OSTAVRE SIME RAJIĆA

ZAGREB, 4. siječnja (Hina) - Potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske Simo Rajić, ujedno i predsjednik Odbora za pravosuđe i upravu i zastupnik u Društveno-političkom vijeću Sabora dao je ostavke na sve funkcije uključujući i ostavku na funkciju člana Predsjedništva Stranke demokratskih promjena. Objavljujemo tekstove ostavki u cijelosti. Ostavka na funkciju potpredsjednika Sabora Republike Hrvatske, predsjednika Odbora za pravosuđe i upravu i zastupnika u Saboru Republike Hrvatske Ocjenjujući da nisam u mogućnosti uspješno obavljati funkciju potpredsjednika Sabora Republike Hrvatske, Odbora za pravosuđe i upravu i zastupnika u Saboru Republike Hrvatske, podnosim neopozivu ostavku. Početak priče u osnovi počinje od moga govora 24. augusta 1990. godine na izvanrednoj zajedničkoj sjednici vijeća Sabora, kada sam posve spontano, u atmosferi ispunjenoj nabojem zaoštrenog političkog stanja u Hrvatskoj koje se moglo pretvoriti u građanski rat i odvesti nas ponovno u tragične ponore prošlosti, reagirao pozivom na razum, toleranciju i dijalog, a protiv isključivosti i mržnje. Doživio sam tada ovacije u sabornici, iskreno i nedvosmisleno se zalažući, a tako i dalje mislim, da hrvatski" kao i svaki drugi narod, ima pravo da svoju državu naziva svojim nacionalnim imenom, kao i na izražavanje svih drugih osobenosti koje pripadaju jednom narodu. Reakcija na moj nastup bilo je skupljanje potpisa zastupnika da me se predloži na funkciju potpredsjednika Sabora i veoma žestok pritisak da tu funkciju prihvatim, te napokon gotovo jednodušan moj izbor, što mi - ponavljam to već ne znam po koji put - nije bilo ni na kraj pameti kada sam izlazio na saborsku govornicu. Tada sam bio uvjeren da ću, u novim okolnostima demokratskih promjena, ono za što sam se zalagao i zalažem, moći i djelotvorno ostvarivati, naravno jedino u suradnji i uz pomoć, prije svega, rukovodstva Sabora te Vlade Republike Hrvatske. Ta suradnja, nažalost, nije bila plodotvorna, jer u čitavom tom razdoblju nije pokazan interes vodećih ljudi u državnim organima da pokušamo zajedno unaprijediti hrvatsko -srpske odnose, što je pretpostavljam i bio motiv mog izbora na funkciju potpredsjednika Sabora. čak i moji radni kontakti na tu temu s pojedinim odgovornim ljudima, osim sporadično, nisu urodili plodom. Nisu se, između ostalog, ispunila niti moja očekivanja da rukovodstvo Sabora radi kao kolektivni tim koji će uspješno oblikovati politiku i inicijative u rješavanju aktualnih pitanja za koja je odgovoran Sabor. Moj doprinos na projektu kulturne autonomije Srba u Hrvatskoj bio je minoran, iako je zamisao bila suprotna, zahvaljujući, prije svega, neshvaćanju moje uloge i pozicije od strane pojedinih odgovornih ljudi. Moji kontakti s predstavnicima općina s većinskim srpskim stanovništvom nisu postojali, uz jedno bizarno obrazloženje predstavnika zvanične politike da nisam u srpskom narodu prihvaćen što je obična neistina za njegovu veliku većinu. Kada su bili u pitanju razvojni programi u tim općinama, a koji su imali sve ekonomske reference, nisam nailazio na razumijevanje za njihovu podršku uslijed Vladine politike provođenja ekonomske blokade, koja ima za posljedicu produbljavanje ionako već dubokog jaza i nepovjerenja u sadašnjim odnosima u Hrvatskoj, sve veće siromašenje privrede i stvaranje uvjeta za masovnije iseljavanje stanovništva iz tih općina, a u tim okvirima i sam projekt kulturne autonomije postaje u biti kula od karata. Odmah da naglasim da terorizam i kriminal treba odvojiti od politike i ekonomije, i ja se i ovoga puta od njega ograđujem i sa gnušanjem ga osuđujem, ali treba shvatiti da je većina naroda nešto drugo, a ne nekakva subverzivna peta kolona. Valjda znamo iz prošlosti što znači zloupotreba naroda. Ja ne znam da je netko u Evropi u sličnim situacijama uspio ovakvim ili