IZLAGANJE PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE DR. FRANJE TUĐMANA NA SJEDNICI SABORA (EMBARGO DOK NE JAVIMO)

NA SJEDNICI SABORA (EMBARGO DOK NE JAVIMO) ZAGREB, 25. lipnja (Hina) - U prigodi donošenja Ustavne odluke o samostalnosti Republike Hrvatske predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman održao je izlaganje koje prenosimo u cijelosti: Štovani predsjedniče, dame Ť gospodo, cijenjeni zastupnici Sabora Republike Hrvatske. Pred šest mjeseci 22. prosinca prošle (1990) godine donijeli smo Ustav Republike Hrvatske. U prijelaznim i završnim odredbama, u članku 140. Ustava napisali smo: "Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije. U prigodi donošenja Ustava, u svome izlaganju, medu inim, rekao sam da nas ustav obvezuje na izgradnju suvremene i suverene Republike Hrvatske, na svim područjima, sa svim ovlaštenjima i značajkama suverenih i slobodnih demokratskih država. Uz to sam dodao da ćemo prijelaz iz sadašnjega stanja u SFRJ, u kojem republike imaju nedovoljno odredeni polukonfederalni status, u novo stanje sukladno našem (hrvatskom) Ustavu, a to znači ili u konfederalni savez suverenih država, ili u potpunu samostalnost, provoditi razboritom politikom, kao i do tada, uvažavajući prilike i odnose snaga u SFRJ, u Europi, i u svijetu. Istaknu˘ sam još i to, da ćemo se upravljati uvijek i jedino trajnim interesima i krajnjim ciljevima naroda hrvatskoga, i svih građana koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom. A ti interesi i ciljevi svode se naravno na to da Reupublika Hrvatska zadobije što prije punu samostalnost i međunarodno priznatu državnu suverenost. Na to nas obvezuje na izborima plebiscitarno izražena volja hrvatskoga naroda, pretočena u svetinju Ustava što smo ga donijeli, a na koji smo svi mi, koji smo ga borbom za demokratski poredak pripremali, a potom pisali, izglasali i proglasili, položili samim time i svečanu prisegu pred licem svoga naroda da ćemo ga oživotvoriti. Prošlo je pola godine od toga povijesnoga dana. Razvitak dogadaja doveo je do toga da primijenimo spomenutu odredbu iz članka 140. Ustava. Nismo uspjeli ostvarŤti sporazum o savezu suverenih republika dosadašnje SFRJ, pa su se stoga stekli uvjeti da donesemo odluku o proglašenju pune suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Mi smo i prije i nakon donošenja našega Ustava ulagali napore da se izlaz iz državno-političke krize SFRJ nade u preobrazbi dosadašnje državne zajednice u savez suverenih republika kao suverenih država. U tom smislu podnosili smo prijedloge i na brojnim sastancima u Predsjedništvu SFRJ, i na sastancima predsjednika republika, odnosno predsjednika predsjedništava republika. Za'jedno s vodstvom Slovenije podnijeli smo i svoj pisani nacrt, tkzv. hrvatsko-slovenski konfederalni prijedlog, o stvaranju saveza suverenih država. Svi ti naši napori nisu urodili plodom, pa smo onda 21. veljače ove (1991) godine u ovome Saboru donijeli Rezoluciju o prihvaĆanju postupka za razdruživanje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika. Mi smo, naime, tom Rezolucijom, kao Republika Hrvatska, prihvatili Rezoluciju Skupštine Slovenije da pristupamo sporazumnom razdruživanju SFRJ na više suverenih i samostalnih država. U toj smo Rezoluciji kazali da nove države, koje nastaju razdruživanjem SFRJ, bivaju suverene u punom smislu riječi na cjelokupnom prostoru u okviru postojećih granica republike. Zatim, da će Sabor Republike Hrvatske predložiti da se postupak razdruživanja izvede postupno, demokratski i u interesu svih ugovornih strana. Nadalje smo u toj Rezoluciji izložili naša, hrvatska gledišta, da je Republika Hrvatska spremna na udrušivanje s ostalim republikama, ali samo s onim republikama i državama današnje SPRJ koje si uzajamno priznaju temeljna prava svake od njih na opstanak, samostalnost, suverenost, jednakost te medunarodni subjektivitet i štovanje, koje se obvezuju na nemiješanje u unutrašnje poslove drugih osim kada je to u skladu s pravilima medunarodnoga prava. Uz to smo iznijeli i sve druge uvjete pod kojima bismo bili spremni da s drugim republikama sklopimo savez suverenih republika. I tu smo tada