IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 23. studenoga (Hina) RADIO FRANCE INTERNATIONALE - RFI (Pregled francuskoga tiska) "LE NOUVEL OBSERVATEUR" portretira Slobodana Miloševića pod paradoksalnim radnim naslovom "Slobodan Milošević - spokojni krvnik". Nakon što je nabrojio sve bitno iz njegova životopisa, "od neradnih pionirsko-skojevskih dana pa do plastičnog cvijeta u kosi njegove žene", komentator lista podrobnije raščlanjuje čudne meandre njegove političke karijere: od bankarskog aparatčika i nepopravljivog titoista do eksponenta nacionalnog programa što ga je izradila "srpska inteligencija pod dirigentskom palicom Dobrice Ćosića, pisca", napominje komentator, "koji bi htio biti ravan samom Tolstoju". Nakon što upozorava na pupčanu vrpcu između Ćosića i Miloševića, komentator u završnim potezima portreta Slobodana Miloševića dodaje: "Ovaj jahač već pet godina izvan svakoga nadzora upravlja Srbijom i gotovo pune dvije godine ratom. Nikada ga nije zanimala sudbina onih koje je bacio u katastrofu. Nikada nije posjetio neku bolnicu u kojoj se liječe ratni ranjenici, niti pak neki zatočenički logor. Obilazak vojnih menzi i rovova nije njegov hobby. Uostalom, on i ne putuje, osim da provede vikend među svojim kokošima u rodnom Požarevcu. On danas ne vjeruje nikome, osim svojoj TV koja mu je posve odana. Svake večeri u devetnaest sati i trideset minuta diljem Srbije ljudi sjedaju pred televizore i slušaju što im je misliti. To je Miloševiću dostatno. Nema više potrebe za fanatiziranim mitinzima. Naoružan novim sredstvom koje mu omogućava da po stoti put ponavlja tezu o međunarodnoj zavjeri protiv srpskoga naroda, Milošević izaziva Europu. On se bez grozničavosti priprema za svoju buduću veliku bitku - novi predsjednički mandat koji vjeruje da će dobiti od srpskih birača na izborima idućeg mjeseca". Tako Laurent Bejard portretira srbijanskoga Predsjednika. "INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE" pod naslovom "Srpski kriminalci lete na krilima rata i inflacije" Blaine Harden izvješćuje o ubojstvu Aleksandra Kneževića u glamuroznom beogradskom hotelu 'Hajat', što mu je tek povodom za raščlambu odnosa podzemlja, kriminalnih bandi i rata na prostoru bivše Jugoslavije. "Zapadni diplomati, kao i beogradski novinari, koji prate zločine i kriminal", piše Harden, "znaju da je mnoge poznate kriminalce, naoružane i potpomognute, Miloševićev režim poslao u ratna područja". Nakon što je na tu razbojničku listu, osim nedavno ubijenog Kneleta, ubijenog, dakako, pod misterioznim okolnostima, stavio i po zlu čuvene kapetana Dragana i beogradskog kriminalca Arkana, Blaine Harden zaključuje: "Najveći heroji ovoga rata su kriminalci". RADIO FRANCE INTERNATIONAL - RFI "Alija Izetbegović, kao muslimanski vođa, suočen je s dvije krajnje nepovoljne političke mogućnosti. Hrvatska politika u nekoliko navrata obećala je pružiti ruku pomoći Izetbegoviću pod uvjetom da vlast u BiH formiraju dvije nacionalne stranke na paritetnoj osnovi. To bi praktično bila vlast bez Srba. U taj savez svatko bi unio ono što ima: Hrvati oružje, Muslimani ljude. Ako se dalje dosljedno izvode zaključci, rat bi se odvijao kao etnički u kome bi ginuli uglavnom Muslimani i Srbi", razmatra Nedim Lončarević i nastavlja: "Muslimani bi u takvoj perspektivi mogli postati nekakvi krajišnici Hrvatske, koji bi čuvali njene istočne granice. Neposredna