drugim represivnim metodama ostvariti svoje politike ciljeve. Ljudski sam najteže i dramatski doživljavao neuspjehe u kadrovskoj politici, koja u dobrom dijelu ima elemente diskvalifikacije nosilaca javnih funkcija, i Srba i Hrvata - komunista odnosno SDP-ovaca. Činjenice rječito govore da je neobično mnogo Srba otišlo s funkcija od dolaska nove vlasti, tako da ne znam niti jednu značajniju javnu funkciju u Republici na kojoj se nalazi čovjek srpske nacionalnosti, što je političke krajnje neprihvatljivo i štetno. Postavlja se pitanje da li narod, koji vjerojatno čini oko 15% udjela u ukupnom stanovništvu Hrvatske, a koji danas nema svojih predstavnika u upravnim odborima javnih poduzeća, direkcijama, na vodećim sudskim funkcijama, u Vladi, parlamentu i njegovim radnim tijelima, i slično može biti ravnopravan? Moram priznati da me iskreno raduje kada vidim kako su Hrvati, koji danas čine oko 20% stanovništva u Bosni i Hercegovini, zastupljeni u organima vlasti te Republike: predsjednik Vlade, četiri ministra, dva člana Predsjedništva BiH, i slično. U značajnim i prelomnim trenucima povijesti hrvatske državnosti, ravnopravnost i jednakost hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj uvijek se naglašavala. Podsjetit ću, primjerice, na izjavu Sabora trojedne kraljevine iz 1867. godine, kojom "trojedna kraljevina priznaje narod srbski koji u njoj stanuje, kao narod s hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan", ili pak na riječi iz Rezolucije II. zasjedanja ZAVNOH-a: "Nema, ne smije i neće biti Hrvatske u kojoj Srbima ne bi bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost. Kraj mojih nadanja i političkog strpljenja uslijedio je prilikom donošenja novog republičkog Ustava. Nadam sam se da će novi Ustav pružiti dovoljno osnova da se pokopaju svi međusobni nesporazumi i nepovjerenja. Pri tome neću da negiram demokratske dosege novog Ustava, njegov veliki, ali još uvijek ne i dovoljan, iskorak u uspostavljanju evropske pravne i političke infrastrukture, a posebno mi je drago što je hrvatskom narodu dao maksimum onoga što mu prirodno i pripada. Postavlja se pitanje kako politički objasniti nerazumijevanje predlagača Ustava i samog Sabora, kada su u pitanju amandmani kojima se, u skladu s međunarodnim konvencijama, a i dosadašnjom razinom ustavnih prava i sloboda, osigurava manjinskim narodima i narodnostima u Hrvatskoj, a njih je 25% u ukupnom stanovništvu Hrvatske, pravo na razmjerno predstavništvo u organima vlasti, pravo na upotrebu svojih zastava i drugih nacionalnih obilježja, pravo na slobodnu upotrebu svoga jezika i pisma u ostvarivanju svojih prava i dužnosti te u postupku pred ustavnim, sudskim i drugim državnim organima, pravo na ravnopravnost kao prirodno pravo svakog naroda a ne njihovo jamčenje, pravo naroda i narodnosti da se udružuju odnosno organiziraju i osnivaju vlastite institucije (narodna vijeća i sl.) radi očuvanja i unapređenja svoga nacionalnog identiteta i njihove političke artikulacije, ali ne kao nekakve paralelne zakonodavne i druge vlasti, a sve je to ustavna a ne zakonodavna materija. Mnogo je, na žalost, znakova u aktualnoj politici jaza između deklarativnog i načelnog izjašnjavanja za ravnopravnost svih u Hrvatskoj, i praktičnih, dnevnih poteza, čak i u svečarskim i drugim nazdravičarskim prilikama, koji razlikuju one koji su ravnopravni i one koji su ravnopravniji od drugih. Mnogo je i primjera formalnog i deklarativnog izjašnjavanja protiv fašizma, a praktičnog, najblaže rečeno toleriranja postupaka i činova koji hoće rehabilitirati fašizam i izjednačiti ga s antifašizmom, koji je demokratska tekovina i osnova sadašnje i buduće Evrope, a ujedno i demokratska i civilizacijska legitimacija svake vlasti. Da spomenem i to da nema demokracije bez pravne države, o kojoj se tako mnogo govori, ali veoma često olako i zaboravlja kada