IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 21. prosinca (Hina) RADIO FRANCE INTERNATIONALE - RFI "U Srbiji i Crnoj Gori danas se glasuje za tri parlamenta, dva predsjednika republika i za lokalne organe uprave", javlja dopisnik iz Beograda. "Glavna i najzanimljivija je bitka između Milana Panića i Slobodana Miloševića, a za njen ishod vrlo je zainteresirana i međunarodna javnost. Ove izbore prati nekoliko stotina stranih novinara i oko stodevedeset stranih promatrača, koji nastoje 'pokriti' što više izbornih mjesta i nadzirati cijeli proces brojanja glasova. Oporbene stranke ovaj put su mnogo bolje organizirane nego prije dvije godine, posvuda imaju svoje članove komisija i odbora, ali svejedno strahuju od manipulacija glasovima. Dosad je u Beogradu ustanovljeno da ima ljudi s pravom glasa koji nisu na biračkim popisima, kao i nekih fantomskih glasača, umrlih ili nepostojećih, čija su imena na popisima. U ovom trenutku nije jasno kolike se dimenzije ove neregularnosti. Ima i drugih problema zbog kojih već stižu i prvi prosvjedi oporbenih stranaka. Tako demokratska stranka priopćava da su na više mjesta nezakonito zamijenjeni mnogi članovi izbornih komisija iz te stranke, a da su na njihova mjesta postavljene nepoznate osobe. Naravno, najveći prigovori idu na ponašanje državne TV, koja je ovaj put uglavnom poštedjela oporbene stranke, ali se svim sredstvima obrušila na Milana Panića. Istodobno, od svih koji ne budu zadovoljni rezultatima, on bi možda najlakše mogao podnijeti i prihvatiti poraz. Sada se svi suzdržavaju od prognoziranja, ali oporbene stranke s optimizmom očekuju ishod glasovanja za parlament, dok se u glasovanju za predsjednika Srbije očekuje odluka tek u drugom krugu, za dva tjedna. Ništa, međutim, ne nagovješćuje kraj političke napetosti poslije izbora. Kao što se i očekivalo, kosovski Albanci bojkotiraju izbore", izvješćuje Stojan Cerović. -------------------------------------------------------------------------- "Prvi strani političar koji je od početka rata prenoćio u Sarajevu lord David Owen obećao je da će ovdje ostati koliko je potrebno da se postigne dogovor", javlja Đevad Sabljaković i nastavlja: "Nije precizirao o čemu će se sve pregovarati, ali tim dogovaranjima valja pripisati pristanak bosansko-hercegovačkog predsjednika Alije Izetbegovića da sjedne za isti stol s Radovanom Karadžićem, nakon trosatnog razgovora s supredsjedničkim parom ženevske konferencije Vanceom i Owenom u Zagrebu. Sinoć je u Zagrebu Izetbegović s Owenom razgovarao još tri sata, bez sumnje o mogućnostima uspostavljanja mira u BiH. Potaknut je pregovorima triju strana na uzletištu, prema kojima bi se danas u nazočnosti lorda Owena trebalo potpisati sporazum o razvojačenju dijela Sarajeva, tj. tri para naselja u blizini samog uzletišta. 'Ja sam optimist', rekao je sinoć Owen u svezi s tim. 'Biti optimist kod nas znači ne biti dobro obaviješten', uzvratio je Izetbegović. Ovaj rat pun je paradoksa i u njemu je sve moguće i dopušteno. Jedan je od paradoksa da se na razini međunarodne zajednice imenuju ljudi koji će vjerojatno biti proglašeni ratnim zločincima, a onda se bosansko-hercegovački Predsjednik bukvalno natjera da pregovara s jednim od imenovanih, što su, uostalom, jučer i danas činili predstavnik svjetskih mirovnih pregovora i svjetskih zaštitnih snaga lord David Owen i general Philipe Morillon. 