povijesti Zapadnoeuropske unije Naslov: Upućivanje mirovnih snaga Zapadnoeuropske unije u Jugoslaviju? Podnaslov: Dugo uspavani forum obrane mogao bi konačno dobiti svojih pet minuta Piše: Nicholas Doughty BRUXELLES, 18. rujna (Reuter/Hina) - Zapadnoeuropskoj uniji (WEU), obrambenom savezu koji je desetljećima snivao u sjeni NATO pakta, mogla bi se konačno pružiti šansa da zablista ostvari li se plan o upućivanju mirovnih snaga u Jugoslaviju. Osnovana 1954. godine, unija okuplja devet zemalja ujedno članica i Europske zajednice i NATO pakta - Njemačku, Veliku Britaniju, Francusku, Italiju, Španjolsku, Portugal, Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg. Mnogo slavniji Europska zajednica i NATO, brat i sestra, koji su se prema WEU godinama ophodili s omalovažavanjem, počeli su je sada promatrati drukčijim očima, gledajući u njoj najbolji forum za kreiranje politike obrane i sigurnosti, koja će biti manje zavisna o Sjedinjenim Državama u posthladnoratovskom razdoblju. Plan o upućivanju lako naoružanih vojnika u Jugoslaviju, koji bi zaraćene strane držali razdvojenima, o kojem će se raspravljati u četvrtak, na sastanku u Den Haagu, predstavlja važan ispit kojim će se pokazati je li organizacija dorasla tome zadatku. Za razliku od NATO-a, WEU ne posjeduje vojnu zapovjednu strukturu, niti zajedničke vojne snage, te nema iskustva u operacijama održavanja mira. Pa ipak WEU posjeduje neke glavne prednosti nad Europskom zajednicom i NATO-m, sastavljenim od 16 zemalja, koje joj omogućuju da djeluje poput mosta između ta dva tijela. Europska zajednica, najprije trgovački savez, nema iskustva u vojnim pitanjima niti ovlasti za njihovo rješavanje. Zadaci NATO-a ograničavaju se na obranu teritorija država članica, te se ne mogu miješati u jugoslavenska pitanja. "WEU je nešto poput "smokvina lista" koji bi mogao biti upotrebljen od strane europskih naroda", izjavio je Jonathan Eyal iz London's Royal United Services Institute. Postoje planovi da se njezin majušni sekretarijat i parlamentarna skupština prebace u Bruxelles, gdje se nalaze i centrale Europske zajednice i NATO. Za sada, sekretarijat je smješten u Londonu, a parlamentarna skupština i tijelo za istraživanje obrane u Parizu. Njezina ministarska vijeća - vijeće obrane i vijeće ministara inozemnih poslova - sastaju se obično dva puta godišnje, jednako kao i skupština, sastavljena od 89 zastupnika iz zemalja članica. Generalnom sekretaru WEU, Willemu van Eekelenu, bivšem nizozemskom ministru obrane, blagom čovjeku uglađenog ponašanja, rijetko se kada poklanja medijska pažnja koja obično prati njegove, daleko poznatije briselske kolege. Dok putuje svijetom bez tjelohranitelja, poznat je i po tome što koji puta zamoli novinare da pripaze njegove putne torbe ako on, recimo, zatreba na trenutak napustiti sobu. Za skromnost Zapadnoeuropske unije postoje dobri razlozi. Korijeni unije leže u Briselskom sporazumu iz 1948., potpisanom od Britanije, Francuske i zemalja Beneluxa - paktu o obrani u svrhu obeshrabrivanja još svježe njemačke agresije nakon II. svjetskog rata. Pa ipak njegov osnutak nije se zbio u povoljnom trenutku. Godinu dana kasnije, osnovan je NATO koji se trebao nositi s novom prijetnjom s Istoka. Njemačka i Italija, dvije sile Osovine iz II. svjetskog rata, primljene su u 1954. u WEU, kada je organizacija i formalno osnovana. No Briselski sporazum koji istječe 1998., iako potpuno izmijenjen i dalje se drži temeljem organizacije. Svojim članovima ne nameće geografska ograničenja glede vojnih akcija. Time je WEU omogućeno da koordinira nekim europskim pomorskim snagama tijekom rata u Perzijskom zaljevu - što je bila jedina prava vojna akcija do sada - dok NATO i Europska zajednica nisu mogle igrati izravnu ulogu. Sporazumom se također dozvoljavaju vojne akcije u Jugoslaviji pod uvjetom da se s tim suglase svi članovi. Ali, 1954. godine WEU je osuđen da zbivanja promatra "s klupe". Europa se nalazi u raljama hladnog rata, napetost između supersila raste i NATO, pod strogim vodstvom SAD-a, ljubomorno čuva svoj monopol na obranu Zapada. Tih godina WEU je načinio još nekoliko pokušaja da se opet ubaci u igru, no oni su bijedno propali. Nitko nije mario. I sada, kolaps komunizma u Istočnoj Europi 1989. godine konačno mu je pružio šansu za "come back". Iste godine, pridružuju se Španjolska i Portugal. Smrt Varšavskog pakta značila je smanjenje broja vojnika u Europi. Odjednom, europski narodi razmatraju na koji bi način mogli sami snositi više odgovornosti za vlastitu obranu. Organizacija raspravlja treba li utvrditi vlastitu komandnu strukturu, koja bi u slučaju razbuktavanja veće krize izvan granica Zapadne Europe, koristila snage raspoređene u sastavu NATO-a. Francuska, nezadovoljna zbog vodstva SAD-a u NATO paktu, te neke druge europske zemlje željele bi vidjeti WEU u krilu Europske zajednice i preuzeti liniju uistinu nezavisnu od Washingtona. Ali, SAD i Britanija, strahujući da bi to moglo oslabiti savez, žele čvršće veze WEU-a i NATO-a. Pitanje ostaje otvoreno, ali WEU sada barem ima stvarnu priliku za djelovanje. "Tko zna?" - upitao je jedan diplomat NATO pakta, "izgleda da WEU upravo odrasta". (Hina)fp 181139 MET sep 91