IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 22. rujna (Hina) BRITANSKI RADIO - BBC "Panić tvrdi da je tzv. krnja Jugoslavija udovoljila zahtjevima iz rezolucije UN", piše Jonathan Stonemann. "Sankcije zato treba ukinuti i novu Jugoslaviju primiti u UN. Dok se nastavljaju borbe u Bosni, međutim, i u kontekstu izvješća o kršenju primirja s obje strane u Hrvatskoj, Panić ima malo izgleda da će uvjeriti Generalnu skupštinu UN da ukine sankcije. Jugoslavenski ambasador u UN upozorio je predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti da će odluka da krnja Jugoslavija ne smije naslijediti mjesto stare države u UN ojačati beogradske vođe sklone ratu. Ambasador možda ima pravo. Panić je od početka tvrdio da će Jugoslaviji donijeti mir, ali on također mora uvjeriti svoje neprijatelje kod kuće, da ne prodaje Jugoslaviju zahtjevima UN. U nedjelju navečer Panić se pojavio na TV da bi narodu pojasnio svoje postupke. Najšokantnija tvrdnja bila je da je on osobno spriječio zračni napad snaga UN na Beograd samo nekoliko sati prije nego što je trebao započeti. Također je kazao da je spriječio vojnu intervenciju u BiH. Te se tvrdnje, u najboljem slučaju, mogu smatrati pretjerivanjem. Bez obzira na to koliko su one istinite, jasno je da je Panić htio prikazati sebe kao nacionalnog spasitelja, lojalnoga svojoj zemlji, ali također odanoga miru. No njegov problem nije u tome što ljudi misle. Njegov je problem isti kao i onaj nastao u srpnju kad je postao premijerom. On mora na čvrstorukaše kod kuće ostaviti dojam da je dovoljno čvrst, te biti pregovarač na kojega se mogu osloniti u inozemstvu. Iznad svega, on objema stranama treba dokazati da ima utjecaja na razvoj događaja. Rezultat je njegov put u New York, čiji uspjeh nije vjerojatan", komentira Jonathan Stonemann. "International Herald Tribune" donosi tekst Henrya Kissingera, bivšeg savjetnika za pitanja obrane američkog predsjednika Nixona. Obustavljanje etničkog čišćenja i zatvaranje zarobljeničkih logora bi, po Kissingerovu sudu, trebalo biti moralni zadatak Zapada, dok bi politički cilj trebao biti sprečavanje širenja sukoba izvan granica nekadašnje Jugoslavije. No, sve do sada zapadne demokracije nisu uspjele razumjeti zbivanja u bivšoj Jugoslaviji, što je srbijanskom vrhovništvu omogućilo da ih nekoliko puta stavi pred gotov čin. Nisu razumjeli da je Jugoslavija u velikoj mjeri bila umjetna tvorevina, a koju je naoko podupro odozgo nametnuti zajednički jezik i recipročna mržnja njezinih etničkih skupina i koja se, nakon smrti Tita suočena s raspadanjem komunizma, počela raspadati. Zapadne su demokracije prvu pogrešku načinile podupirući decentraliziranu, ali jedinstvenu Jugoslaviju. Neki u bivšoj Jugoslaviji to su pozivanje na veći broj autonomija protumačili kao potporu ubrzanom kretanju k punoj nezavisnosti, a drugi su pojam 'jedinstveno' shvatili kao znak da će biti tolerirana uporaba sile kako bi se zemlja održala na okupu. Tome treba dodati da je Srbija, koja snosi najviše krivnje za politiku etničkog čišćenja, dobila dodatni poticaj kada su embargom na prodaju oružja obuhvaćene sve zaraćene strane, što je teško naoružanim Srbima dalo veliku prednost. Kada je zatim pregovaračko vijeće Cyrusa Vancea dovelo do sporazuma o prekidu vatre u Hrvatskoj, kojim su zapravo potvrđena srpska