PAKRAČKA ETAPA ZLOKOBNE POLITIKE

ZAGREB, 3. ožujka (Hina) - Događaji u Pakracu samo su karika u lancu hegemonističkog naleta protuhrvatske politike velikosrpskih štabova i nova etapa u eskalaciji svesrpskog nacionalističkog i šovinističkog pokreta, koji svojim ograncima po Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini upravlja kako mu se prohtije, kao s lutkama o koncu svoje ekspanzionističke politike. Neposredan je cilj ove politike odavno jasan: u Hrvatskoj izazvati meteže u krajevima koji su naseljeni Srbima i Hrvatima, produbljivati političku i međunacionalnu krizu što je moguće više, kako bi se ostvario onaj dugoročni cilj: zacrtavanje međa nove, Velike Srbije. Krenulo se iz Knina, u kojemu pretežno žive Srbi, a sada se nastavlja u Pakracu gdje žive Srbi i Hrvati u podjednakome broju. Stratezi stvaranja Velike Srbije otkrili su svoje karte i planove već zlokobnim Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti, koji je najavio čvrstu volju štaba današnje velikosrpske politike: u Srbiji autonomne pokrajine ukinuti, ali ih Hrvatskoj nametnuti, štoviše, Hrvatsku raskomadati ne na dvije, nego na pet autonomnih pokrajina; a kad vrijeme tu politiku dovede do njezinih krajnjih dosega, do trenutka kada će bilo kakvo postojanje bi1o kakve jugoslavenske državne zajednice naroda postati besmisleno - tada na razvalinama jugoslavenske države treba da nastane Velika Srbija s granicama od Timoka do Kupe. Zato srbijanski političari svih ovih godina stalno viču: drž'te lopova, neumorno razarajući jugoslavensku federaciju. Pakrac je, po zamislima velikosrpskih stratega, očito daljnja etapa na putu slabljenja i iscrpljivanja Hrvatske, kao glavne zapreke izgradnji Velike Srbije s granicama duboko prema Alpama. Ima danas i u Hrvatskoj i izvan nje znatan broj ljudi koji vjeruju da se sve ove protuhrvatske akcije od Knina do Pakraca i Dalja izvode zato jer Srbi tobože ne vole današnju hrvatsku vlast, predsjednika Tuđmana i cijelo hrvatsko vrhovništvo. Dopuštamo da je i ne vole. No, to je priča za naivne. Dobro je poznato da se Hrvatska bila našla na meti velikosrpske politike još u vrijeme starog , komunističkog režima, kada su na njezinu čelu bili posve drugi ljudi, komunističkoga i socijalističkoga podrijetla, ljudi kojima se nije mogla osporiti dobra volja u zalaganju za ne hrvatskom krivicom kompromitiranu politiku jugoslavenskoga bratstva i jedinstva. Još je za komunističkoga vakta u Hrvatskoj njezina vlast i ci jela hrvatska zemlja, od Vukovara i Iloka na istoku, do Karlovca na zapadu i Dubrovnika na jugu, postala svakodnevna meta velikosrpskih naleta i pretenzija. Sjetimo se samo svih mitinga po Hrvatskoj na kojima se izazovno klicalo: "Ovo je Srbija!" To nije moglo ostati bez negativnog i duboko odbojnog odjeka u hrvatskim masama. Smjena vlasti, slobodni, demokratski izbori koji su provedeni u Hrvatskoj i promjene koje su u međuvremenu ostvarene, samo su, dakle, za naivne ljude i jednostrane političke glave onaj razlog zbog kojega se s velikosrpske strane krenulo u ofanzivu na Hrvatsku. Ofanziva je krenula mnogo prije. Svakim danom postaje sve jasnije i naivcima, da meta velikosrpske politike i kampanje nije obaranje demokratski izabrane hrvatske vlasti na čelu s predsjednikom Tuđmanom: meta je te politike sama Hrvatska, koju se hoće iscrpiti i teritorijalno ok1jaštriti, a njezine povijesne i etničke prostore priključiti budućoj Velikoj Srbiji. Kad je novovjeki srbijanski državni simbol i izvršilac te politike najavljivao, prije nepune dvije godine, da u borbi za Veliku Srbiju nije isključeno ni oružje, već je tada imao gotov plan o aktiviranju srpskih etničkih ogranaka u nesrpskim zemljama za ostvarenje toga cilja. A sam taj cil j u takvome opsegu ni je bio formulirao čak ni srpski teroristički nacionalistički pokret pod komandom Draže Mihajlovića i njegova ideologa Stevana Moljevića. Tragedija je srpskoga naroda uopće, a srpskoga naroda u Hrvatskoj posebno, što je on ponovno izložen strahovitome zračenju šovinističke zločinačke politike četničkoga podrijetla, koja u njemu pothranjuje iluziju, da on na hrvatskoj zemlji može organizirati neku svoju zasebnu državu. Ta zamisao nije samo obična besmislica, nego je to smrtanosno opasna podvala srpskome narodu u Hrvatskoj, podvala koja je u protivnosti s najboljim tradicijama odnosa Hrvata i Srba u Hrvatskoj, i Hrvata i Srba uopće. Zločinstvo je velikosrpske politike u odnosu na Srbe u Hrvatskoj u toliko veće što ona u njima raspaljuje još jednu strašnu i opasnu iluziju: da bi oni čak i dijelove hrvatske zemlje mogli oteti i priključiti je sutrašnjoj Velikoj Srbiji, koja bi se imala izgraditi na razvalinama Titove Jugoslavije. Ovoj Jugoslaviji velikosrpski generalštab krize već godinama priprema pogreb, što vidi već i cijeli svijet. Iskreno začuđuje što danas to ne vide, ili što vide a šute toliki srpski i hrvatski antifašisti, koji su u skladan suživot Hrvata i Srba u Hrvatskoj uložili svoje najbolje godine. Organizirani meteži skupina srpskoga stanovništva u Pakracu, u okviru akcije za priključenje Pakraca fantomskoj srpskoj državi "Krajini" dio su zamišljenoga scenarija za ubrzano usmrćivanje Jugoslavije i za konačno svaljivanje odgovornosti za takav razvoj događaja prije svega na Hrvate. Iz načina kako je velikosrpska propaganda dočekala događaje u Pakracu kako ih je lažno pratila i talambasala, najbolje se vidi da bi velikosrpskoj politici bilo najdraže kad bi u Pakracu i okolici, ili bilo gdje drugdje gdje žive Srbi i Hrvati, došlo do krvoprolića i uzajamnoga ubijanja. Nije toj šovinističkoj politici stalo do mira među narodima: ona želi nemir i bunu, u kojoj računa na velike dobitke. Pakračka epizoda dio je zamišljenih priprema za vaskrs Velike Srbije, u granicama većim od Dušanova carstva, kako bi današnji srbijanski vladari s nečim velikim, na dugom štapu, mogli "izaći pred Miloša", kako su najavili ljeta 1989. na Gazimestanu, prema zamislima srpske nacionalne mitologije. Čvrsto vjerujemo da će se sve to na koncu pokazati kao račun bez krčmara. Vjerujemo da će se i srpski narod u Hrvatskoj, onaj njegov miran, radan i danas sigurno nespokajan većinski dio, othrvati ovim opasnim zavođenjima. na hrvatskoj je politici odgovornost da mu u tome pomogne, što će, uvjereni smo demokratski izabrana vlast i učiniti , potvrđujući na taj način upravo svoj demokratski karakter. Ova će vlast, u to ne treba sumnjati, ustrajati u obrani integriteta Hrvatske, osiguravajući svim njezinim građnima, bez obzira na