IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 8. prosinca (Hina) THE NEW YORK TIMES (SAD) - 7. XII. 1992. Što bismo morali učiniti u Bosni Na početku komentara Anthony Lewis navodi odgovor ministra obrane Dicka Cheneya na konferenciji za novinare o operaciji u Somaliji na pitanje, je li ta operacija presedan za američku intervenciju u Bosni. "Ne", rekao je, "situacija je 'potpuno drukčija' - povijest, teren, vojske koje su uključene. Kad bismo imali 200 tisuća vojnika na terenu u Bosni, nisam siguran što bih im rekao da rade". To je, međutim, napominje Lewis, "odbijanje nepostojećeg prijedloga. Nitko nije ozbiljno zahtijevao da SAD pošalju 200 tisuća ili 20 tisuća ili bilo kakve kopnene snage u Bosnu. Oni koji kritiziraju neaktivnost Bushove administracije zalažu se za drukčiju vrstu intervencije. Oni vjeruju da će ozbiljni razlozi za intervenciju nadvladati ako naša Vlada razmotri potrebu, američke interese i konkretna pitanja točno onako kako je to predsjednik Bush učinio u slučaju Somalije". Lewis ističe kako se o nužnosti ne mora raspravljati. Naime, "srbijanska se agresija nastavlja, Sarajevo se snažno napada. Komisija UN o ljudskim pravima prošloga je tjedna zaključila da su Srbi glavni krivci za zločine u Bosni, i pozvala je svijet da prosudi jesu li počinili 'genocid'". Lewis drži da je američki interes u Bosni mnogo veći nego u Somaliji jer postoje i strateška i humanitarna pitanja. Dopusti li se nastavak srbijanske agresije u Bosni, sigurno će eksplodirati i drugdje, a posljedice će pogoditi i Balkan i cijelu istočnu Europu. Muslimanski borci sa srednjeg istoka već dolaze štititi Muslimane u Bosni. "Što se tiče konkretnih pitanja intervencije postoje mnogi potezi koji se mogu povući uz minimalne rizike. Kao i u Somaliji, i tamo je nužno vodsto SAD, suradnja ostalih zemalja i punomoć UN", piše Lewis i u nastavku predlaže nekoliko mogućih koraka. Najprije se, prema njegovu mišljenju, mora početi primjenjivati odluku Vijeća sigurnosti o zabrani letova iznad Bosne. "Srbi krše obećanje da će poštivati ovu zapovijed kao što su prekršili i mnoga druga obećanja, i zrakoplovima prebacuju jedinice i zalihe", ističe Lewis. Osim toga on predlaže uspostavljanje zračne nadmoći iznad Bosne uz pomoć američkih i drugih zrakoplova NATO. Treći je njegov prijedlog postavljane ultimatuma srbijanskim snagama. Ako ne prestanu bombardirati Sarajevo i ostale bosanske gradove, bombardirat će se srpsko topništvo na brdima u okolici tih gradova. Četvrto - "ako se nastave srbijanske vojne operacije na kopnu, zapovijediti im da odmah prekinu. Ako ne poslušaju, zapovijediti napad na srbijansko vojno zapovjedništvo, skladišta i jedinice u Bosni - i u Srbiji". Peto - "isključiti Bosnu iz embarga UN na izvoz oružja u Jugoslaviju. Apsurdno je da žrtva agresije bude i dalje bespomoćna, dok srbijanske snage mogu dovući velike zalihe bivše jugoslavenske vojske, jedne od najvećih u Europi". Lewis se zatim osvrće na Reaganov nedavni govor u Oxfordu. "Oružjem moramo poduprijeti naše riječi", rekao je, i tako zaustaviti srpsko etničko čišćnje u Bosni. "Da je svijet rekao ne, kad su prije godinu dana Srbi bombardirali Dubrovnik, mislim da bi se zaustavili i izbjegla bi se tragedija koja je uslijedila. Čak bi ih i sada uvjerljiva strogost mogla natjerati da prestanu", drži Lewis. Osim toga, Lewis ističe da se "osim vojne akcije mora odmah poduzeti i zakonski korak. A to znači organizirati međunarodni zakon koji će početi procese na kojima bi se sudilo za ratne zločne glavnim kreatorima pokolja u Bosni: Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Srbije i Radovanu Karadžiću koji sebe naziva predsjednikom srpske