redom u 12 točaka nabrojili da je za takav savez potrebno da države priznaju i jamče jedna drugoj suverenost i prostornu cjelovitost, da je neophodno da sve takve države prihvaćaju opća načela o ljudskim i gradanskim pravima. Zatim, parlamentarnu demokraciju, slobodno tržište, pluralizam vlasništva i druga opće prihvaćena načela u današnjoj Europi i suvremenu svijetu, koi teži stvaranju i europskog i svjetskog poretka na zbiljskim demokratskim osnovama. Budući da su, kako slovenska Rezolucija, tako i naša Rezolucija s prijedlogom o stvaranju saveza, koji smo uputili svim republikama i saveznoj Skupštini, ostali bez odgovora, a isto tako i svi naši dosadašnji napori u već spomenutim razgovorima s drugim republikama, bez odjeka, dotično bez prihvatljiva od9ovora, to smo donijeli odluku o provedbi referenduma. Išli smo na raferendum ne zato što ne bismo znali volju i težnje hrvatskoga naroda za punom suverenošću, već zato što je na jednom sastanku predsjednika republika bilo prihvaćeno i dogovoreno da se u svim republikama provede plebiscit ili referendum o tome zašto su gradani: jesu li za samostalnost republika ili za saveznu državu, odnosno jesu li za savez suverenih država, ili za jedinstvenu saveznu federativnu Jugoslaviju? Naše pitanje upućeno gradanima na referendumu bilo je: jesu li za suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku, ali takvu republiku koja jamči kulturnu autonomiju i sva gradanska prava i Srbima i pripadnicima svih drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, i takvu republiku koja kao suverena i samostalna Hrvatska može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama, prema prijedlogu Hrvatske i Slovenije za rješenje državne krize. Sukladno medurepubliškom dogovoru, pitali smo naše gradane takoder jesu li zato da Hrvatska ostane u federativnoj Jugoslaviji, kao jedinstvenoj saveznoj državi, prema prijedlogu Republike Srbije i Crne Gore. Rezultati toga referen'duma potvrdili su politiku hrvatskoga državnoga vodstva: oni ne dopuštaju nikakve dvojbe o tome što želi i što zahtijeva hrvatski narod. Oni su bili opet plebiscitarni izražaj volje hrvatskoga naroda za neovisnošću i punom samostalnošću. I usprkos tomu što je odmetništvo u nekoliko općina onemogućilo izlazak svima na glasačka mjesta, na referendum je izašlo oko 84 posto ukupnog broja glasača po biračkim popisima u cijeloj Republici, a od toga je svoj glas za samostalnu i suverenu Hrvatsku dalo 93,24 posto onih koji su glasovali. Bilo je to još jedno očitovanje političke zrelosti, svijesti i odlučnosti hrvatskoga naroda i svih gradana Republike Hrvatske da svoju republiku hoće kao samostalnu i suverenu u svakom pogledu. Rezultati referenduma, održanog 19. svibnja ove t1991) godine, obvezali su vrhovništvo Republike, pa i ovaj Sabor, da poduzmu sve potrebno za odlučno i dosljedno ostvarenje ciljeva proizašlih iz najdemokratskijeg plebiscitarnog odlučivanja. Na referendumu očitovana narodna volja potvrdila je, kao što rekoh u obrazloženju odluke o referendumu, pred cijelom domaćom i svjetskom javnošću, Ustavom potvrdenu odredbu po kojoj je suverenitet Republike Hrvatske neotudiv, nedjeljiv i neprenosiv. U skladu s tim, sama referendumska odluka obvezivala nas je da razmotrimo je li nastupilo vrijeme za provedbu u život ustavnog članka 140, po kojem Sabor Republike Hrvatske mora donijeti potrebnu odluku radi zaštite suverenosti Republike Hrvatske. Bilo je to rečeno na svečanoj sjednici Sabora u prigodi prve obljetnice Dana hrvatske državnosti, 30. svibnja ove godine. Tom prigodom tak•der sm˘ utvrdili, da za sve vrijeme od uspostave demokratskoga ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske, neprekidno bivamo suočavani s činjenicama da svojim postupcima i organi federacije, i organi Republike Srbije, teško, namjerno i trajno narušavaju teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Republike Hrvatske, ili potpomažu djelatnost protiv njenih interesa. A sam čin politički bezobzirnog sprečavanja da predstavnik Hrvatske Stjepan Mesić, u skladu s Ustavom SFRJ, i po redosljedu utvrdenom Poslovnikom, postane predsjednik Predsjedništva SFRJ, samo je jedan od