KRIZA U ZAILJEVU: MOGUĆNOSTI I GRANICE UJEDINJENIH NARODA

NEW YORK, 27. srpnja (AFP/Hina) - Kriza u Perzijskom zaljevu pokazala je efikasnost Povelje Ujedinjenih naroda, ali je istaknula i ograničenja svjetske organizacije, čija je predodžba "onoga koji stvara mir" - malo pomućena. Posebna brzina američkog odgovora na iračku invaziju Kuvajta 2. kolovoza 1990. godine izazvala je isto takav odgovor VijeEa sigurnosti, samo nekoliko sati nakon što je Irak pribjegao sili - odlučnom osudom tog čina. Time je određen ton. Svjesni opasnosti samostalne akcije u tom dijelu svijeta, koji pliva na nafti, SAD su iskoristile UN i sve mogućnosti Povelje UN da pridobiju partnere iz Vijeća sigurnosti za suprotstavljanje iračkim vizijama. Isto je tako točno da je Bagdad magistralno otkrio svoju slabu stranu na tu brzinu Washingtona (Uošington), koju su preuzeli UN, kršeći temeljno načelo međunarodnog prava: poštivanje priznanih granica i nenapadanje druge države. U Vijeću sigurnosti Sovjetski Savez, bivši idejni neprijatelj, zapleten u unutrašnje probleme, i Kina, brinući o uključivanju na međunarodnu scenu nakon nasilja nad Pekinškim prolječem, bez da su trepnuli okom priključili su se američkim tezama, koje su, naravno, prihvatile Velika Britanija i Francuska. Time je opasnost od veta, na koji ima pravo svaka od tih pet zemalja, bila izbjegnuta. Vijeće sigurnosti, pritisnuto od Washingtona, je vrlo brzo raspolagalo širokom potporom da uvjeri Irak da odustane od svog projekta. UN su tako postali povlašteni svjedok preoblikovanja međunarodnih odnosa nakon završetka hladnog rata. I tako se 6. kolovoza, četiri dana nakon invazije, Viječe sigurnosti odlučilo za potpun i hermetički embargo protiv Iraka, ojačan tri tjedna kasnije (25. kolovoza) dozvolom pucanja odobrenom ratnim brodovima koji su krstarili u tom području, a zatim mjesec dana zatim (25. rujna) očekivanom zabranom zračnog prometa. Zbog očevidne nepopustljivosti iračkog vodstva Viječe sigurnosti je držalo da nema drugi izbor nego utvrditi (29. studenog) utlimatum Bagdadu: napustiti najkasnije do 15. siječnja 1991. Kuvajt, ili če biti istjeran silom. Nikada UN nisu išli tako daleko. Nikada UN nisu pokazali takvu odlučnost i takvu brzinu u ostvarivanju odluka. Posljedica te brzine je bez sumnje to da je pomućena slika UN kao "onoga koji gradi mir" i posebno njenog generalnog sekretara. Zadnji pokušaj UN prema Bagdadu, neposredno pred istjecanje ultimatuma, završen je potpunim neuspjehom. Postalo je neizbježno da 16. siječnja u 19 sati po njujorškom vremenu sjajni saveznički ratni stroj krene u oslobađanje Kuvajta. Četrdeset dana kasnije, nakon službenog kraja borbi, UN su opet pokazale zabrinutost sudbinom civilnog pučanstva u jednoj zemlji u kojoj je stanje "apokaliptično". Stavljanje Iraka pod nadzor Vijeća sigurnosti, ograničavanje suvereniteta od strane nekih zemalja koalicije, drakonski uvjeti koji su mu nametnuti u oblasti naoružanja i odštete vrlo jasno pokazuju svršetak, koji očekuje sve one zemlje koje se odluče na sličnu pustolovinu. (Hina) mm