su u pitanju pragmatični i uskogrudni interesi. Prečesto smo i svjedoci i mirni promatrači, čak i u Saboru, emocionalnih i euforičnih ispada, skandiranja i bučnih aplauza onima koji siju nepovjerenje i mržnju među ljudima i narodima, koji praktički pozivaju u boj, a što nas sve može vratiti u tragičnu prošlost, daleko od demokracije i sreće čovjeka. Spasti nas može samo razum razboritost i tolerancija. Hrvatski narod se mora na ravnopravnoj suverenoj osnovi osjećati kao gospodar na svome i kao potpuno ravnopravan, u ničemu prikraćen, i koji, nadam se, u Jugoslaviji vidi šansu da uspješnije i efikasnije zadovoljava neke svoje životne interese. Takvu politiku srcem i razumom podržavam, iza nje kao Srbin u Hrvatskoj stojim cijelim svojim bićem i za takav položaj hrvatskog naroda ću se boriti. Ali, jednako ću se boriti da se Srbi u Hrvatskoj i drugi narodi i narodnosti koji u njoj žive isto tako osjećaju kao gospodari na svome u ničemu prikraćeni, potpuno slobodni u iskazivanju, potvrđivanju i razvijanju svog nacionalnog identiteta. Uostalom to je prirodno pravo svakog naroda. U životu, pa i u politici vrijedi pokušati, ali ako čovjek nešto želi a ne može, razumije, a ne bude shvaćen, želi da mijenja a ne uspijeva, što mu drugo preostaje nego ostavka kao politički realan čin i sredstvo njegove političke borbe. Ona nije izraz nekakve uvrijeđenosti ili malodušnosti, niti pak navodnog neshvaćanja i neprihvaćanja novih demokratskih tokova i odnosa, već apel za stvarnu a ne deklarativnu demokraciju i za mobilizaciju svih snaga razuma i tolerancije, međusobnog uvažavanja i dijaloga. S poštovanjem. Simo Rajić povođenje,za inicijativama drugih i na puko dnevno preživljavanje. U osnovnome ona nije bila na razini iskušenja i zahtjeva vremena, posebno ne davajući pravovremene i principijelne vlastite odgovore i ne nudeći općeprihvatljive izlaze, nalazeći se često na repu inicijativa, politike i akcije snaga međunacionalnog nepovjerenja, raskola i sukoba. Izostala je uvelike sposobnost dubljeg uvida u tokove i tendencije suvremene epohe, a posebno u evropske integrativne procese u kojima nacionalna samodovoljnost i granice postaju, i to ne samo ekonomski, nesvrsishodni i neracionalni. No, još je manjkavija sposobnost davanja smjelih praktičnih odgovora i poduzimanja konkretnih političkih aktivnosti koje bi konstruktivno spojile potrebu potvrđivanja i razvijanja nacionalne samobitnosti i ravnopravnosti hrvatskog, ali i svakog drugog naroda i narodnosti koji žive u Nrvatskoj i u Jugoslaviji, s činjenicom da nacija i nacionalna država na horizontu nadolazećeg 21. stoljeća postaju preuzak okvir za tokove svjetskog ekonomskog saobraćaja i ukupne ljudske emancipatorske i stvaralačke procese. Time uopće ne dovodim u pitanje naciju i nacionalnu državu, već samo upozoravam na tendencije njihovog historijskog konzerviranja. Odsustvo odnosno pomanjkanje takve sposobnosti često nas dovodi u politički inferioran položaj u odnosu na snage koje budućnost vide u obzorju 19. stoljeća. Ovo su nesumnjivo teška vremena za Hrvatsku i Jugoslaviju, obilježena jačanjem međunacionalnog nepovjerenja i napetosti, koje prijete i građanskim ratom, a u uvjetima kada se poradajući parlamentarni višestranački sistem pretvorio skoro u nacionalni višestranački sistem. Moja ostavka može biti povodom da i SDP samokritički preispita svoju politiku i utvrdi uzroke zbog čega klizi u etnički gotovo čistu stranku, što, duboko sam uvjeren, nije i želja velike većine njenih članova. Podsjetit ću s tim u vezi samo na neke okolnosti i činjenice. Srpski narod u Hrvatskoj nalazi se danas na političkom raskršću, a u situaciji nikad težoj u poratnom razdoblju i kada ga stranka, u koju je bezgranično vjerovao i kojoj je u velikoj većini dao svoje povjerenje na prošlim izborima, ostavlja bez odgovora kako dalje iz sadašnje krize odnosa, niti