IZVJEŠĆE MAZOWIECKOG (5)

ZAGREB, 4. prosinca (Hina) - Objavljujemo zaključni, peti nastavak Trećeg izvješća Tadeusza Mazowieckog. ZAKLJUČCI A. Kršenje zakonskih i drugih obveza 129. Prethodna poglavlja opisuju vrstu i prirodu kršenja ljudskih prava u onim područjima bivše Jugoslavije koja je posjetio posebni izvjestitelj tijekom svoje prve i druge misije. Tim se kršenjima gaze neki od najosnovnijih zakona običajnog međunarodnog prava, uključujući i obvezu poštovanja prava na život i zabranu mučenja i ostalih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih postupaka, iz članaka 3. i 5. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i članka 6. i 7. Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima. Ta prava imaju status "ius cogens"; obvezujuća su za sve strane u sukobu i ne smije se od njih odstupiti ni u kojim okolnostima ni iz bilo kojeg razloga, čak ni za vrijeme rata. 130. Opisana kršenja ljudskih prava također predstavljaju ozbiljna kršenja međunarodnoga humanitarnog prava, osobito članka 3. Ženevskih konvencija, u kojem stoji, kako slijedi: "1. S osobama koje ne sudjeluju aktivno u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i one koji su izbačeni iz stroja zbog bolesti, ranjavanja, zarobljeništva ili bilo kojeg drugog razloga, treba postupati humano, bez ikakva negativna odnosa koji bi se temeljio na rasi, boji, vjeri, spolu, rođenju ili bogatstvu, ili bilo kojem sličnom kriteriju. S tim ciljem, sljedeća su djela zabranjena i bit će zabranjena u svako doba i na svakom mjestu u odnosu na spomenute osobe: a) nasilje nad životom i ličnošću, osobito ubojstva svih vrsta, osakaćivanje, okrutno postupanje i mučenje; b) uzimanje talaca; c) vrijeđanje osobna digniteta, osobito sramoćenje i ponižavanje; d) donošenje presuda i smaknuća bez prethodna postupka pred redovito ustanovljenim sudom koji bi te presude donio, uz sva pravna jamstva koja civilizirani narodi drže nužnima." 131. Jednako tako posebni izvjestitelj uočio je vrlo rašireno, namjerno kršenje odredaba međunarodnoga humanitarnog prava, koje zabranjuje nasilno preseljavanje civilnoga stanovništva i "neprijateljska djela usmjerena protiv povijesnih spomenika, umjetničkih djela ili vjerskih lokaliteta, koji su kulturna baština naroda" (članci 17. i 16. Drugog dopunskog protokola Ženevskih konvencija). 132. Posebni izvjestitelj stoga zaključuje da su elementi politike etničkoga čišćenja izričito zabranjeni međunarodnim zakonima o ljudskim pravima i humanitarnim pravom. 133. Podaci iz prijašnjih točaka također nedvojbeno pokazuju nepoštivanje obveza koje su sve strane svečano preuzele u različitim prilikama u Londonu i Ženevi. Osobito treba spomenuti Dogovor o poštivanju Ženevskih konvencija iz kolovoza 1949. godine, osobito članak 3., sačinjen pod pokroviteljstvom Međunarodnoga komiteta Crvenoga križa, i potpisan 22. svibnja 1992. godine, kao i Program aktivnosti u vezi s humanitarnim pitanjima, koji je prihvaćen na Londonskoj konferenciji, i koji su sve strane potpisale 27. kolovoza 1992. godine, a prema kojima su se sve strane suglasile, inter alia: - da će poštovati Ženevske konvencije i Protokole; - da su "osobe koje počine ili narede teška kršenja pojedinačno odgovorne"; - da će "ostvariti potpunu kontrolu nad nediscipliniranim postrojbama na svom području". - da će "izbjeglicama i raseljenim osobama biti dopušteno da se dobrovoljno i sigurno vrate u mjesta odakle potječu"; i - da "sva djelovanja koja uključuju prisilno raseljavanje, sve oblike zlostavljanja, ponižavanja ili zastrašivanja, oduzimanja i uništavanja imovine i sva djelovanja u sklopu prakse etničkoga čišćenja zaslužuju osudu i da će stoga prestati". B. Zaključci i preporuke 134. Između prve i druge misije posebnog izvjestitelja u kolovozu i listopadu 1992. godine, etničko se čišćenje nastavilo, a u nekim područjima i pojačalo. Samovoljna pogubljenja, teroristički napadi na domove i vjerska mjesta, kao i uzimanje talaca nastavljaju se, ponajprije u Bosni i Hercegovini, ali i u UNPA. Žrtve su ponajprije muslimanski i hrvatski civili. Umjereni Srbi također se nalaze među žrtvama. 135. Nastavljanjem etničkoga čišćenja namjerno se nastoji stvoriti stanje "fait accompli" u flagrantnoj suprotnosti s međunarodnim obvezama koje su preuzeli oni koji provode etničko čišćenje i iz njega izvlače korist. Nastavljanje te politike podrazumijeva nesposobnost ili nespremost međunarodne zajednice da nametne poštivanje obveza svečano preuzetih pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, i tako potkopava kredibilitet i autoritet međunarodnih institucija. Međunarodna zajednica ne može dopustiti nastavljanje sustavnoga ignoriranja i kršenja londonskoga i ženevskoga dogovora. 136. Srpske vlasti, koje de facto kontroliraju neke teritorije u Bosni i Hercegovini i u UNPA, snose glavnu odgovornost za politiku etničkoga čišćenja koja se tamo provodi. Jugoslavenska narodna armija i političko vodstvo Republike Srbije također su odgovorni za tu politiku, koja se ne bi mogla nastavljati bez njihove aktivne podrške. 