HININ SVJETSKI SERVIS POSEBNIH I EKSKLUZIVNIH DOPISA

Nadnaslov: U Londonu dosad najveća svjetska izložba "Pop Arta" Naslov: Svjetski hit šezdesetih prerastao u klasiku Podnaslov: Proglašena kičem, kritizirana "umjetnost prolaznosti" izborila svoje mjesto u Kraljevskoj akademiji umjetnosti Piše: Philippe Agret LONDON, 16. rujna (AFP) - Trideset je godina proteklo otkako su Andy Warhol i Roy Lichtenstein predstavili svoja prva ikonoklastična platna, da bi u petak 13. rujna Royal Academy of Arts u Londonu otvorila dosad najveću koncipiranu izložbu američkog i europskog "Pop Arta". Beskrajno se ponavljaju sve ikone hladnog rata: Marilyn, James Dean, Elvis, Mao i J.F.Kennedy, od trenutka kad su im besmrtnost udahnuli svojim serigrafijama Andy Warhol i kolažima Ray Johnson. Jednako tako i simboli američkog potrošačkog društva: zastave SAD-a, limenke piva (Jasper Johns) i Campbell juhe, dolarske novčanice (Warhol), stripovi (Lichstentein), hamburgeri i surove skulputure Claesa Oldenburga. Mickey Mouse, Coca Cola i američki automobili-krstarice danas su već dio popularne mitologije našeg planeta, proslavljeni upravo "Pop Artom". Ukupno 250 djela i 60 umjetnika koji, često s humorom, veličaju hedonizam, optimizam i kič "šezdesetih", u oporom svetkovanju civilizacije mas-medija i konzumerizma. U Londonu godine 1957. britanskom se umjetniku Richardu Hamiltonu prohtjelo novu umjetnost nazvati "popularnom, mladom, smiješnom, seksi..." U New-Yorku, u početku 60-ih godina, Claes Oldenburg propovijeda umjetnost "grubu i sirovu, oštru i umiljatu, glupu kao što je i sam život". Zamišljena kao "umjetnost prolaznosti", kao reakcija na kulturni elitizam, "Pop Art" je preživjela, na iznenađenje svojih prvih kritičara iz šezdesetih godina. Na tržištu svjetske umjetnosti njezina djela dosižu sve vrtoglavije cijene. Lichtensteinova je slika ("Kiss No 2") nedavno postigla rekord od šest milijuna dolara. U svojoj je srži "Pop Art" američki, apologija "američkog sna", umjetnost industrije i urbane sredine. No dobar dio izložbe svjedoči o europskom pokretu, posebice britanskom (Paolozzi, Hamilton, Blake i Hockney), a napose "Novim Realistima" i grupi "Fluxus". Europski su umjetnici intelektualniji, agresivniji, a Britanci često sentimentalni i nostalgični. Pa iako ga New York Times pokapa već godine 1968., "Pop Art" je i danas popularan, našavši svoj izraz u modi i sjajnim bojama, reklami i očito, u povratku rock glazbe psihodeliji i "Swinging Londonu" u Carnaby Streetu. Pop stanica BBC-a, Radio One, čak je i instalirala studio u dvorištu vrlo raskošne zgrade Royal Academy kako bi izravno emitirala specijalni program i diskusije. Na programu je i filmski festival šezdesetih, posebno Beatlesi. Uz London, "Pop Art Show" seli u Njemačku i Sjedinjene Države. (Hina)fp 161744 MET sep 91