posljedica mogućeg saveza muslimanske Stranke demokratske akcije i HDZ-a bio bi gubitak legaliteta vlasti u Sarajevu, a bosansko-hercegovački rat ionako je u svijetu shvaćen u prvom redu kao plemensko-vjerska erupcija mržnje na Balkanu. Jedno krilo muslimanske SDA spremno je prihvatiti hrvatske ponude, vjerujući da je to jedini način da se prekine masovno stradanje muslimanskog pučanstva. Izetbegović, predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca, jasno vidi i loše strane eventualnog hrvatsko-muslimanskog saveza i napuštanja građanskog koncepta države. Najprije, značajan dio Muslimana, posebno onih u vojsci BiH, nije spreman olako prihvatiti rušenje sna o cjelovitoj BiH. Izetbegović pokazuje veliku skepsu prema tom scenariju. Međutim, ni dalje istrajavanje na obrani cjelovite BiH nije manje rizično. Vođa bosanskih Srba Karadžić i vođa bosansko-hercegovačkih Hrvata Boban mogu lako sklopiti separatni mir, zadovoljni postojećim teritorijima koje nadziru. Muslimani bi tada trebali ratovati i protiv Srba i protiv Hrvata. Sve su te pretpostavke dovoljno crne da Izetbegović ne može donijeti čvrstu odluku kojom stazom da krene. Jedino mu preostaje oklijevanje, kako bi dobio na vremenu, iščekujući neko oružje kako bi Muslimani popravili svoj vojni položaj, što bi im ojačalo i pozicije za pregovaračkim stolom", komentira Lončarević. ------------------------------------------------------------------------- "U Jadransko more ovih dana uplovljavaju ratni brodovi i fregate i korvete iz sastava Zapadnoeuropske unije sa zadaćom da zaustavljaju i kontroliraju teret svih sumnjivih brodova. Pojačava se i kontrola embarga na Dunavu, ali brodovi u Jadranu, od kojih neki nose zrakoplove, očigledno služe i kao prijetnja mogućom vojnom intervencijom u Bosni. Teško je reći računa li se u Srbiji ozbiljno s tim i priprema li se ova zemlja za slučaj vojne konfrontacije, ali, u Vojvodini i Beogradu, ponovno se mobiliziraju rezervisti. Ne zna se kojih je razmjera ta mobilizacija, a zapovjednik prve armije general Vladimir Stojanović tvrdi da je riječ o redovnom postupku popunjavanja jedinica. General je priznao da je tijekom rata u Hrvatskoj u Beogradu zaista bio vrlo slab odziv na mobilizaciju , ne veći od deset posto, ali kaže da je to bilo u Srbiji koja nije objavila rat i za vrijeme bivše JNA. On je, u interviewu beogradskoj "Borbi", istaknuo da se sada manje odazivaju Albanci i Mađari. Prema nekim nepotvrđenim vijestima, novi rezervisti upućuju se na Kosovo, što bi trebalo upućivati na povećan rizik od rata u toj pokrajini. Ali vođe kosovskih Albanaca, koji su u subotu nastupali na jednoj tribini u Beogradu, ne vjeruju u takvu mogućnost. I najumjereniji među njima, poput Skelzena Maliquia, ističu da je za većinu Albanaca neprihvatljiv ostanak Kosova u Srbiji, ali Albanci očigledno nisu spremni za oružanu pobunu, a Maliqui smatra da Milošević također nema razloga da vodi rat na Kosovu koje je pod vojnim nadzorom. On vjeruje da je rizik rata čak veći u slučaju pobjede oporbe u Srbiji. U svakom slučaju, gotovo je sigurno da kosovski Albanci neće izaći na izbore za jugoslavenski i srpski parlament, jer od oporbe ne očekuju nikakvu promjenu", piše Stojan Novak. BRITANSKI RADIO - BBC (Pregled britanskoga tiska) Politički urednik lista "THE INDEPENDENT" prenosi da je "u najoštrijem i najdetaljnijem odgovoru jednog ministra na zahtjev za vojnom