republike Bosne i Hercegovine". Tijela UN i druge organizacije prikupile su dovoljno dokaza o namjernim ubijanjima civila i namjeri uništenja Muslimana u Bosni kao naroda, piše Lewis. "Suđenja za ratne zločine mogu kod srpskih vođa postići ono što je dr. Johnson rekao da se događa čovjeku koji zna da će biti obješen za dva tjedna: savršeno koncentrirati njihove misli". Prošloga su tjedna američke vjerske organizacije - protestantska, katolička, židovska i muslimanska - djelovale solidarno i pozvale predsjednika Busha da učini nešto više u pogledu Bosne, piše Lewis, dodajući da je njihov apel upućen svim svjetskim vođama. "Ali mi znamo da je predsjednik Bush bio u pravu kad je u svom govoru o intervenciji u Somaliji rekao: 'Neke se svjetske krize ne mogu riješiti bez američkoga sudjelovanja. Američka je akcija često nužna kao katalizator za... zajednicu naroda'", završava Anthony Lewis. BRITANSKI RADIO - BBC - 7. XII. 1992. Pregled britanskoga tiska Ian Traynor piše u The Guardianu kako se čini da je mirovna operacija UN u bivšoj Jugoslaviji, najveća takve vrste do sada, na rubu propasti, a u taj položaj je dovedena nasiljem, lažima, prijetnjama i ucjenama lokalnih ratnih gospodara i političara odgovornih za rat u Bosni i narastanje napetosti u Hrvatskoj. Šest mjeseci nakon preuzimanja zapovjedništva nad trupama UN u opkoljenom Sarajevu egipatski general Adnan Abdel Razek priznao je poraz UN i dodao svoj glas sve većoj grupi zahtjeva za stranom vojnom intervencijom. Govoreći u svoje ime, a ne u ime UN, general Abdel Razek rekao je da bi UN trebali dati upozorenje zaraćenim stranama da u roku od mjesec dana uspostave primirje, a zatim interveniraju silom. U međuvremenu, srpske snage okrunile su svoje napade jurišem na predgrađe Sarajeva Otes, nastanjeno Muslimanima, prisiljavajući stotine Muslimana da prkose minobacačkoj i snajperskoj vatri, ne bi li se evakuirali iz predgrađa i utočište potražili u gradu. Srpska TV je u subotu pokazala pobjednike - srpske snage kako se razmeću usred spaljenih ruševina 'oslobođenog' predgrađa, piše Ian Traynor i nastavlja: "Međunarodni trgovinski embargo Srbi rutinski zaobilaze. Zonu zabrane letenja, koju su UN uspostavili, ali ne i sproveli u djelo, srpski zrakoplovi svakodnevno krše. Iako su UN još prije nekoliko mjeseci odlučili proširiti svoju prisutnost u Bosni, to je sprovedeno samo na onih trideset posto teritorija koji nisu pod srpskim nadzorom. Pritom kanadske jedinice, koje bi trebale ići u srpsko uporište Banju Luku, 'kradu Bogu dane' u susjednoj Hrvatskoj. U međuvremenu su srpski 'jastrebovi' u trećini Hrvatske, koju nadziru Srbi, zaprijetili da će iseliti snage UN iz zgrada u kojima su smještene te da će im naplatiti cestarinu. Oba područja su teoretski pod zaštitom UN, no zapravo su to područja bezakonja u kojima svoje uporište imaju razbojnici pod zaštitom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića", zaključuje Traynor u The Guardianu. Dopisnik The Timesa javlja se iz Kiseljaka, gdje su smještene britanske postrojbe u Bosni, i piše: "Slabo naoružani hrvatski i muslimanski borci mogu samo u čudu gledati kolone oklopnih vozila, koja uz grmljavinu prolaze ratnom zonom. Njihova frustracija prelazi u bijes, dok se njihovi pozivi britanskim postrojbama da udare na Srbe u brdima, odbijaju. Do sada je bilo tako. No, koliko god se britanski političari razmeću i okolišaju, svi dokazi na terenu govore u prilog većoj vojnoj intervenciji. Većoj stoga što u stvarnosti vojna intervencija već teče. Istina, to još nije operacija 'balkanska oluja', sveobuhvatni napad čiji bi cilj bio uništavanje srpske vlade i oružanih snaga. No, postoji velika razlika u