'Ako Srbi napuste Sarajevo, onda više nema nikakvog razloga da ih dalje tamo štitimo'. To je rečenica jednog od Karadžićevih čelnika, dr. književnosti Nikole Koljevića i egzemplaran je paradoks. Da sve što se u Sarajevu i oko njega zbiva nema tragičan smisao, ta rečenica bi po svom crnom humoru i zavidnom cinizmu bila dostojna ne samo shakespeareologa Koljevića nego i samog engleskog klasika. Jer, na koji način su štićeni Srbi u Sarajevu? Haubicama i minobacačima s brda? Od te zaštite ginuli su, ranjavani, sakaćeni, smrzavaju se i gladuju koliko i Muslimani i Hrvati. Zato se neodazivanje, eto već treći dan, na gromoglasne najave i pozive medija s Pala ovdje smatra logičnim. Na propagandu medija samoproglašene srpske republike da svi Srbi iziđu iz, kako kažu, ukletog grada, sarajevski pjesnik Abdulah Sidran odgovara ironijom: 'Nitko neće ići. Živjeti u Sarajevu g. 1992. je povlastica, a '93. bit će povlastica na kvadrat'", citira na kraju Sabljaković. ----------------------------------------------------------------------------- "Još se jednom pokazuje da u ovome ratu dobre vijesti, ako ih uopće ima, ne traju dulje od jednog dana", piše Marinko Čulić. "Nakon što je Izetbegović izjavio da je Mate Boban pristao prilagoditi tzv. Herceg-Bosnu ustavnom uređenju BiH kakvo je dogovoreno u Ženevi, Boban je jučer požurio da to zaniječe. (...) Poslije Izetbegovićeve izjave i Bobanove protuizjave zbrka je potpuna. Je li Izetbegović preuveličao ono što je dogovoreno u Zagrebu ili, naprotiv, Boban zbog nečega to umanjuje, može se samo nagađati. Nagađanje je otežano time što i jedan i drugi imaju razloga za dogovor, u suprotnom se ne bi ni sastali, ali i jedan i drugi mogu imati razloga i da to što dogovore predstave svaki u svome svjetlu. Ipak, rekli bismo da su ti razlozi kod Bobana osjetno veći jer se njegov koncept državnog ustrojstva BiH razlikuje od ženevskog u više ključnih detalja od Izetbegovićevog. Podsjetimo, Bobanova država, koja se smjestila u jugozapadnom kutu BiH, ima već sada, a zamišljeno je da tako ostane i u budućnosti, vlastitu vojsku, sudstvo, školstvo i ostalo. Boban se dugo pravio da to nije zapreka očuvanju jedinstvene BiH, na čemu inzistiraju Vance i Owen, no bilo je jasno da će ta njegova sumnjiva formula izgubiti pregovaračku uvjerljivost čim se ozbiljnije počne secirati Karadžićevu formulu, koja je slična, ali se u njoj više ni formalno ne spominje jedinstvena Bosna. Zapravo je Boban jedino i bio zaštićen Karadžićevom potrebom da se što češće pojavljuje pred kamerama i tu pokuša biti jednako agresivan pred kamerama koliko i Mladić među svojim tenkovima. Kada je on prvi put nazvao BiH bivšom BiH, sam je sebe odredio kao agresora i otad ga je čuvalo jedino to što su se u svijetu pravili da to ne čuju. No sada je s time, čini se, gotovo i još jedino ostaje da se vidi što će biti s Bobanom. Hoće li on prihvatiti ponuđenu mogućnost da se na prstima iskrade ili je i njega ponio ruski rulet, koji je u posljednje vrijeme Karadžićeva pasija", komentira Čulić. DIE PRESSE, Austrija, (19/20. XII. 1992.) "U Vojvodini je samo jedan bog" Dopisnik lista Oliver Vujović izvješćuje o predizbornom ugođaju u Vojvodini: "'U našem selu sva tri naroda ponovo žive u miru, zahvaljujući Paniću. On mora pobijediti,' tvrdi Ištvan, četrdesetogodšnji Mađar iz Malog Inđoša, sela smještena između Novog Sada i Subotice. Kao i on, većina od 400 tisuća vojvođanskih Mađara, nada se da će na izborima pobijediti Milan Panić. Riječ je prije svega o biranju srpskog predsjednika, stvarnog vlastodršca u krnjoj Jugoslaviji. Ištvan je optimist usprkos izjesnoj bojazni da 'bi u slučaju Miloševićeve pobjede i ovdje moglo doći do eksplozije nalik onoj u Bosni, gdje su sve do rata zajedno živjela tri naroda."