intervencijom UN u bivšoj Jugoslaviji", britanski ministar obrane Malcolm Rifkind jučer izjavio u interviewu na londonskoj TV da bi poslati stotine tisuća ljudi u građanski rat bilo krajnje neprimjereno, krajnje neodgovorno i nedjelotvorno. Vladini izvori priopćili su sinoć da je komisija za prekomorsku i obrambenu politiku na čelu s Johnom Majorom raspravljala o tome i da jučerašnji ministrov odgovor ima sva obilježja kabinetskog memoranduma. Na uporna pitanja zašto Vlada odbija podržati vojnu intervenciju radi osiguravanja sigurnosnih zona za bosanske Muslimane, kako je to uradila za iračke Kurde, Rifkind je rekao: "To je nešto što UN nisu nikada ranije učinili te valja dobro razmisliti u što se može upustiti i kakve mogu biti posljedice. Takva bi akcija morala ostvariti željene rezultate bez žrtava, a ova akcija ne bi postigla niti jedno niti drugo", navodi "The Independent" riječi Malcolma Rifkinda. "Takav bi angažman trajao godinama i ne bi doveo do kraja borbi". Rifkind je priznao da je ono što se događa u bivšoj Jugoslaviji gore od nacističkog holokausta i da se ozbiljno razmišlja o mjerama koje bi mogle dovesti do rezultata kakve svi priželjkujemo. THE TIMES piše da je unatoč svim naporima međunarodnih snaga, koje planiraju operaciju pomoći kao vojnu kampanju, sve to osuđeno na propast jer srpske milicije drže sve karte u svojim rukama. Humanitarnu akciju UN za pomoć u Bosni i britanski udio u njoj onemogućavaju srpski odmetnički vođe time što sprečavaju sedam tisuća stranih vojnika da izvrše svoj zadatak. "Frustracija i bijes rastu", piše list. "Uspješna isporuka hrane i lijekova ovise o dobroj suradnji sva tri sudionika u ratu, ali Srbi, ignorirajući primirje što su ga potpisali njihovi zapovjednici prije dva tjedna, nastavljaju granatama zasipati gradove, pretvarati njihove građane u izbjeglice i blokirati ili ugrožavati glavne prilaze", javlja iz Viteza Michael Ewans. "Stotine ljudi umiru od tifusa, kolere i izgladnjelosti u poglavito muslimanskim gradovima Srebrenici i Goraždu. Već mjesecima Srbi ne dopuštaju dopremu hrane kamionima UN u ta mjesta. Sposobnosti i iskustva britanskoga vojnog kontingenta su velike, ali on nema prilike da ih uporabi. General Philipe Morillon, francuski zapovjednik snaga UN, pokušao je na jučerašnjoj novinskoj konferenciji objasniti zašto misli da treba vjerovati srpskom vojnom zapovjedniku Ratku Mladiću, s obrazloženjem da je inače sve što se tamo radi besmisleno ako se nikome ne vjeruje. Istodobno, svi dokazi od početka prekida vatre upućuju na zaključak da su Srbi patološki lažljivci i da potpisuju dogovore da bi zatim nastavili kao i prije. Vijeće sigurnosti UN izdalo je rezoluciju koja vojnicima dopušta otvaranje vatre ako ne mogu izvršiti zadatak. Svakog dana Srbi čine upravo to, a general Morillon kaže: "Uporaba sile je nešto što ćemo pokušati izbjeći. Mandat UN je toliko ograničen da bi, ako primjerice Srbi napadnu civile u Vitezu, britanski vojnici morali stajati po strani i promatrati. Oni su tu da zaštite civile pod zastavom UNPROFOR-a, ali nije im dopušteno da bilo koga štite. UNPROFOR je krivo ime", komentira izvjestitelj "The Timesa". "Srbima je UNPROFOR na milost i nemilost. Dovoljno je da oni kažu 'ne' i da konvoj hrane bude vraćen u skladište. Živeći među Muslimanima i Hrvatima teško je biti neutralan kada su Srbi ti koji zasipaju gradove granatama i istjeruju pučanstvo