IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 28. prosinca (Hina) BRITANSKI RADIO - BBC (Pregled tiska) Robert Fox u izvješću "The Sunday Telegraphu" pod naslovom "Sjedište novoga svjetskog nereda" piše kako Tuzla, "grad toliko turistički nezanimljiv da ga mnogi bedekeri o nekadašnjoj Jugoslaviji i ne spominju, ubrzano prerasta u najnoviju europsku prijestolnicu. Iz Tuzle se, naime, određuju smjernice borbe za preživljavanje neovisne Bosne, to je središte odakle se vlada s više od milijun i pol Muslimana i Hrvata. Gradovi poput Doboja, Zvornika, Srebrenice i Gradačca postali su simbolima otpora srpskim napadima. No unatoč srpskoj premoći u oružju, čini se da napadačima ne ide baš najbolje, dok se među zajedničkim muslimansko-hrvatskim snagama, stvaraju očita disciplina i kohezija kakvu je na drugim bojištima u Bosni i Hercegovini, s iznimkom Sarajeva, teško naći. Iako su se mirovne incijative Zapada sada usmjerile na to da se spriječi širenje srpske agresija na Kosovo i u Makedoniju", piše Fox, "budućnost bivše Jugoslavije, Balkana i velikog dijela Europe, ipak će se, po svemu sudeći, određivati u Bosni i Hercegovini, koja je postala mjesto na kojem Europa vodi bitku sa svojim svjetskim neredom. U toj bitki, zahvaljujući dobroj organizaciji, discipliniranoj zapovjednoj strukturi i uspjesima muslimansko-hrvatskih snaga, Tuzla je postala svojevrsnim središtem, pa neki čak predviđaju da bi se sjedište bosansko-hercegovačke vlade moglo uskoro preseliti u taj grad. No njezini zapovjednici to poriču jer kažu da se Sarajevo ne smije napustiti. 'Ono što mi ovdje gradimo', kaže jedan od njih, 'jest dio nove - sekularne i decentralizirane Bosne - u kojoj će Tuzla biti samo jedan distriktor'". U nastavku izvjestitelj primjećuje da će Tuzla "izuzetno dobiti na snazi i važnosti ako zapovjedništvo tamošnjih muslimansko-hrvatskih snaga, kojima je na čelu general Željko Knez, bude i dalje uspijevalo remetiti srpska nastojanja da osiguraju koridor koji bi Srbiju povezivao s tzv. krajinama u Hrvatskoj i Bosni. Posebice, ako se ukine embargo na prodaju oružja bosansko-hercegovačkim snagama i ako se provede odluka o zabrani letenja nad Bosnom i Hercegovinom. Suočeni s takvim obratom ratne sreće, Srbi će vjerojatno u pomoć pozvati svoje saveznike, Moskvu i Atenu, što znači da će se rat još više razbuktati. Iz neovisne Tuzle se za 1993. godinu može reći da će se prije nego se poboljša, situacija u Bosni i Hercegovini - pogoršati", zaključuje Robert Fox. "The Sunday Telegraph" u drugom tekstu piše o najavi zapovjednika mirovnih snaga UN da će se povući iz Sarajeva u Kiseljak ako muslimanske snage ne prestanu otvarati vatru na njegovo sjedište. "Time bi grad bio prepušten srpskim snagama koje ga opsjedaju već sedam mjeseci, a zapravo bi bio označen i kraj operacije svjetske organizacije koja je uz pomoć zračnoga mosta za dostavu humanitarne pomoći sprečavala da njegovo pučanstvo pomre od gladi". U nastavku se napominje kako su se kanadske trupe u sastavu mirovnih snaga povukle iz okolice Banja Luke nakon što su im Srbi zabranili razmještaj u tom području koje su srpske snage podvrgle najgorem etničkom čišćenju. "To povlačenje je velika moralna pobjeda za srpske snage, koje stalno sprečavaju Zapad da dođe na to područje". FOREIGN POLICY, SAD "Spašavanje oslabljenih država" Američki tromjesečnik objavio je opširan članak Geralda B. Helmanna, bivšeg američkog ambasadora UN u Ženevi i zamjenika državnog podtajnika za politička pitanja, i Stevena R. Ratnera, člana vijeća za međunarodne odnose. "Od Haitija na zapadnoj hemisferi do ostataka Jugoslavije u Europi, od Somalije, Sudana i Liberije u Africi do Kambodže u jugoistočnoj Aziji pojavljuje se nova uznemirujuća pojava: neuspjela nacija-država, koja se ne može održati kao član međunarodne zajednice", pišu autori, dodajući da građanski rat, pad vlade, gospodarske teškoće stvaraju sve više razorenih država. U svim se tim državama javlja nasilje i anarhija i "postaje jasno da se nešto mora učiniti". Masovna kršenja ljudskih prava dovoljno su mučna, ali potreba da se pomogne tim državama postaje još veća, s obzirom na mogućnost širenja njihovih problema. Iako je glavna zadaća bilo olakšavanje patnji svijetu u razvoju, spašavanje neuspjelih država bit će novi izazov, ističu autori. Oni napominju da su UN "više pažnje posvećivale samoodređenju nego dugoročnom preživljavanju. Svi su se slagali u tome da nove zemlje trebaju