SERVIS POSEBNIH NASLOVA BOSNA DJECA

Naslov: Male bosanske izbjeglice u Nizozemskoj Nadnaslov: Sunce više ne sja, pocrnilo je Podnaslov: "A želiš li znati što bih ja želio biti? Želim biti ubica, tako da mogu pobiti sve Srbe". Piše: Christopher WILSON, Reuter ZUIDLAREN - U ledeno jutro u kampu Crvenog križa u nizozemskom gradu, maleni se dječak pokušava riješiti strahota što su se nakupile u njegovu kratkom životu, dok se u školi bori s jezikom koji ne razumije. Osmogodišnjem Fizadu, jednom od 178 bosanske izbjegličke djece, koji žive u preuređenoj kasarni i ovdje pohađaju školu, život je zbunjujući i zastrašujući. Kao i ostali koji su se tu našli, i Fizad je žrtva srbijanske politike etničkog čišćenja. Djeca su zajedno s njihovima majkama privremeno utočište našla u Nizozemskoj. Većinom su Muslimani, između četiri i sedamnaest godina. Dolaze iz Banje Luke, Orašja, Brčkog i Tuzle. Fizad je iz Zvornika, a njegova je priča istovjetna pričama svih onih koji su domove morali napustiti jer su ih srpski vojnici protjerali. Fizadovo se lice nervozno trza u nastojanju da zaustavi suze koje mu naviru dok se prisjeća dana,kada se njegov mali svijet raspao na komadiće. "Četnici su došli i natjerali ljude da napuste svoje domove. Na vratima kuća još se vide otisci njihovih čizama kojima su otvarali vrata. I mi smo morali otići". Međunaslov: Sunce je crno Otac mu je nestao u šumi s ostalim muškarcima koji se bore protiv Srba. S majkom i sestrom danima je pješačio kroz polja dok nisu naišli na autobus koji će ih odvesti za Zagreb. Tamo su po strahovitoj vrućini sedam dana čekali u vlaku da ih otprave na obalu. I konačno se domogli Nizozemske. "Većinu kuća u našem selu spalili su, ali ne i našu", zrcali se nada u njegovim dječjim očima. Možda ipak postoji mogućnost da se vrati kući. "Sviđa mi se ovdje, no radije bih se vratio kući", kaže. Brine za oca, o njemu nisu ništa čuli već šest mjeseci. Strahuju da su ga zarobili Srbi. U jednom od razreda djeca, stara tri do četiri godine, igraju se edukativnim igračkama kojima ih snabdijeva Crveni križ. Dvojica se dječaka igraju Lego pištoljima. Zidovi su ukrašeni crtežima kuća, drveća, vrtova. "Pogledajte", pokazuje nam njihova nizozemska učiteljica, crteže na kojima je sunce obojeno crnom bojom. Dječje traume nisu zakopane duboko ispod površine. Čeznu za ljudskim kontaktom, čak i sa strancima. Sanel iz Brčkog čvrsto drži za ruku prevoditelja i "istresa" svoju priču. Sretan je što mu se ukazala prilika da govori vlastitim jezikom. Međunaslov: Mješavina neizvjesnosti, gorčine, nade Devetgodišnji Aniz priča kako je u zrak otišao most u rodnom mu Brčkom. Bio je s ujakom, te je nakon eksplozije vidio mnogo mrtvih tijela. Poslije je njegov ujak ubio osam Srba, tako što je na vlastitu kuću bacio granatu. "Toliko ih je mrzio", zaključuje. "Digao je u zrak vlastitu kuću". Desetgodišnja Anisa priča kako su Srbi mučili i masakrirali civile u njezinu rodnom gradu, prije no što su ih natjerali u bijeg. Kaže da su Srbi uhvatili trogodišnju djevojčicu prijeteći da će je zaklati. Njezina šestogodišnja sestra uz vrisku ih je nagovarala da je puste. "Drugoj su djeci odrezali noseve i uši", nastavlja. Tada bi natjerali stariju djecu da od krvi u kućama očiste podove". Na pitanje,je li ove priče od nekog čula, odgovara: "Ne,ja sam to vidjela". Europske zemlje udomile su privremeno više od pola milijuna izbjeglica iz bivše Jugoslavije. Nizozemska je prihvatila 13.000, a njih polovica je predala molbu za status političkih azilanata. Pet tisuća drugih dobiva pomoć u smještaju i lijekovima. Za bosansku je djecu ovakav život mješavina neizvjesnosti, gorčine i nade. "Jednog dana želio bih postati poznati nogometaš", kaže Fizad. "A želiš li znati što bih ja želio biti"?, pita Aniz. "Želim biti ubica, tako da mogu pobiti sve Srbe". (Hina) dr 221828 MET nov 92