137. Albanci, Hrvati, Mađari, Muslimani i ostale etničke manjine diskriminirane su na Kosovu, u Vojvodini i u Sandžaku. U nekim slučajevima koriste se nasilne metode karakteristične za etničko čišćenje i postoji stvarna opasnost da bi se nasilje, uključujući i oružani sukob, moglo proširiti na ta područja. 138. Diskriminacije i ozbiljnoga kršenja ljudskih prava Srba ima na područjima pod kontrolom Vlade Bosne i Hercegovine, i u nešto većoj mjeri na teritoriju pod kontrolom bosanskih Hrvata. U nekim slučajevima ta su kršenja odgovor na srpsko etničko čišćenje, no to ih ni na koji način ne ispričava niti opravdava kršenja prava nedužnih ljudi. 139. Diskriminacija i druge zloporabe ljudskih prava događaju se i u Hrvatskoj, osobito prema Srbima, čime se pridonosi njihovu osjećaju nesigurnosti i proganjanosti. 140. Sve je više dokaza da su počinjeni ratni zločini. Daljnja istraga potrebna je da bi im se ustanovili razmjeri, kao i identitet odgovornih koje bi, u slučaju da to drži potrebnim, gonio neki međunarodni sud. S tim u vezi posebni izvjestitelj kani pružiti sve njemu raspoložive relevantne informacije Komisiji stručnjaka koja je osnovana u skladu s Rezolucijom 780 (1992.) Vijeća sigurnosti, a preporučuje da svi zainteresirani Komisiji pruže svu potrebnu podršku. 141. Učinkovitiji se koraci moraju poduzeti da bi se zaustavilo etničko čišćenje u područjima u kojima se još provodi. U svom prvom izvješću, posebni je izvjestitelj preporučio da se mandat UNPROFOR-a proširi i da pokrije Bosnu i Hercegovinu, te da uključi i sprečavanje kršenja ljudskih prava (E/CN.4/1992/S-1/9 točka 63). Vijeće sigurnosti poslije toga odlučilo je proširiti mandat UNPROFOR-a, ali još postoje nejasnoće u vezi s mandatom za sprečavanje ozbiljnih kršenja ljudskih prava, koja su značajkom etničkoga čišćenja. 142. Veliki broj raseljenih osoba ne bi u inozemstvu morao tražiti smještaj kad bi im se mogla jamčiti sigurnost i kad bi im se osigurale dovoljne količine hrane i odgovarajuća zdravstvena njega. Hitna uspostava sigurnosnih zona u Bosni i Hercegovini nužna je i valjalo bi razmisliti o proširenju mandata UNPROFOR-a s tim u vezi. 143. Međunarodna zajednica ne smije mirno prihvatiti demografske promjene izazvane etničkim čišćenjem. U vezi s tim posebni izvjestitelj preporučuje da se pravo izbjeglica i raseljenih osoba na povratak ponovno potvrdi i zaštiti. 144. Neovisno o spomenutom, potreban je hitan zajednički napor radi spašavanja života onih koji su u neposrednoj životnoj opasnosti, ponajviše zbog nehumanih uvjeta u zatočeništvu i tranzitnim centrima na sjeveru Bosne. U vezi s tim, posebni izvjestitelj poziva sve zemlje koje imaju mogućnosti da to učine, osobito europske zemlje, da ponude utočište ili privremeni smještaj takvim osobama, u suradnji s ICRC i UNHCR, čime bi se olakšalo njihovo brzo oslobađanje i evakuacija na sigurno. 145. Isto tako, treba poduzeti sve napore da bi se od sigurne smrti spasilo desetke tisuća osoba koje žive u opkoljenim gradovima i područjima, i to tako da se smjesta otvore koridori za humanitarnu pomoć. 146. Sukob u Bosni i Hercegovini nije vjerski, već sukob što su ga potaknule neke nacionalističke skupine i stranke radi ostvarivanja svojih političkih i materijalnih interesa. Nacionalističkim ideologijama, na kojima se temelji taj sukob, treba se suprotstaviti aktivnim promicanjem ljudskih prava. Da bi se postiglo puno ostvarenje ljudskih prava, potreban je istinski i dalekosežni proces demokratizacije, ponajprije u Srbiji. Da bi se to postiglo, posebni izvjestitelj preporučuje da se demokratski orijentiranim skupinama pruži odgovarajuća podrška i pomoć međunarodne zajednice. 147. U svom prvom izvješću posebni je izvjestitelj naglasio negativnu ulogu medija u širenju podjarivačkih tekstova i dezinformacija, čime se poticala klima obostrane mržnje i predrasuda kojima se i potpiruje sukob u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to, posebni bi izvjestitelj želio naglasiti svoje ranije preporuke u vezi s osnivanjem jedne neovisne međunarodne agencije koja bi, za cijelo područje bivše Jugoslavije (točka 68), pružala objektivne informacije o događajima.Osim toga on savjetuje da se neovisnom, demokratski orijentiranom nacionalnom tisku i medijima pruži odgovarajuća materijalna i tehnička pomoć. 148. Da bi se moglo smisleno odgovoriti na potrebu za trajnim i sustavnim istraživanjem ozbiljnih kršenja ljudskih prava, te da bi se održao neposredan kontakt i suradnja s relevantnim državnim vlastima i međunarodnim tijelima u bivšoj Jugoslaviji, posebni izvjestitelj drži da je nužno da se mali broj promatrača za ljudska prava, pod njegovim vodstvom, smjesti na teritoriju bivše Jugoslavije i nadgleda stanje ljudskih prava te traži da se ostvare za to nužne pripreme. (Hina) fp 041338 MET dec 92