gospodarsku pomoć, a UN su ohrabrivali institucije poput Svjetske banke i Programa razvoja UN kojima bi im se pomoglo. Međutim za pojam dekolonizacije bila je temeljna ideja da narodi najbolje mogu vladati sami, oslobođeni okova, ili čak utjecaja stranaca. Tada je ideja da bi države mogle propasti - da jednostavno neće moći funkcionirati kao neovisne - bila anatema razlogu postojanja dekolonizacije i vrijeđala je pojam samoodređenja". Dok je trajao, hladni je rat produljivao sposobnost za život nekih država koje su tek stekle neovisnost i ostale zemlje trećega svijeta. Zemlje nerazvijena gospodarstva dobivale su pomoć nekadašnjih kolonijalnih vladara i dviju supersila. U nastavku autori upozoravaju da zemlje trećeg svijeta nisu jedine koje mogu propasti. Raspadom Sovjetskoga Saveza i Jugoslavije u protekle dvije i pol godine stvoreno je gotovo dvadeset novih država, od kojih većina nema tradiciju državnosti niti prakse u samoupravi. "Možemo se nadati da će većina uspjeti, ali neiskustvo vlade, slabe građanske institucije, ograničeni gospodarski izgledi i etnički sukobi uzrokovat će bespomoćnost nekih od tih država - uvjete u kakvima se, s obzirom na građanski rat, našla Bosna. Promjene svjetske političke, gospodarske i kulturne konfiguracije stavljaju na kušnju jedinstvo - i granice - mnogih država. Nemoguće je sa sigurnošću reći da će se političke granice koje su stvorene u doba kolonijalizma na kraju pokazati održivima". Autori ističu da postoje tri skupine država koje propadaju: u prvoj su skupini države poput Bosne, Kambodže, Liberije i Somalije - kojih su vladajuće strukture porazile okolnosti u kojima su se našle. U drugoj su skupini države poput Etiopije, Gruzije i Zaira, koje još nisu propale, ali bi mogle za nekoliko godina. U trećoj skupini su države koje su tek stekle neovisnost na područjima bivše Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, koje će se teško održati. Sve tri skupine zaslužuju pažnju, i sve će tri trebati političke promjene. Autori zatim podsjećaju na dosadašnje metode pomoći u razvoju država te ističu da je sada nužan sistematskiji i nametljiviji pristup. Nedavne aktivnosti UN počele su odražavati upravo tu potrebu. Glavni tajnik Boutros Ghali izradio je "Program za mir" u kojem je istaknuo da je novi prioritet UN "izgradnja mira u razdoblju poslije sukoba". Osvrćući se na program Boutrosa Ghalia i na ulogu UN u pomaganju državama koje se ne mogu održati, autori ističu da bi UN morale razmotriti mogućnost preuzimanja skrbništva nad takvim državama i predlažu tri modela skrbništva. Prvi se model odnosi na državu koja propada, ali još nije potpuno propala - u tom slučaju UN osiguravaju pomoć vladi. Za takvu je mogućnost nužan donekle djelotvoran i međunarodno priznat režim. U takvim bi slučajevima UN poslali svoje osoblje koje bi surađivalo s vladinim dužnosnicima i rješavalo najhitnije potrebe države. Za države koje su već propale autori predviđaju nametljiviji model skrbništva. U takvom slučaju država predaje neke funkcije vlade izravno UN. Takav se postupak, teoretski, primjenjuje u Kambodži. "Presedan u Kambodži mogao bi postaviti granice do kojih međunarodna zajednica želi razmatrati mogućnost skrbništva za neku državu. Mogao bi se pokazati i najboljim modelom za rješavanje problema u Bosni. Kad bi odbor koji bi predstavljao Hrvate, Muslimane i Srbe - i njihove snage - mogao postići dogovor o predavanju nekih funkcija UN, do izbora, mogao bi se pronaći izlaz iz naizgled nerješivoga bosanskog etničkog sukoba", drže autori. Posljednji je model najradikalniji: izravno skrbništvo UN. Autori upozoravaju da programi za očuvanje država koje propadaju ne bi smjeli postati drugi način prelijevanja sredstava iz razvijenih u nerazvijene države. Države s gospodarskim teškoćama, ali političkim i gospodarskim institucijama koje normalno funkcioniraju, ne bi smjele biti obuhvaćene tim programom. One bi se morale obratiti uobičajenim institucijama koje osiguravaju pomoć. Za programe očuvanja država, UN bi morali zadužiti posebno tijelo. Oni se ne bi smjeli pretvarati u dugoročno stražarenje. Ne pokaže li program nepredak poslije određenog roka, Vijeće sigurnosti ili Generalna skupština morali bi ponovno procijeniti političku održivost države, "može se čak i pretpostaviti da je bolje rješenje referendum građana o podjeli ili udruživanju sa susjednom državom". Autori upozoravaju i na problem financiranja. "Pravi je izazov članicama UN da se izravno prihvate rješavanja problema stvaranjem konceptualnog i pravnog temelja za rješavanje problema država koje propadaju kao posebne kategorije, i stvaranjem institucija koje bi im pomagale. Međunarodnoj je zajednici potreban odgovor za sve veću nacionalnu nestabilnost i ljudsku bijedu. Odgovor bi mogao biti dobro zamišljen, dobro vođen i financiran način očuvanja", zaključuju autori. VREME, Srbija, (28. 