najgrubljih ali opetovanih pokušaja držanja Hrvatske u neravnopravnu položaju u jugoslavenskoj federaciji. Taj čin koji je izazvao zgražanje ne samo hrvatske nego i sve svjetske demokratske javnosti, a i zabrinutost najodgovornijih čimbenika medunarodne politike, samo je zorno podsjećanje na to da sva stvarnost poslijeratne federativne Jugoslavije nije bila izraz i ostvarenje ravnopravnosti i pravedne podjele obveza i prava izmedu njenih naroda i republika. Njezino se cjelokupno državno i društveno ustrojstvo do te mjere udaljilo od avnojevsko -zavnohovskih i kasnije ustavnih opredjeljenja, izopačivšŤ se toliko da je postalo osnovicom onakve protuhrvatske politike u kojoj su provodeni pogromi protiv Hrvata, u kojoj je gušena hrvatska samobitnost, i zatirana nacionalna samosvijest do stupanja da su obični hrvatski ljudi progonjeni zbog hrvatskih simbola i svakog iražavanja ljubavi spram svojoj domovini. Takvom politikom Hrvatska je održavana u podredenom položaju u svakom pogledu, pa i u tom da joj se odreduje tko če je podoban predstavljati u saveznim federalnim tijelima. Baš zbog toga što smo učinili kraj takvoj politici, došlo je i do sprečavanja proglašenja Stjepana Mesića za preds jednika ůPf eds jedništůva SFRJ. Zbog svega toga, a pogotovu, zbog onemogućivanja ravnopravnosti Hrvatske i u samomom najvišem saveznom tijelu - Predsjedništvu SFRJ, jasna referendumska odluka, a i neuspjeh da u razgovorima dodemo do sporazuma o preobrazbi dosadašnje SFRJ u savez suverenih država, obvezivali su nas na odluke za ostvarenje pune suverenosti i samostalnosti. Sveukupno iskustvo daje nam za pravo, štoviše nalaže nam da ovo udinimo. I držim da ćemo uvjeriti naše prijatelje u svijetu u opravdanost ovoga našega postupka. Mi ne možemo više podržavati život u zajedniškoj državi u kojoj postoji neprekidna pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća, prema svemu izvornome hrvatskom, u dršavnoj zajednici u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajednižke tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Mi ne možemo ostajati u takvoj zajednici koja tolerira nasilno otimanje geopolitidki, povijesno i u svakom pogledu hrvatskog teritorija, u takvoj zajednici koja svojom politikom ne osigurava da plodovi rada naših ljudi, na moru i kopnu, budu prije svega u interesu njihovŤh obitelji i njihove vlastite domovine; mi ne možemo trpjeti stanje u kojemu jugoslavenska zajednica postaje zaštitnikom onih koji se ne mire sa slobodom, demokracijom i suverenošću Republike Hrvatske. Progašujući samostalnost Hrvatske, mi dinimo isto ono što Ť svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti, i to iz istih prirodnih i vrhunaravnih razloga. Tako su naprimjer utemeljitelji ameriške Deklaracije o nezavisnosti 1776. 9odine pisali: Kada dugi niz zloupotreba i nasilja, koja imaju uvijek isti cilj, razotkriju namjere da narod i ljude podvrgnu posvemašnjem bespravlju, njihovo je pravo, štoviše njihova je dužnost da se izbave takve vladavine i novom svojom vla†ću osiguraju svoju budućnost. Zato što imamo pravo na samoodredenje, na slobodu, na slobodu od straha i od bilo kakve ugroženosti, imamo pravo, ako nas zajednica ne štiti u našem razvitku pa čak ni od pojava barbarizma i terora, da se pozovemo na narodnu volju, da svoju suverenost i svoje pravo ostvarimo u obliku državne samostalnosti. Na donošenje takve odluke upućuje nas i činjenica da će Republika Slovenija, prema odlukama svoga plebiscita, do 26. ovog mjeseca takoder proglasiti svoju punu samostalnost i suverenost. A kod toga valja imati na umu, da su stanoviti hegemonistički i jugounitaristički krugovi bili spremni da dopuste izlazak Slovenije iz SFRJ da bi onda u ostatku Jugoslavije laganije provodili svoje hegemonističke, centralističke i unitarističke planove. Svi ti razlozi upućuju nas na donošenje odluke o punoj suverenosti i o osamostaljivanju Republike Hrvatske. Hudući da nisu uspjeli naši napori da zajedno sa svim ostalim republikama nademo izlaz iz dršavno-političke krize stvaranjem saveza suverenih republika, to smo poduzimali korake da oživotvorenje pune državne suverenosti, neovisnosti i samostalnosti pripremimo