(...) Spominjući činjenicu da je Vojvodina prije "građanskog rata" slovila kao školski primjer mirnog suživota pripadnika raznih naroda, izvjestitelj Vujović nastavlja s tvrdnjom da "je nakon 'zahlađivanja' odnosa između Beograda i Zagreba 500 tisuća Srba u Hrvatskoj i 100 Hrvata u Vojvodini postalo metom nacionalista. Tako se na čelu s Vojislavom Šešeljem, čelnikom Srpske radikalne stranka, još prije godinu dana počelo s progonima Hrvata iz njihovih sela. Prijetnje i napadi doveli su do toga da je, prema nekim statistikama, do srpnja ove godine Vojvodinu napustilo više od 20 tisuća Hrvata." (...) Autor članka zatim opisuje stanje u Vojvodini u srpnju kada je Panić postao premijerom krnje Jugoslavije i navodi razrješenje s dužnosti doministra unutrašnjih poslova Kertesa. "Nakon Kertesova smjenjivanja stanje se smirilo. Stotine pripadnika federalne policije vodilo je brigu o životu i imovini nesrpskog pučanstva. Tako je Panić stekao popularnost u Vojvodini, jer je samo za dva mjeseca stao na kraj gotovo jednogodišnjem razdoblju 'etničkog čišćenja'. No ostao je strah da će se sve ponoviti, izgubi li Panić na srbijanskim predsjedničkim izborima. Stoga mu je u Vojvodini prema predizbornim procjenama sklono 60 do 70 posto birača." (...) Osim što navodi masovno posjećene predizborne skupove Milana Panića u Subotici i Novom Sadu, dopisnik Vujović podsjeća i na tzv. jogurt-revoluciju te Miloševićeve pristaše. "Dok su Miloševićevi nacionalisti u Vojvodini postali još ekstremniji, poglavito u srpskim nacionalističkim enklavama Rumi i Inđiji, na sjeveru se, u Subotici, oblikovala snažna anti-miloševićevska fronta. Njezini pristaše, u početku samo Mađari, a kasnije podržani od mnogih Srba, zahtijevali su ponovno uspostavljanje prava koja su im oduzeta ustavnim promjenama 1989. godine." Govoreći o sastavu vojvođanske demokratske oporbe, člankopisac ustvrđuje da "je poraz Miloševićeve stranke u Subotici na izborima 1990. bio ravan senzaciji. U međuvremenu se politička protimba spram Miloševićeve politike, a napose nakon 'etničkih čišćenja', još više osnažila. Milan Panić je bio neumoran u davanju obećanja svim narodima da će moći ostvariti svoja prava. Stoga mađarska manjina u Vojvodini polaže velike nade u njegovu izbornu pobjedu. Godine 1991. 'etničkim čišćenjima' bili su pogođeni poglavito Hrvati. 'Pobijedi li Milošević, nama Mađarima preostaje samo jedno - spakirati sve svoje kovčegee i krenuti put Budimpešte', veli Tibor, student ekonomije iz Subotice. Da je Milan Panić jedina osoba koja može stati na kraj srpskome nacionalizmu, ne misli samo nesrpsko pučanstvo. Na predizbornim skupovima u provinciji dočekivan je gotovo frenetičnim parolama: 'Panić je naša nada - naš glas pripada njemu', Panić - simbol mira' i 'Vojvodina ima samo jednoga boga - Panića'" THE NEW YORK TIMES, SAD, (18. XII. 1992.) Anthony Lewis komentira promjenu politike Georga Busha u pogledu Bosne neposredno prije njegova odlaska s dužnosti. Njegova je administracija oštro osudila srbijansku agresiju, primjenjujući otvoreni pritisak pa čak i prijetnje kako bi se prekinula