JOSIP ŠENTIJA: PRILOG RASPRAVI NA OKRUGLOM STOLU "EUROPA" U BEČU, 24. I 25. OŽUJKA 1991. GO

OŽUJKA 1991. GO BEČ, 25. ožujka (Hina) - U radu okruglog stola "Europa", koji je jutros započeo radom u Beču u organizaciji austrijske Narodne stranke s temom "Etničke manjine, nacionalnosti i regije u novoj arhitekturi Europe" sudjelovao je sa svojim izlaganjem i viši savjetnik predsjednika Republike Hrvatske Josip Šetnija. Danosimo cjelovit tekst njegova izlaganja: "Geagrafski prostor malih, ili sasvim malih i većih narodnih zajednica o kojima je na ovome časnom skrupu riječ - ponovno je politički i moralno uznemiren. Uznemirili su se Hrvati - da najprije spomenem narod kojemu pripadam - uznemirili su se Srbi, Slovenci, Muslimani, Crnogorci, Makedonci, Albanci, Slovaci, Madžari, Rumunji, Bugari e tutti quanti. Nisu oni uznemirili samo sebe, nego i sve oko sebe. Držim da je svrha ovoga skupa upravo u tome da spozna i ocijeni uzroke toga nemira i naţina njegova smirenja. Trenutno je situacija takva da u očima europske i svjetske javnosti obrazac povijesne, političke i etničke zbrke i uznemirenosti predstavlja zemlja iz koje dolazim - Jugoslavija. Njezin je geopolitički reljef jedinstven slučaj na cijelome europskome prostoru - od Atlantika do Urala, ili od Hammerfesta do Soluna. Ako su krajolici Europe metafora za čitavu njezinu prošlost - kako kaže g. Czeslaw Milosz - oni su to još više za prošlost i sadašnjost onoga zemljopisnog, političkog i etničkog reljefa koji se prostire od rijeke Drave do Jadranskog i Egejskog mora. Na njemu živi šest naroda, šest narodnih zajednica koje imaju svoje posebne povijesti, svoje kulture, svoje jezike, svoje vjere, svoje folklore. Neki su od njih imali u prošlosti i svoje posebne države. Današnja njihova uznemirenost posljedica je različitih uzroka, no jedan je znanstveno i iskustveno ustanovljen i dokazan. Taj je uzrok: forsiranje među njima, i politika forsiranih političkih i etničkih integracija i stanja. U slučaju južnoslavenskih naroda integracijski su pokreti stari više od 150 godina: posljednji je bio socijalistički, ili komunistički integracionizam, trajao je 45 godina i, kako se možemo osvjedočiti, završava s najevćim porazom, a nadajmo se, ne i uz najveću cijenu. Formula svih integracija na južnoslavenskome prostoru bila je vrlo jednostavna i u svojoj naravi vrlo nasilna: stopiti, stopiti i opet stopiti sve te male etničke zajednice, bez obzira na njihovu samosvojnost i životnu snagu! Jedan mudar čovjek, poučen iskustvima XIX. stoljeća, osobito iskustvom Prvoga svjetskog rata, predlagao je da se ide drugim putem - putem demokratske afirmacije i izgradnje svakog nacionalnog kolektivitetta na Balkanu. Taj se čovjek zvao Ivo Pilar, allias von Sudland, koji je bio visoki državni funkcionar austrijske vlade u Sarajevu, uoči Prvoga svjetskog rata. Von Sudland je držao da je južnoslavensko pitanje jednadžba višeg stupnja, i da ta jednadžba u sebi sarži barem pet nepoznanica. Da bi ju se riješilo, nužno je riješiti svaku od tih nepoznanica posebno. Dakle, posebno treba riješiti srpsko pitanje, hrvatsko pitanje, makedonsko pitanje, muslimansko (to jest bosansko) pitanje itd. Bilo bi prirodno najprije osigurati demokratski razvoj i izgradnju svake od tih posebnih narodnih zajednica, i tek onda bi se moglo eventualno govoriti o njihovoj integraciji u neku višu političku i civilizacijsku