zajedno sa Slovenijom. Radi toga da ono bude što bezbolnije, djelotvornije i u što kraćem roku, težimo da bude uzajamno uskladeno i provedeno istodobno u objema republikama. Osim neuspjeha da nademo rješenje državno -političke krize u preobrazbi današnje SFRJ u savez suverenih država, na Odluku o osamostaljenju upućuju nas i gospodarski razlozi. Gospodarska kriza, naime, dostila je takav stupanj da prijeti potpunim privrednim slomom. Ona se izražava u opadanju proizvodnje, koje je u prvom tromjesečju ove godine bila oko 25 posto niža od istog razdoblja u prošloj godini u kojoj je i onako bila za 10 posto niža od prethodne godine, ali je zatim došlo do stanovitog poboljšanja, pa pad u prvih pet mjeseci iznosi oko 22 posto. A osim pada industrijske proizvodnje za tako velik postotak, suočeni smo opet s rastučom inflacijom, s deficitom u platnom bilansu, s bezizglednošću izlaza iz gospodarske krize u narušenom ustavno-pravnom poretku, u kojem se dešavaju takve pojave kao što su proboj u monetarni sustav, što je jednako nezabilježenoj i nepoznatoj pljački u medunarodnom svijetu. A uz sve to treba podsjetiti i na otimanje imovine hrvatskih poduzeća u Srbiji, zatim na svojevrstan trgovinski i carinski rat, na blokadu tržišta, ‹td. Nedvojbeno da sve to skupa govori da je nastupio krajnji čas, za donošenje političkih odluka da bi se našao izalz iz takve državno-političke jugoslavenske krize. U svezi s našom Odlukom da pristupimo proglašenju samostalnosti Republike Hrvatske zajedno i u isto vrijeme sa Slovenijom, te da započnemo, ili točnije da nastavimo, postupak razdruživanja, potrebno se osvrnuti, ako ne na prijedlog Republike Srbije i Crne Gore o kojem su svi gradani Republike Hrvatske dali svoj odgovor na referendumu, odbacivši taj srpsko-crnogorski prijedlog sa 92 posto glasača, potrebno je da se osvrnemo i na kompromisni prijedlog koji su iznijeli predsjednici Alija Izetbegović i Kiro Gligorov u ime Hosne i Hercegovine i Makedonije, a isto tako i na stajalište predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića, koje on iznosi u svoje ime, i u ime čitave savezne Vlade. Kompromisni prijedlog Izetbegovića i Gligorova polazi, doduše, od suverenosti republika, ali se on svodi na to da prihvaća suverenost republika u jednoj, jedinstvenoj saveznoj državi. A to u biti znači da se on svodi na održavanje onakvog nedosljednog i u sebi proturječnog federalno-konfederalnog sustava kakav smo imali po Ustavu iz 1974. A taj Ustav, kao što znamo oboren je najprije s jednostranim odlukama Republike Srbije o ukidanju autonomija Vojvodine i Kosova, zatim, s donošenjem ustava ili ustavnih akata u svim republikama. Taj Ustav iz 1974. godine odbacuje se i s poznatim zahtjevom i prijedlogom Srbije I crne Gore o stvaranju jedne tobože moderne, demokratske federacije. Haš zbog toga što taj makedonsko-slovenskog konfederalnog nacrta o suverenosti republika kao država, bio je i prihvaćen od predstavnika Srbije i Crne Gore. A uz to oni ga još i u samom prihvaćanju žele očistiti od njegovih konfederalnih elemenata, kao što su i prije u raspravama o državno-političkoj krizi tvrdili da su upravo konfederalni elementi u Ustavu iz 1974. bili uzročnikom državno-političke krize u koju je upala SFRJ. Budući da takav kompromisni prijedlog za nas, kao ni za Sloveni-ju, nije prihvatljiv, i budući da smo prisiljeni zaključiti da je nemoguće postići sporazum sa svim republikama o savezu suverenih država, to smo upućeni na odluku da proglasimo samostalnost, a da savez uspostavimo izmedu Hrvatske i Slovenije. Ali s obzirom na to da ga ne prihvaćju ostale republike, onda moramo i medusobno razmotriti koje će elemente takav hrvatsko-slovenski savez sadržavati. U svezi sa saveznom VLadom, potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne Vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji, doduše, prihvaćaju ideju o rješavanju državno-politiške krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi šine korake osobito u informiranju inozemne javnosti na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakvog naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. (Hina) nastavlja se 250000 MET jun 91