pristupu stvarima između britanskih postojbi UN u središnjoj Bosni i pristupa njihovih skoro nemoćih kolega u sarajevskim bunkerima. Britanske postrojbe već su uzvratile vatrom. Britanska oklopna vozila patroliraju gradićem Turbe, na liniji fronte, četiri ili pet puta tjedno. Tamo nema konvoja s pomoći. Britanski opisuju svoju strategiju kao provođenje zadatka koji se sam po sebi razumije. Oni idu u svim smjerovima daleko koliko god je to moguće, motre i skupljaju što je moguće veću količinu obavještajnih podataka koji će biti od vitalne važnosti u slučaju pune vojne intervencije. Časnici UN odbijaju službeno reći bi li željeli da im se mandat izmijeni tako da silom mogu prokrčiti konvojima pomoći, umjesto da pregovaraju o prolazu. No, govoreći privatno, mnogi od njih su ljuti na poteškoće i prepreke, koje, po njihovim riječima, Srbi neprekidno postavljaju. Prsti na obaraču, pa čak i oni UN, počeli su svrbiti", zaključuje list. DELO (Slovenija) - 7. XII. 1992. "Operacija Feniks" "Beogradska vojna hunta, već je s početkom svibnja pripremila plan o 'zaštiti zaslužnih jugoslavenskih boraca i političara u slučaju moguće protujugoslavenske vojne intervencije ili nasilnoga rušenja ustavnoga uređenja SRJ'. Plan za koji smo doznali iz pouzdanih i dobro obaviještenih izvora prije mjesec dana djelomično su promijenili", izvješćuju Krešimir Meler i Mirjana Glušac. Po njihovim tvrdnjama plan "Feniks" zamislio je Aleksandar Vasiljević, a na njemu su radili Milan Milojević i Radomir Sekulić pod organizacijskim vodstvom Nedeljka Boškovića. Kako se u međuvremenu štošta promijenilo, promijenio se i taj plan, pa novinari navode izvorni tekst: "nove prilike u organizaciji jugoslavenskih oružanih snaga i SRJ te srpskih republika od svih nadležnih organa zahtijevaju prihvaćanje određenih operativnih odluka kojima bi se zaštitilo: 1) određene političke djelatnike Republike Srbije, SRJ, Republike Srpske i Republike srpske Krajine, 2) vodeće starješine jugoslavenskih oružanih snaga i oružanih snaga srpskih republika i 3) ostale važne osobe". Plan sadrži i nove kadrovske promjene; novinari tvrde da su na udaru posebno "Andrija Rašeta i Blagoje Adžić, ali i drugi generali koji nisu čisti Srbi ili imaju znance u Sloveniji, Hrvatskoj ili u zapadnim zemljama. (...) Druga su skupina 'opasnih' iz strukture jugoslavenskih oružanih snaga generali koje vode Života Panić, Aleksandar Vasiljević i Marko Negovanović. Oni su svojim protusrpskim djelovanjem, paktiranjem sa zapadnim silama i prisluškivanjem generala i političara, među kojima su bili čak Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i Nedeljko Bošković, pokušali i pokušavaju i dalje postići da SRJ i Srbija dođu pod utjecaj Zapada i Vatikana, a ujedno omogućiti vojnu intervenciju protiv SRJ i organizirati atentate na ljude koji su pod posebnom zaštitom". Novinari otkrivaju da se prisluškivanjem sumnjive skupine generala doznalo "da Nenadović, sa svojim istomišljenicima, namjerava 'kazniti nezahvalnike i izdajice' kakvi su Željko Ražnjatović Arkan, Vojislav Šešelj, Dragoslav Bokan, Milan Gvero", pa je to Arkanu spasilo život kad je proglašen mrtvim, a sklonjen na sigurno. Novost u planu protuobavještajne službe i srbijanskog ministarstva unutrašnjih poslova jest da političare i generale štite od atentata i moguće kazne zbog ratnih zločina. "U planu 'Feniks' stoga je predviđeno 'da se nužno treba povezati sa svim prijateljski raspoloženim državama, vladama i oslobodilačkim pokretima ... kako bi se na sigurno prebacile osobe koje bi zbog svoga rodoljubnog djelovanja postali ciljevi agentura neprijateljskih država". U nastavku novinari lista tvrde da je Mihajlo Kertes, sada