ubijanja, piše Lewis. Podsjećajući na Eagleburgerov prijedlog na međunarodnoj konferenciji da se Miloševiću sudi kao ratnom zločincu, Lewis ističe da su "SAD preuzele vodstvo pozivajući Vijeće sigurnosti UN da počne primjenjivati raniju rezoluciju kojom se zabranjuju vojni letovi iznad Bosne. Ministri NATO počeli su planirati moguću vojnu akciju. Pentagon je objavio da američke snage obavljaju vlastite pripreme za moguće zračne napade". U nastavku Lewis komentira iznenadno pooštravanje stajališta administracije te ističe da je Busha pokrenulo nekoliko faktora. Novoizabrani predsjednik Clinton nedavno je izrazio zabrinutost zbog humanitarne katastrofe u Bosni. "Odlazeća i dolazeća administracija ne pokušavaju koordinirati politiku tijekom prijelaznog razdoblja. Clinton je nekoliko puta rekao: 'Imamo samo jednog predsjednika'. Iako su Clintonovi predstavnici u prijelaznom razdoblju razgovarali s Bushovim ljudima o situaciji u Bosni, i bili izvješćivani o razvoju, nove je odluke donio isključivo Bush", piše Lewis. On međutim drži da je na "politiku utjecala snaga i hitnost Clintonovih izjava, a to je pomoglo u razjašnjavanju političkih temelja za snažnije stajalište SAD". Drugi je faktor, ističe Lewis, to što su republikanski vođe na Busha vršili pritisak da zaustavi srbijansku agresiju. Progovorili su bivši predsjednik Reagan i bivši državni tajnik George Shultz. Treći je razlog to što su vjerski vođe jednoglasno osudili etničko čišćenje koje provode Srbi u Bosni. Posebno su bile aktivne židovske organizacije. Četvrti su razlog izbori u Srbiji. "Velik dio snažne američke retorike smišljen je kako bi se srbijanske glasače natjeralo da razmisle o posljedicama ako ponovno izaberu Miloševića. Čini se da se Eagleburger obratio njima kad je rekao da Srbi moraju shvatiti da se suočavaju s 'gospodarskom propašću i isključivanjem iz obitelji civiliziranih naroda tako dugo dok nastavljaju samoubilački san o velikoj Srbiji'". Peti je razlog to što "činjenice na terenu uništavaju nade Bushove administracije da će Srbi nekako vlastitom voljom prestati kad progutaju 70 posto Bosne". Opsada Sarajeva se nastavlja, nastavljaju se napadi na područja koja brane Muslimani, već poznatim užasima dodana su i izvješća o silovanjima. Robert Gates, Bushov direktor CIA, u svom je govoru ovog tjedna naveo užasnu statistiku razaranja bivše Jugoslavije: više od 100 tisuća mrtvih, 500 tisuća izbjeglica koji su napustili zemlju, tri milijuna Bosanaca protjeranih iz domova, a ove bi zime 1,7 milijuna ljudi moglo umrijeti od gladi. "Možda su, na kraju, razmjeri strahota bili preveliki da bi ih Bush zanemario. On nije htio da ga povijest pamti kao predsjednika koji je, prema Eagleburgerovim riječima, stajao po strani dok je istrebljivan narod", završava Anthony Lewis. THE WASHINGTON TIMES, SAD, (18. XII. 1992.) Cord Meyer ističe da su neočekivani i nepredvidivi događaji na međunarodnoj pozornici pred američkoga predsjednika postavili teške zahtjeve. "Rijetko kad je novi američki predsjednik naslijedio tako složen i opasan niz međunarodnih dvojbi. Umjesto opasnosti hladnoga rata, Bill Clinton nasljeđuje mnogo vanjskopolitičkih problema. Razmatrajući ih, sigurno već osjeća teret predsjedničke dužnosti", piše komentator. Tri vanjskopolitička pitanja koja dominiraju središnjom pozornicom pojavila su se tek nedavno. Prvo je pitanje iznenadne Bushove odluke da pošalje američke jedinice