iz domova u užasnom strahu", piše list. THE WASHINGTON POST, SAD, (23. XI. 1992.) "Miloševićeva sljedeća meta" "Iako je američki narod izrazio želju da se njihovi vođe usredotoče prvenstveno na unutrnje poslove, predsjedniku Bushu vjerojatno neće biti omogućen taj luksuz - čak niti u posljednja dva mjeseca obavljanja predsjedničke dužnosti. I dok je prekasno da se zaustavi tragedija u Bosni - 'etničko je čišćenje' već pogodilo desetke tisuća Muslimana u Bosni - dužnosnici Bushove administracije sada su se usredotočili na zaustavljanje širenja genocidne kampanje srbijanskoga vođe Slobodana Miloševića na Kosovo, pokrajinu u južnoj Srbiji koja graniči s Albanijom, a koja bi mogla biti Miloševićeva sljedeća meta", piše Lally Weymouth. Dodajući da je Milošević ukinuo autonomiju Kosova, autor upozorava da je u proteklih nekoliko tjedana srbijanska vojska pojačala svoju nazočnost, organizirala vojne manevre i naoružala Srbe na Kosovu. "Sve u svemu, čini se da je pripremljena pozornica za još jedno krvoproliće u srpskoj organizaciji", zaključuje Weymouth. "Napadne li Milošević Kosovo, dužnosnici SAD predviđaju da će se dio slabo naoružanih Albanaca oduprijeti dok će ostali pobjeći u Makedoniju, Grčku ili Albaniju. Postoji opasnost od prerastanja sukoba u rat koji će zahvatiti Makedoniju, Albaniju, Bugarsku, Grčku, pa čak i Tursku. A Grčka i Turska su saveznice SAD", piše komentator. Dužnosnici američke administracije raspravljaju o tome kako bi najbolje bilo spriječiti napad na Kosovo. Nekoliko dužnosnika, poslije rasprava sa saveznicima i UN, tvrdi da je konsezus već postignut: Washington mora učiniti ono što jedan dužnosnik naziva 'pravim nastojanjem' da se Miloševića uvjeri da postoji američko rješenje za Kosovo, bez obzira na smjenu američkog predsjednika. Weymouth upozorava da je "neintervencija Washingtona tijekom pokolja u Bosni, zakomplicirala zadaću potkopavajući američki kredibilitet". Ne obuzda li upozorenje Miloševića, onda će Amerika, prema riječima jednog dužnosnika, "morati početi snažnu akciju - uslijedit će doista ozbiljna akcija". Jedna je mogućnost, ističe komentator, razmještanje međunarodnih mirovnih snaga pod pokroviteljstvom UN i NATO. Druga je jačanje međunarodnih promatrača koji su već na Kosovu. "Nije međutim jasno hoće li takve akcije biti dovoljne da natjeraju Miloševića da odustane od svojih namjera na Kosovu - ako ih se ne podupre prijetnjom uporabom sile", naglašava Weymouth, dodajući kako u međuvremenu "neki u Washingtonu tvrde da bi takvo razmještanje moglo odmah izazvati albanski ustanak na Kosovu protiv represivne srpske manjine". Autor dodaje kako se kreatori politike nadaju da će im uspjeti osjetljivi manevar: zaustaviti Miloševića ne potičući istodobno zahtjev Albanaca za neovisnošću. "Neki vojni planeri zagovaraju alternativnu opciju: naoružati Miloševićeve žrtve - Albance na Kosovu, Muslimane u Bosni, pa čak i Hrvate - kako bi se mogli braniti. Ta je strategija slična onoj koju je nedavno zagovarao senator Joseph Biden u slučaju Bosne. Američki dužnosnici razmatraju i mogućnost da međunarodne snage ili snage NATO bombardiraju vojne ciljeve u Srbiji kako bi smanjili vojnu silu kojom trenutačno raspolaže Milošević. Ključni je datum 20. prosinca, kad Milošević mora izići na izbore. On bi mogao napasti Kosovo prije izbora, budu li se politički događaji loše razvijali. Ako lako pobijedi, mogao