SLOBODNA DALMACIJA: RASPAD SVIJETA POČINJE NA BALKANU?

ZAGREB, 24. rujna (Hina) - Komentirajući izjavu Boutrosa Ghalija o 400 gospodarski nesposobnih mini država, Željko Krušelj u današnjoj "Slobodnoj Dalmaciji" u tekstu pod naslovom "Raspad svijeta počinje na Balkanu" piše: "Ghalijev istup dokazuje da UN danas vode ličnosti, koje u biti ne razumiju ono što se zbiva nakon sloma komunizma. Glavni tajnik je političar staroga kova, izrastao na blokovskim nesuglasicama i dominaciji nadnacionalnih ideologija. Za Ghalija su veličina i kontinuitet pojedine države glavno mjerilo njezine životvornosti, dok na eventualne sukobe, koji potresaju takve tvorevine, gleda kao na 'normalne' unutrašnje probleme s kojima se svjetska organizacija ne bi trebala posebno opterećivati". Posebno je uočljivo Ghalijevo poimanje da gospodarska uspješnost neke zemlje zavisi o njenoj veličini. "Svakome je analitičaru, primjerice, jasno da se Sovjetski Savez, kao najveća država na svijetu, ne raspada zbog altruizma prema brojnim narodima, koje je stoljećima gušilo rusko velikodržavlje, nego zbog praktički nerješivih gospodarskih problema (...) Male zemlje, s druge strane, ne proživljavaju tako velike lomove, pogotovo ako nisu bile uključene u istočni lager. Štoviše, nekoliko najmanjih država spada među najbogatije i politički najstabilnije na svijetu (...)". Autor drži da je broj s kojim Boutros Ghali barata samovoljan. "Trenutno je, naime, u svjetsku organizaciju upisano 179 punopravnih država. Što s onima, koje ne žele biti njeni članovi i zemljama koje ne ispunjavaju formalne uvjete za primanje, čini dvjestotinjak država". Moguće je zbog toga da se do 2000. godine broj nezavisnih država poveća "najviše za nekoliko desetaka". Ako Ghali ima neko "ozbiljnije pokriće za strašenje međunarodne javnosti" onda to može biti samo pitanje manjina, iako je malo vjerojatno da će "do kraja ovog stoljeća na svaku postojeću državu biti pridodana barem jedna novoosnovana". Opširno ocrtavajući kartu nacionalnih manjina, autor drži da će se njihovi problemi rješavati "u dužem vremenskom razdoblju". Međutim, "izlaz iz te opće konfuzije ipak se nazire i u katastrofičnoj Ghalijevoj izjavi. Sažetak bi ovako glasio: posebne države ne, ali uz neodgodivo pronalaženje djelotvornih mehanizama za zaštitu nacionalnih i ljudskih prava. Drugim riječima, na svakom bi se konkretnom slučaju primjenjivala specifična 'formula', kojom se ne bi krnjio teritorijalni integritet pojedine države", odnosno, jedni bi dobili autonomiju, drugi poseban status, a treći bi bili regionalizirani. "Ono što pobuđuje sumnju u trajniji uspjeh jest začudna inertnost i neefikasnost institucije, kojoj je upravo Ghali na čelu (...) Prava bi pouka stoga bila samo ta da se pogreške međunarodne diplomacije u formi 'jugoslavenskog sindroma' ne ponove i u drugim kriznim zonama". Važan argument, koji pobija Ghalija je i francusko 'da' Maastrichtu, jer će "povezivanje zapadne i srednje Europe potaknuti, s druge strane, i slične procese na drugim prostorima", zaključuje Željko Krušelj. (Hina) mć 240042 MET sep 92