u Somaliju. "Clintonova vanjskopolitička ekipa morat će pronaći ravnotežu između prejake i preblage sile kako bi omogućila da mirovna organizacija UN uspostavi red", piše Meyer. Još više obeshrabruju dvojbe s kojima će se Clinton morati suočiti u bivšoj Jugoslaviji. "Na sreću, tijekom predizborne kampanje i nedavno, novoizabrani je predsjednik bio na pravoj strani bosanskoga pitanja, zagovarajući međunarodnu akciju koja će osigurati opskrbu opkoljenog muslimanskog pučanstva u bosanskim gradovima. Sad se postavlja pitanje hoće li nova američka administracija i dalje ustrajati na međunarodnom razmještanju koje će štititi makedonske granice od srbijanskog napada, čak ako to bude značilo djelovati protivno željama grčkoga lobbya u SAD. Jednako je bitno i još opasnije pitanje kako od etničkoga čišćenja koje provode srbijanski ekstremisti zaštititi 90 posto albanskoga pučanstva na Kosovu. Najvjerojatnije će biti nužna neka vrsta preventivnog razmještanja za koje će biti nužna američka potpora. Pobijedi li Milošević na izborima, što se čini vjerojatnim s obzirom na kontrolu nad televizijom, on će biti velika prijetnja Clintonovoj administraciji. Gospodarske sankcije UN mogu biti djelotvorne jedino ako UN i NATO budu blisko surađivali. To će možda urazumiti Srbiju prije nego izazove opći balkanski rat", drži Cord Meyer. Treća, a možda i najveća prijetnja s kojom se suočava Clintonova administracija financijska je i politička kriza u bivšem Sovjetskom Savezu. Nju je još više pojačao ministar vanjskih poslova Kozirev na sastanku KESS-a. Meyer drži da su strahovanja ruskoga ministra vanjskih poslova osnovana. Na sjednici ruskoga kongresa Boris Jeljcin je morao imenovati Černomirdina, "aparatčika stare škole" koji je tako zamijenio premijera Gajdara. Ekstremni su nacionalisti to nazvali "pobjedom naroda", dok je liberalni pokret to ocijenio kao "izdaju reformi". Meyer ističe da je "iznenadno skretanje u desno u Rusiji, kombinirano s hiperinflacijom i izbijanjem etničkih sukoba u novim neovisnim republikama, za Clintonovu administraciju najveći vanjskopolitički izazov". Dok novoizabrani predsjednik odabire svoje vanjskoploitičke savjetnike, zaključuje komentator, "moramo se nadati da su oni dorasli velikim zahtjevima koja pred njih postavlja vrijeme u kojem žive". NIN, DUGA, Srbija, (20. 12. 1992.) Dva beogradska tjednika - "Duga" i "NIN" - objavljuju u najnovijim brojevima interviewe s Milanom Babićem, 'čovjekom koji je 'nestao', "NIN" čak u nastavcima. Babić govori o svojim susretima s političarima i generalima iz Beograda, o stanju u Krajini i vlastitoj ulozi u njezinu nastajanju. Donosimo izvadke iz interviewa u "Dugi": "Sukob koji je izbio u travnju prošle godine Babićevom šokantnom odlukom o pripajanju Krajine Srbiji završio se nakon njegova tvrdoglavog odbijanja da prihvati Vanceov plan. Već poznatom Miloševićevom porukom da na njega više ne računa i historijskom sjednicom Predsjedništva, Milan Babić, vlasnik impozantnog broja funkcija, tako je preko noći postao opet samo predsjednik jedne općine". Milan Babić se u ovom trenutku zalaže za što skorije izbore u krajini. "Skupština Republike Srpske Krajine, bez obzira na način na koji je sastavljena, donijela je u rujnu u Vukovaru sve izborne zakone, osim Zakona o izbornim jedinicama. (...) Važno je da oni koji sutra budu pregovarali u ime Krajine, imaju iskazano povjerenje svog naroda. U Krajini su