bi napasti Kosovo poslije izbora", piše komentator, ističući kako "ova kriza ističe neuspjeh vodstva jednoga dijela EZ. Washington se u pogledu Balkana priklonio europskim saveznicima. Rezultat je potpuna pasivnost". Autor upozorava i na zabrinutost makedonskoga predsjednika Gligorova da bi se rat na Kosovu mogao proširiti i na Makedoniju. On je zatražio od glavnog tajnika UN da razmjesti mirovne snage UN na granici između Kosova i Makedonije. Tisuće izbjeglica bježe iz Bosne u Makedoniju. EZ i SAD su zbog grčkoga pritiska odbile priznati tu republiku, pa "tako ta mala država nema pristupa u međunarodne fondove i ulaganja". Proširi li Milošević svoju kampanju i na Makedoniju, boji se Gligorov, "srbijanski će rat najvjerojatnije izazvati širi blakanski rat", i niti jedan susjed neće ostati miran. "Unatoč međunarodnoj pomorskoj blokadi Srbije, malo je onih koji vjeruju da će sankcije biti djelotvornije od onih protiv Saddama Husseina. Da bi bile učinkovite, moraju biti poduprte vjerodostojnom prijetnjom silom. Nadajmo se da će pristup predsjednika Busha i novoizabranoga predsjednika Clintona ovoj krizi doista biti dvostranački", zaključuje Weymouth. THE NEW YORK TIMES, SAD, (23. XI. 1992.) "Mudar savjet u pogledu Makedonije" "Diplomacija još može spriječiti širenje balkanske oluje na bivšu jugoslavensku republiku Makedoniju. Predsjednik Bush morao bi obratiti pozornost na savjet senatora Dennisa DeConcinia i zastupnika Franka McCloskeya, koji su se upravo vratili iz posjeta Makedoniji pod pokroviteljstovm KESS-a", ističe komentator, dodajući kako su oni preporučili da bi "međunarodno priznanje te zemlje bilo ispravan potez", te da se tome mora pristupiti odmah. Podsjećajući zatim da je u siječnju komisija EZ utvrdila da "Makedonija ispunjava formalne europske standarde za priznanje", komentator napominje da ta republika još nije priznata niti deset mjeseci poslije i to zbog "neopravdanog zahtjeva Grčke da promijeni ime". "Republika Makedonija zanijekala je sve pretenzije prema grčkoj Makedoniji, kako je Atena s pravom tražila. Međutim, Grčka izaziva velike nevolje zahtijevajući od Makedonije da se odrekne imena", ističe autor, upozoravajući da bi to "moglo dovesti u iskušenje Srbiju ili Bugarsku da ponove stare teritorijalne zahtjeve. Čak i ime kao Slavenska Makedonija moglo bi stvoriti otpor neslavenskih Albanaca koji čine trećinu pučanstva. Vidjevši što se dogodilo u Bosni, Makedonija je očajnički odlučila izbjeći da je podijele ili progutaju ekspanzionistički susjedi". Autor ističe da zahtjev Grčke nema potporu niti u jednoj priznatoj doktrini međunarodnoga prava. Do sada su se ostali članovi EZ iz "diplomatske ljubaznosti pokoravali njezinim željama, a SAD su se pridružile zbog povezanosti NATO-a s Atenom. Međutim, ulozi su postali previsoki, opasnost od širenja rata i na Makedoniju postaje sve stvarnijom". Napominjući kako manje europske zemlje sada govore da će priznati Makedoniju, komentator zaključuje da bi "Bushov potez mogao ohrabriti glavne europske sile da učine isto. Samo priznanje neće jamčiti mir u toj republici. Ali, kako ističu senator DeConcini i zastupnik McCloskey, ono je nuždan prvi korak". THE NEW YORK TIMES, SAD, (23. XI. 1992.) "Izbjeglički teret osiromašuje Hrvatsku" "Suočeni s velikim gospodarskim teškoćama i dolaskom izbjeglica iz Bosne, ljudi s ove strane granice bivše jugoslavenske republike ljuti