12. 1992.) "Uzdanje u glupost" Stojan Cerović, novinar beogradskog tjednika "Vreme", u broju od 28. prosinca komentira izborne rezultate u Srbiji, s posebnim naglaskom na rezultate Vojislava Šešelja. "...Nikome još nije poznato kolika je stvarna moć ovakvog režima i kako mu se suprotstaviti, pa nije ni čudo što je oporba opet ispala naivna. U svakom slučaju, takva kakva je, televizija je glavni tvorac golomog uspjeha Vojislava Šešelja, ali i on sam se savršeno uklopio u njenu programsku shemu. Jedini je on otkrio tajnu Miloševićeva sistema, preuzeo je i počeo eksploatirati bezobzirnije od samog autora kojemu još smetaju neke komunističke kočnice. Šešeljeva osnovna poruka nije toliko ideološka i politička, koliko revolucionarno amoralna: slobodno budite gori nego što jeste, gori nego što ste mislili da se smije. Uzdržavanje, pristojnost, obziri prema drugima i drukčijima, sve su to komunističke izmišljotine. Osvetite se bilo kome za bilo što. Ispunjavajte svoje želje, naročito one najzabranjenije koje su najvažnije. Oslobodite se straha od kazne i otmite što vam treba, jer ako ste jači, sve vam je dozvoljeno. Ako ste slabi, samo nam se pridružite. Ovo je program za koji je glasovala četvrtina Srbije. Ovo više nije nacionalizam nego politika razbojništva koju je svijet u Srbiji već prepoznao i koju pokušava izolirati i kazniti. Na ovim izborima moglo se birati između svakojakih vrsta nacionalizma, ali najbolje je prošao ovaj kojemu je sve dozvoljeno, i u taj izborni rezultat ne treba sumnjati. Pojavu valja točno prepoznati i uočiti njezine stvarne razmjere, makar koliko zastrašujuće izgledale. U ovom trenutku još ne bi bilo kasno da se zaustavi Šešeljev pohod na vlast, premda to više nije lako. Kao što je znao parazitski rasti na Miloševićevu pokretu, Šešelj će se znati povući i pritajiti, ako osjeti opasnost. On će nastaviti čekati i oprezno pojačavati pritisak, držeći se lojalno, ali će za svaki Miloševićev problem nuditi lakše, brže i svakako ratobornije rješenje. Kada Milošević shvati da se mora zaustaviti, on će biti tu. Ovu strategiju lakše je pročitati nego joj parirati. Šešelj je uočio da u ovom obliku demokracije na vlast ne možeš doći iz opozicije nego samo iz vlasti. Ako se približiš vrhu toliko da prethodniku prevrneš stolicu, kao što je i Milošević uradio. Obojica to znaju, ali Šešelj je već postao neophodan Miloševiću i teško će izbjeći da ga pusti u vladu, odakle ga više nitko ne bi živog uklonio. Socijalisti padaju a radikali rastu, oduzimajući im sve što je aktivnije i ambicioznije. Oni su već praktično jači, a Šešelj se prvi put drži skromno, prepuštajući socijalistima da slave pobjedu. Oporba je na ovim izborima možda propustila posljednju priliku i sljedeća bi im mogla doći sama, poslije sloma režima. Ona sada može samo promatrati borbu zla i zla, u kojoj bismo toliko uživali, kad se ne bi vodila po našim glavama i kad netko u njoj ne bi morao pobijediti. Oni će jedan drugog pokušati nadmašiti u spremnosti da žrtvuju što više ljudi za što luđe ciljeve. Šešelj u tome izgleda kao favorit, ali Milošević još ima inicijativu. Kada bi čuda bila moguća, SPS bi sada odjednom otkrio da sa Šešeljom postoje ideološke razlike, da ljevica i desnica ne mogu zajedno i nudili bi opoziciji koaliciju protiv njega. Ali za njega radi i logika mehanizma koji je Milošević pokrenuo i vanjska intervencija koja postaje gotovo izvjesna. Miloševiću bi se moglo učiniti da je Šešelj u ovom trenutku idealan ministar policije, pošto jedva čeka da nešto zabrani, nekoga uhapsi i protjera. (...) Nada za Miloševića bila bi da će on na tom poslu sagorjeti, a za Šešelja da će na kraju doći i po Miloševića. Ono što se od Srbije bude moglo spasiti, morat će zahvaliti lošim srpskim osobinama, lijenosti, aljkavosti, svadljivosti i nedisciplini. Sve ostalo sada radi protiv nje, ili ne može uraditi ništa. Nikakva pamet nije mogla zaustaviti ono što nas je snašlo. Preostaje nam da se uzdamo u njihovu glupost", ističe na kraju Stojan Cerović. (Hina) dh 280249 MET dec 92