SERVIS POSEBNIH NASLOVA NUKLEAR

Nadnaslov: Nuklearna energija proslavila 50. rođendan Naslov: Pola stoljeća velikih nada i još većih prijetnji Podnaslov: Prva kontrolirana nuklearna reakcija izvršena 2. prosinca 1942. ponudila je svijetu velika obećanja ali i ogromne opasnosti. Čovječanstvo je preživjelo opasnosti, ali mu nuklearke daju tek dvadeseti dio ukupne energije koju troši. A taj bi se postotak mogao i smanjiti. Piše: Ashley SEAGER, Reuter AMSTERDAM - Prije 50 godina, 2. prosinca 1942. ekipa znanstvenika na čelu s talijanskim Nobelovcem Enricom Fermijem izvršila je na čikaškom sveučilištu jedan eksperiment koji je svijetu nudio ogromna obećanja ali je donosio i ogromnu opasnost. Oni su izvršili prvu kontroliranu nuklearnu reakciju. Optimisti su počeli maštati o utopijskom dobu gotovo besplatne energije, dok su drugi proricali propast čovječanstva. Pedeset godina poslije, ništa se od toga nije obistinilo. Čovječanstvo je preživjelo, a svijet tek četvrtinu svoje električne energije dobija iz nuklearnih elektrana, što je tek dvadeseti dio njegove ukupne potrebe za energijom. Čak i taj postotak mogao bi se smanjiti, pokazuju statistike Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (Organisation for Economic Cooperation and Development - OECD). U svijetu ima oko 420 nuklearnih elektrana, većina njih u nekoj od 24 zemalja članica OECD. Četvrtina ih je u SAD a 56 u Francuskoj koja proizvodi 73 posto energije u nuklearkama - više no ijedna druga zemlja. Veliki dio energije se i dalje dobija iz nafte, ugljena i plina. Cijena te energije znatno je pala, što je nuklearnu energiju učinilo suviše skupom. Naftni šok godine 1973. učetverostručio je cijenu sirove nafte podsjetivši Zapad da je itekako zavisan o Bliskom Istoku. Neki su izražavali bojazan da će se do godine 2000 iscrpsti rezerve nafte i plina. Međunaslov: Kada i da li uopće "brzi rasplodni" plutonij reaktor? No cijena je nafte danas niža u nominalnim i realnim vrijednostima no prije deset godina, a rezerve nafte i plina u svijetu dostajat će, dokazano je, barem za još 30 godina. Stoga su mnoge zemlje izgubile interes za nuklearke. Javno mnijenje u većini zemalja protivi se nuklearkama. Pitajte ljude što znači nuklearna energija i vjerojatno će reći "Černobil" ili "Hirošima". Kapital i operativni troškovi nuklearki također su visoki, a kako se mnoge od njih približavaju kraju životnog vijeka, valja računati i s visokim troškovima "umirovljenja". "Postavlja se pitanje može li se pojednostavniti nuklearna tehnologija tako da se smanje troškovi i može li se izmijeniti javno mnijenje. No izgledi kažu suprotno", tvrdi Simon Blakey iz Cambridge Energy Research Associates (CERA) ureda u Parizu. Godinama su trošena sredstva na istraživanja u području nuklearne energije a glavni je argument bilo obećanje da "novi reaktor samo što nije otkriven" - reaktor koji će proizvoditi više goriva no što ga troši. Kada konvencionalni nuklearni reaktori troše svoje gorivo obogačenog urana, u tom procesu stvaraju i plutonij. Pošto se odvoji od otpada, plutonij se može koristiti kao gorivo u "brzom rasplodnom" reaktoru koji stvara plutonij brže no što ga troši. No unatoč milijardama dolara utrošenim u izgradnju brojnih eksperimentalnih "brzih rasplodnih" reaktora, još nije izgrađen komercijalni tip tog reaktora. Stoga se lani u studenom britanska vlada odlučila povući iz europskog projekta. SAD i Francuska nisu polučile uspjeha i Japan je danas jedina zemlja koja još uvijek nije odbacila taj san. No Japan nema reprocesor, te svoje utrošeno gorivo šalje u Europu. Otuda isporuka od 1,5 tona plutonija iz Francuske prošloga mjeseca koja upravo ide za Japan u pratnji broda udruženja za očuvanje okoliša Greenpeace. Međunaslov: CO2 u korist nuklearki, a zeleni protiv Glasnogovornik Greenpeace International za sjedištem u Amsterdamu kaže kako plutonij predstavlja novu posthladnoratovsku nuklearnu prijetnju a njegovo korištenje za proizvodnju energije nije gospodarski opravdano. "Neke azijske zemlje osim Japana žele nabaviti plutonij. To bitno destabilizira regiju", kaže Sean Burnie iz Greenpeacea. Iako nije identičan plutoniju koji se upotrebljava za nuklearne bombe i ovaj se plutonij može se koristiti za njihovu izgradnju. U svijetu ga ima dovoljno za izradu desetaka tisuća bombi poput one bačene na Nagasaki godine 1945, a neki stručnjaci drže da je danas teže kontrolirati širenje nuklearnog materijala no u prošlosti. Kako blijedi san o izgradnji komercijalnog rasplodnog reaktora, tako se smanjuju šanse za korištenje otpada iz konvencionalnih nuklearki, što znači da bi porast proizvodnje plutonija u reprocesoru povećao gomilu već postojećeg otpada. Taj materijal ostaje radioaktivan tisućama godina. Skladišenje je jedna opcija za otpad no sigurna i trajna metoda još uvijek nije razvijena. Druga, relativno nova, opcija jest kombinirati okside plutonija i urana te napraviti MOX (miješano oksidno gorivo) koje se može koristiti u konvencioanlnim nuklearnim rekatorima. MOX daje dvostruko više energije od konvencionalnog urana ali je mnogo skuplji i radioaktivniji. To je jedna od namjena koju Japanci planiraju sa svojim plutonijom. Globalno zagrijavanje je potencijalni prijatelj nuklearne energije. Nuklearke ne proizvode ugljični dioksid (CO2) - plin za koji znanstvenici tvrde da je glavni uzročnik učinka staklenika. Porez koji će morati plaćati zagađivači, proizvođači CO2 mogao bi jezičac na vagi opet pomaknuti u korist nuklearne energije. No možda ni to neće pomoći. Jer zeleni tvrde da opasnost od nuklearne energije i problemi skladištenja otpada uvelike premašuju opasnost od CO2. U svakom slučaju mnoge se zemlje okreću najčišćem fosilnom gorivu - plinu. Novac se ulaže i u tehnologiju čišćeg ugljena, u djelotvornije korištenje nafte te u čuvanje energije. (Hina) rb 021620 MET dec 92