cjelinu. Sedamdeset godina politike na Balkanu išlo je sasvim drugim smjeroma Forsirana je jugoslavenska integracija svim sredstvima. Danas smo svjedoci posljedica te politike, koje pokazuju koliko je von Sudland imao pravo. Danas je Balkan zahvaćen istim onim sindromom kojim je zahvaćeno i područje Kavkaza, područje Bliskog i Srednjeg istoka- sindromom povijesno nesmirene etničke i političke zbrke. Budući da smo ipak Europljani, kadšto i umišljeni eurocentristi, mi u istovjetnost ovog balkanskog i kavkaskog nemira nismo skloni povjerovati. Mi, naime, ne vjerujemo da Europa u svojim njedrima ima Bliski i Srednji istok u prenesenome i doslovnome značenju. To bi zaista mogla biti opasna zabluda. Iz perspektive prosperitetne Europe gleda se odbojno i kritički na elemente lokalnoga partikularizma etničkog podrijetla. Uglavnom se drži da se ovdje radi o revivalima etnocentrizma XIX. stoljeća, koji je Europa davno iskusila i za sobom ostavila. Persistira čak, ne samo u Europi, nego i u Americi, a danas tamo još i više, jedna stara i prezriva ocjena Friedricha Engelsa da se u slučaju malih etničkih zajednica na istoku i jugoistoku Europe radi o "volker abfallu". Dosljedno tome, sve preporuke koje ovim narodima dolaze, kadšto i iz visokih i uglednih europskih foruma, završavaju, nažalost, u jalovu shematizmu. Postoji jedno temeljno nerazumijevanje i gotovo neobjašnjiv nesporazum: kako to da se u doba europskih i svjetskih integracija narodi na jugoistoku Europe dezintegriraju? Kako to da se odvajaju, da se žele odcijepiti od većih cjelina? . Umjesto čudenja, trebalo bi se, međutim, upitati: jesu li ovi narodi na jugoistoku Europe ikada uopće i bili integrirani u moralnome i kulturnome značenju riječi? Nisu li oni bili neprirodno spojeni? Nije li sila igrala ključnu ulogu u njihovim dosadašnjim forsiranim spajanjima? Ne drže li se oni i danas na okupu golom silom" Budući da je riječ o malim narodima i narodnim zajednicama, jasno je da su oni uvijek imali onu sudbinu koja im je bila dodjeljivana odnosima i igrom svjetskih sila. Njihova je sudbina uvijek bila sudbina naroda i etničkih skupina s granice i graničnih područja. U proţlih 45 godina ti su mali narodi nemoćno plesali kao kuglice na vrhovima dvaju moćnih mlazova europskog i svjetskog vodoskoka - NATO-a i Varšavskog pakta. Sovjetski se blok dezintegrirao i omlohavio, Varšvski se pakt raspustio te je jedan mlaz splasnuo, pa se sada ti narodi - kuglice kotrljaju svaki svojoj novoj sudbini. Njihova budućnost ovisit ţe o njihovoj povijesnoj ukorijenjenosti, o njihovoj volji i životnoj snazi, o mudrosti njihovih vođa, o naklonosti njihovih prijatelja, o demokratskim institucijama integrirane Europe i svjetskoj demokratskoj javnosti, i napokon, o moćnoj Fortuni koja bdije nad naradima kao i nad pojedincima. Europske ustanove i europska javnost učinile bi najbolje kad bi ih ohrabrile i pomogle da sada idu svaki svojim putem, da iskuse plodove i odgovornosti slobodnoga života narodnih zajednica kao zajednica, kao samostalnih država, i da se tek iz toga položaja i novog iskustva uključe u europsku zajednicu naroda. Svako nagovaranje ili prisiljavanje na neke nove subkontinentalne višenacionalne države i integracije tim bi narodima donijelo nove nesreće, a cijeloj Europi bi produbilo nemir. Uvjeren sam da ona taj nemir iskreno želi otkloniti od sebe i od svih svojih dijelova." (Hina)