zapovjednik službe za zaštitu političkih aktivista i vojnih osoba, potpisao dokument o njihovu zbrinjavanju. Slobodan Milošević sklonit će se "u Nikoziju, na Cipru. Tamo su mu za 12 milijuna američkih dolara, podignutih s računa Yugoskandika, kupili vilu. Njegovu prijatelju i bivšem direktoru 'Gavrilovića' Borislavu Mikeliću u neposrednom susjedstvu kupili su prilično 'skromniju' kuću, koju su platili samo 2 milijuna dolara. Na istom otoku svoj 'skromni' dom ima i Željko Ražnjatović Arkan. Novcem koje bi trebali dobiti naseljeni Srbi u Baranji i drugim okupiranim područjima - radi se o više od 30 milijuna dolara - Arkan je na Cipru kupio kuću koju je platio 5 milijuna dolara, a s ostalim je novcem otvorio vlastitu banku. Banka doduše može propasti, ali ne i Arkan, jer je u međuvremenu na njegov račun stiglo još 500 milijuna dolara. Taj novac uplatio je Srpski kulturni klub iz Toronta u Kanadi kao 'pomoć borcima za Srbiju i pravoslavlje'". Slijede imena: Božidar Stevanović, Nedeljko Bošković, Šešelj, Dragoslav Bokan, Ratko Mladić, Milan Gvero i Živomir Ninković. Navodno su, koliko se "za sada zna sporazumi o smještaju 'zaslužnih' sklopljeni s Ciprom, Grčkom, Irakom, Zimbabveom, PLO, MOSAD-om i nekim krajnje ljevičarskim organizacijama u Latinskoj Americi i četničkim i pročetničkim organizacijama u Kanadi i Australiji". Novinari na kraju upozoravaju da treba oprezno pratiti buduće vijesti o "smrtima"; to je, naime, način deaktiviranja onih koji su postali smetnja, a ima dokaza - tvrde - da je živ i Vukašin Šoškočanin, ratni zločinac iz Borova Sela. Navodno je u Rumunjskoj preuzeo ime nekoga umrlog člana Securitate. POLITIKA (Srbija) - 7. XII. 1992. 'Nova klasa' u egzilu Milan Četnik piše da se "armija financijskih mešetara iz Srpske Krajine" sve više drži gesla: 'Pokupi novac i bježi'. Njemačka marka u Kninu je skuplja nego u Beogradu tako da "stotine milijuna krajinskih dinara postaju neupotrebljivi kapital koji (...) ne može opisati svoj prirodni krug gušeći i ono što je ostalo od privrede. Najteže je u Baranji gdje zbog velikih zaliha krajinskog novca prijeti paraliza privrede i trgovine". "Filijale beogradskih banaka na vrijeme su pokupile devizno vrhnje (...) Neki bankarski rukovodioci kupovali su devizne svežnjeve po nagodbi, na osnovi diskrecijskog prava dobijenog iz centrale. Devizni kapital odlazio je nepovratno iz Krajine, a banke su figurirale kao obični šalteri koji nisu uložili ni jedan dinar u lokalne investicije". Do osnivanja Naftne industrije Krajine "i promet naftnim derivatima tekao je isključivo u privatnim aranžmanima, uz ogromne ekstraprofite i uz minimalna porezna davanja". Autor napominje da "putevi mahinacije vode od kriminalnog dna do vrhova vlasti", a rat, anarhija i ostali propusti "stvaraju sloj novih moćnika, mešetara, (po)ratnih profiteera čiji je krajnji potez preseljenje tako stečene imovine izvan Krajine". Novu klasu tako "čini predratni viši srednji sloj koji je svoje bogatstvo uvećao posrednim putem, bez 'prljanja ruku', potpuno novi sloj koji je na površinu izbacio put ratnog profita, funkcionerski krug i drugi". Načini bogaćenja su poznati: "organizirano unovčavanje ratnog plijena, preporodaja humanitarne pomoći, kapitalizacija funkcionerskih pozicija na temelju 'vjernosti' izvankrajinskim centrima političke i vojne moći", ističe autor. "Mnogi su spremni ovakvo stanje tumačiti kaotičnim ratnim prilikama", međutim, "ono što krajinskoj zbilji daje zaista originalan žig jest obavesno seljenje tako stečenog kapitala" te tako "cinična konstatacija 'nekom rat - nekom brat' dobiva novu uznemirujuću dimenziju", zaključuje Milan Četnik. (Hina)sv 080054 MET dec 92