početkom '90. održani izbori za lokalne organe vlasti, dok se taj prostor nalazio u državi Jugoslaviji, unutar SR Hrvatske, ali danas tek nešto više od polovice općina ima višestranačku strukturu. (...) Stvaranjem RSK stvorena je, također, samo privremena Skupština. Zato je neophodno izabrati legitimne organe vasti". Zamoljen da razloži svoj sukob sa Slobodanom Miloševićem, Babić kaže: "On nikada nije govorio o postojanju Krajine, niti je uvažavao njene institucije kao nešto što treba graditi. Naprotiv, bio je protiv svake institucionalizacije. Govorio mi je 'Kakva skupština, kakva vlada, što će ti to, dovoljan si ti sam'. On je bio otvoreno protiv stvaranja vlade Krajine, protiv stvaranja teritorijalne obrane Krajine i protiv stvaranja RSK. Kad sada o svemu tome razmišljam, shvaćam da je bio protiv stvaranja Krajine kao srpskog teritorija. Čini mi se da je imao namjeru da Srbi tamo jednostavno budu stalni izvor nekakvih problema i uzročnici krize na tom prostoru, a ne da taj narod ostvari svoj nacionalni interes. Kad se proanaliziraju stavovi koje lansiraju on i njegovi ljudi, vidi se da se tu uglavnom potencira obrana ognjišta i priča o biološkoj egzistenciji, ali ne i ostvarenje kolektivnog nacionalnog prava". Babić naglašava da je Miloševićev koncept bila Jugoslavije. "Poslije naše odluke o sjedinjenju sa Srbijom, on je mene uvjeravao da se moramo boriti za Jugoslaviju, a ja njega da stvaramo Srbiju, jer sam, s obzirom na sve okolnosti, izrazio svoju nevjericu u opstanak Jugoslavije". Na optužbe da je izravni krivac za rat u Hrvatskoj, da je ratni zločinac i zagovornik ratne opcije, Babić odgovara: "Rat su počeli Hrvati, oni su prvi krenuli na Knin. Mi smo pripremali referendum na koji smo imali pravo po Ustavu SFRJ i, čak, po tada još važećem Ustavu SR Hrvatske. Hrvati su pokušali da nas od referenduma odvrate prvo zastrašivanjem. Kad im to nije uspjelo, nastojali su da nam prije referenduma pokupe oružje iz policijskih stanica, da uvedu svoju gardu, dakle, ne policiju, i da nas na taj način okupiraju. Oružje su počeli kupiti sedamnaestog kolovoza 1990., dva dana prije referenduma", naglašava Babić i dodaje da je bilo pokušaja razgovora s Hrvatima, da je prvi poveo delegaciju na pregovore s Degoricijom i Boljkovcem. "Iako sam stalno ukazivao na to da Srbi u jugoslavenskoj Hrvatskoj ne mogu biti tretirani kao policijski problem, otišao sam na te pregovore da bih izbjegao ratni sukob. Na tim razgovorima napravili smo kompromis koji, faktički, nije značio ništa. Svatko od nas ostao je na svojim pozicijama, ali smo uspjeli smiriti situaciju. Kada sam se vratio u Knin, skupina ljudi, za koje sada znam da je već tada bila kontrolirana od nekih službi iz Beograda, već mi je prijetila fizičkom likvidacijom. To su činili vjerojatno po nagovoru nalogodavaca iz Beograda". Na pitanje da li su Srbi, prije balvana, mogli upotrijebiti nešto moderniji politički marketing, poput Šiptara, i objasniti svijetu svoju ugroženost, Babić kaže: "Mi jesmo počeli političkim, demokratskim metodama. Jedva smo dočekali da se demokratizira sistem da i mi kao narod, koji ima prava kao i svaki drugi narod u Jugoslaviji, iskažemo svoje političke zahtjeve. A nasilje su počeli Hrvati i mi smo bili prisiljeni da se branimo. To što je nekome drugome odgovaralo da baš na tom prostoru rasplamsa sukob, bilo je izvan našeg domašaja. Mi nismo mogli utjecati ni na Zagreb, ni