su na svijet jer presporo šalje pomoć i prebrzo zatvara granice", izvješćuje dopisnik iz Zagreba Chuck Sudetich. Upozorava da četiri i pol milijuna stanovnika Hrvatske pruža utočište 627 tisuća registriranih prognanika, uključujući 333 tisuće prognanika iz Bosne i Hercegovine, uglavnom Muslimana, prema statistikama UN. Vlada u Zagrebu procjenjuje da u Hrvatskoj ima i više od sto tisuća neregistriranih izbjeglica iz Bosne. "Ovog i prošlog mjeseca međunarodne su humanitarne organizacije zatražile od Hrvatske da otvori granice tisućama novih izbjeglica protjeranih iz Sarajeva i ostalih bosanskih gradova. Istodobno je Britanija odbila odobriti ulazne vize 180 bosanskih izbjeglica za koje je privatna britanska dobrotvorna organizacija već organizirala smještaj u obiteljima", piše Sudetich, dodajući da se oko 1500 muškaraca puštenih iz srpskih logora nalazi u 'privremenom' smještaju u Karlovcu, jer ih zapadne vlade oklijevaju prihvatiti, a još nekoliko tisuća nalazi se u logorima. Michael Keats, predstavnik za tisak Visokoga komesarijata UN za izbjeglice u Zagrebu uspoređuje: "Situacija je ista kao kad bi 40 milijuna Meksikanaca pobjeglo u SAD". U nastavku Sudetich upozorava i na gospodarske teškoće u Hrvatskoj. "25 posto hrvatskoga teritorija, uključujući kritične cestovne i željezničke veze u Hrvatskoj kontroliraju pobunjeni Srbi, a 37 posto njezine proizvodnje nalazi se na teritorijima koje su okupirali Srbi ili je uništeno. Neki se žale da su rat sa Srbijom prošle godine, i izbjeglice iz Bosne ove godine, nanijeli više štete ovoj zemlji nego gospodarske sankcije UN Srbiji i Crnoj Gori", piše Sudetich. "U Zagrebu, teškoćama pritisnuti umirovljenici noću čekaju u redu kako bi kupili jeftiniji crni kruh prije nego poskupi. Sve je veći broj prostitutki na mračnim ulicama. Besposleni mladi sa slabim mogućnostima da će uskoro naći posao, satima sjede u kafićima, ispijajući espresso", piše Sudetich. Osim toga, on ističe da, prema Vladinim statistikama, "hrvatska Vlada osim za 633 tisuće prognanika i izbjeglica mora uzdržavati 267 tisuća nezaposlenih, 120 tisuća policijskoga i vojnog osoblja, 800 tisuća umirovljenika i 150 tisuća ostalih kojima je potrebna socijalna skrb". Ante Čičin-Šajn ističe da se Hrvatska nalazi "ispod odobrenog stupnja hiperinflacije. Novac tada postaje praktično neupotrebljiv. Nevjerojatno je kako je Hrvatska toliko dugo izdržala bez socijalnih nemira". Osim toga, Ante Čičin-Šajn je dodao da je unatoč teškoćama Hrvatska i dalje otplaćuje 3,5 milijarde dolara inozemnog duga. "Hrvatska procjenjuje da je dobila 1,5 milijarde dolara pomoći, uključujući pomoć hrvatskih iseljenika, međunarodnih organizacija i stranih vlada otkako je u srpnju prošle godine počeo rat", napominje dopisnik, dodajući zatim izjavu Mate Granića koji ističe da je to Hrvatskoj pomoglo da održi stabilnost, "ali Hrvatskoj je sada potrebna pomoć u rješavanju problema prognanika i izbjeglica". Prema njegovim procjenama Vladi je potrebno oko 50 milijuna dolara samo za smještaj izbjeglica. "Vlada uskoro više neće moći plaćati smještaj izbjeglica u hotelima i privatnim kućama. U svakom slučaju moraju se osloboditi hotelske sobe, osobito duž jadranske obale, kako bi se stvorila prilika da se tijekom turističke sezone 1993. zarade devize. Ljudi uskoro više neće moći pružati smještaj izbjeglicama", napomenuo je Mate Granić. (Hina) dh 240046 MET nov 92