pak na tome ozbiljno praktički radi. Time je stvoren politički vakuum u kojem srpski narod već više od pola godine traži adekvatnu političku artikulaciju i zaštitu svojih interesa, a mi to posmatramo ne organizirajući političku akciju na licu mjesta, prepuštajući tako politički prostor snagama nacionalne manipulacije i isključivosti. Zašto se tako ponašamo drugovi? To srpski narod ne zaslužuje od svoje partije, koja ako želi biti baštinik svega progresivnog i demokratskog u našem radničkom i komunističkom pokretu, mora ostati stranka koja okuplja sve naše narode i narodnosti i koja će, u odnosu na sadašnje (ne)djelovanje, održavati politički dijalog sa svim Ostavka na funkciju člana Predsjedništva SDP-a Poštovani drugovi, Obraćam vam se pretpostavljajući da barem dio užeg rukovodstva, moja neopoziva ostavka na funkciju člana Predsjedništva neće iznenaditi. Način "suradnje" s užim rukovodstvom u zadnje vrijeme na to je bjelodano ukazivao. Ostavku podnosim uvjeren da uže rukovodstvo Stranke demokratskih promjena time dobiva na svojoj monolitnosti, a u okolnostima kada sama stranka, na žalost, sve više postaje (ako to već i nije) gotovo etnički čista. Time se objektivno postavlja i pitanje, uz sav moj respekt prema članovima SDP-a hrvatske i drugih nacionalnosti, koga ja to predstavljam u Predsjedništvu SDP-a, posebno ako se ima u vidu sadašnje krajnje nepovoljno stanje broja članova SDP-a srpske nacionalnosti i njihov realan utjecaj na politiku stranke. Vjerojatno sam zbog odgovarajuće nacionalne zastupljenosti i izabran u Predsjedništvo SDP-a, što je obzirom na strukturu članstva tada i imalo svoju logiku. Takvo stanje svakako je najteža posljedica, a ujedno i najubjedljivija kritika politike vođene u rukovodstvu Saveza komunista Hrvatske odnosno u Stranci demokratskih promjena naročito u posljednje vrijeme. Ona se nerijetko svodila na nekreativno kopiranje i nekritičko demokratskim partijama ili njihovim demokratskim dijelovima i jezgrama, bez obzira na njihov nacionalni predznak. Nakon moga izbora za zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, kasnije i za njegovog potpredsjednika, uže rukovodstvo stranke nije pokazalo dovoljno razumijevanja da mi pomogne da kroz organe vlasti uspješnije rješavam pitanja, za čije rješavanje stjecajem okolnosti sam uvelike postao odgovoran, a koje bi ne samo opravdalo očekivanja u odnosu na mene, već djelomično i povratilo poljuljani ugled i povjerenje, te afirmiralo i učvrstilo položaj same stranke. Nesporazumi su se posebno izrazili oko dva ključna pitanja, o kojima se odlučivalo u Saboru. Prvo, na pitanju osiguranja odgovarajuće nacionalne strukture rukovodećih ljudi u sudstvu nisam naišao na pravovremeno razumijevanje i podršku (nitko nije reagirao na našem Klubu zastupnika, nego se tek nakon moje intervencije na Društveno-političkom vijeću i svega što se nakon toga događalo, stranka uključila), i drugo, povodom amandmana dr. Drage Roksandića i mojih na Ustav Republike Hrvatske, na našem Klubu zastupnika doživio sam objede, navodno zbog toga što sam mimoišao stranku. Ako sam možda i pogriješio, vjerojatno da bi uz razumijevanje i čvršću podršku stranke na zajedničkoj sjednici svih vijeća Sabora, ti amandmani imali drugačiji epilog. Ovo su osnovni razlozi koji su me naveli da podnesem neopozivu ostavku. Svojoj stranci želim da istraje na svome demokratskom programu, uz drugačiji način rada, više političke inicijative i prepoznatljivosti u reagiranju na dnevne političke događaje, a posebno kao opozicija u parlamentu. Ja ću se kao njen član na tome iskreno angažirati. Nadam se da će se ovaj čin shvatiti, a to po meni i jeste, kao moj razlaz s užim rukovodstvom stranke, a ne neformiranim SDP-om, kojem istinski pripadam. Rao što znamo pokret i stranke su jedno, a rukovodstva su uvijek nešto prolazno. Drugarski pozdrav, Simo Rajić (Hina)