na Beograd. Mi smo bili žrtve koje su tražile putove da što manje stradaju, a da opstanu". Objašnjavajući razloge zbog kojih je odbacio Vanceov plan, Babić ističe da su tada bila moguća dva pristupa: "Moja ideja je bila da se UN angažiraju, jer sam smatrao da će jedino tako doći do uspostavljanja pravednog mira i sprečavanja dalje eskalacije rata u Jugoslaviji, ali na način da UN razdvoji zaraćene strane. (...) Drugi pristup bio je da UN i politički arbitriraju na temelju Povelje UN kojom se predviđa mogućnost samoopredjeljenja naroda. Ne treba zaboraviti da je tome planu prethodila Haaška deklaracija (...), potpuno nepovoljna za Srbe u cjelini, a posebno za Krajinu. Za nas je bio predviđen specijalni status. Zapravo, ne ni specijalni status nego autonomija unutar nezavisne države Hrvatske, maksimalno kao što je imao Tirol u Italiji. Nismo pristali na specijalni status usprkos nagovoru predsjednika Miloševića". "Sada se ti isti koji su se natjecali da prihvate Vanceov plan čude kako to da se JNA povlači, otkud to da se razoružava, otkud ružičaste zone, zašto nema dugog oružja i sve ostalo. I taj Zdravko Zečević, i to društvo koje je usvojilo Vanceov plan 'u potpunosti i bezuvjetno'. Sada izjavljuju kako je to obična 'kartušina', kako njih to uopće ne interesira, kako će protjerati UNPROFOR i bombardirati Zagreb i ostale gluposti", kaže Babić te na optužbe da je kriv za osnivanje tzv. 'ružičastih zona' odgovara: "Mi Vanceov plan nismo prihvatili između ostalog i zbog toga što njime nisu bila obuhvaćena ta naselja koja su se referendumom izjasnila za pripajanje Krajini. Ne razumijem zbog čega netko sada proziva nas koji smo upravo na taj način gradili, čuvali i branili Krajinu i protivili se usvajanju Vanceova plana, jer njime nije bio obuhvaćen cijeli teritorij RSK, pa je sad jedan njen dio ostao izvan zaštite. Sada svoje greške i propuste pripisuju onima koji su na njih pravodobno upozoravali". Na pitanje je li Patrijarhov ljubimac s obzirom da mu je Patrijarh dao podršku, Babić kaže: "Zahvalan sam Sv. Arhijerejskom saboru SPC koji je saslušao moju molbu da utječe na Srbiju da nas ne ostavi. Međutim, Crkva nije utjecala na Miloševićevo stajalište, niti je on sluša. Mi Srbi imamo u svim ovim nesrećama sreću što imamo živog sveca, a to je naš Patrijarh. Meni njegov blagoslov daje podršku da ustrajem. Njegove riječi da činimo koliko možemo, ne manje od toga, i da će nam tad i Bog pomoći, stalni su podsjetnik za mene i ja ih prenosim svuda po Krajini". Komentirajući neuspjeli pokušaj ujedinjenja RSK i Republike Srpske i nakon nedavne skupštine održane u Prijedoru, Babić ističe da je to "pokušaj da se, pod prividom čvršće integracije, izgubi svaki identitet RSK, da se unište svi elementi državnosti. Zajednički dokument koji je tada ponuđen na usvajanje, bio je jako čudan. (...) Njime se predlaže da će se neki elementi integracije između dvije krajine obaviti kad se ispuni Vanceov plan. Cilj te farse bio je, zapravo, da se pod jakim pojmom ujedinjenja provede razjedinjenje i da se na taj način onemogući konstituiranje vlasti u RSK na temeljima višestranačkih izbora. (...) Nedugo poslije skupštine u Prijedoru, saznao sam da su neki ljudi koji su na njoj sudjelovali sa strane RS BiH izjavljivali u Ženevi da će s Hrvatima postići dogovor u Bosni na taj način što će im prepustiti Knin", rekao je, među ostalim, Milan Babić. (Hina) dh 212325 MET dec 92