osvajanja, bio je to tek uvod u ono što će se dogoditi u BiH. Međunarodna je zajednica, naime, s vremena na vrijeme pozivala zaraćene strane na pregovore, ali svi ti sastanci ničim nisu urodili, budući da je Slobodan Milošević znao da neće biti kažnjen ako se ne bude pridržavao onoga što je na njima dogovoreno. Želi li se na ženevskoj konferenciji nešto postići, onda bi, drži Kissinger, ostvarenje postavljenih ciljeva trebalo popratiti i pritiscima. Trebalo bi svima onima, uključujući i BiH, koji budu surađivali s konferencijom, nakon trideset dana ukinuti embargo na prodaju oružja, dok bi sankcije protiv Srbije trebalo pojačati i uvesti kazne protiv onih njenih susjeda, koji ih se ne bi pridržavali. Tek bi to bilo dovoljno da zaraćene strane shvate da svijet misli ozbiljno. Zapadne demokracije ne bi smjele dozvoliti da i po treći puta pogriješe i omoguće da se politika etničkog ćišćenja proširi i na Kosovo. Srbiji mora biti jasno stavljeno do znanja da joj neće biti dozvoljeno da tamo čini ono što je učinila u Hrvatskoj i BiH, inače će osveta međunarodne zajednice biti neizbježna. No, zato je potrebno imati koherentnu strategiju, a ne ad hoc konferencije, dok eventualne vojne akcije moraju pak biti sukladne političkim ciljevima, piše Henry Kissinger u "International Herald Tribuneu". FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG - "Želi li Zapad uspostaviti stabilne odnose u jugoslavenskom prostoru (...), mora pojačati politički pritisak, te inzistirati na poštivanju postignutih dogovora. U međuvremenu, vlade vodećih zapadnih zemalja nastoje i dalje nastupati što neupadljivije u UN, izbjegavajući preuzeti vodeću ulogu. Osoblje UN, koje bi trebalo realizirati sporazume, tek je djelomice odgovorno za probleme - nema nužne političke potpore odozgo. Istina, aparat UN također s vremena na vrijem reagira konformistički, izbjegavajući probleme; osim toga, pojedini političari poput Gouldinga otvoreno zastupaju prosrpski stav, koji i danas proizlazi iz stare jugonostalgije. (...) U Vanceovom planu, zadaća UN precizno je utvrđena riječju 'kontrola', čije značenje jasno definira svaki rječnik. (...) Nakon londonske konferencije, predsjednik Tuđman pojasnio je u govoru u povodu početka rada Sabora stav Hrvatske i uklonio nekoliko potencijalnih prepreka. Na početku svog izlaganja izjavio je da Hrvatska neće prihvatiti produžetak jednogodišnjeg mandata UN (...) Hrvatski predsjednik nedvosmisleno prijeti da će Hrvatska 'sama preuzeti inicijativu' ako srpska strana i UN ne počnu ispunjavati svoje obveze. Još nije potpuno jasno što znači ta prijetnja; jednostrana vojna akcija velikih razmjera nesumnjivo bi izazvala sukob između Hrvatske i međunarodne zajednice. (...) U govoru pred Saborom, Tuđman je Srbima u okupiranim područjima obećao maksimalnu popustljivost u sudskim procesima i ispunjenje svih propisanih prava. (...) Riječ je o signalima susretljivosti, koje UN i Srbi ne smiju dugo ignorirati, žele li izbjeći optužbe o političkoj neodgovornosti. Ne možemo zanemariti činjenicu da se u prošlih šest mjeseci vojni odnos snaga znatno promijenio u korist Hrvatske - riječ je o činitelju, koji sve jače utječe na razvoj događaja", piše Viktor Meier. THE INDEPENDENT - "Vojne snage UN u Sarajevu postaju nesigurne. Unatoč izjavama o zadovoljstvu sarajevskom misijom koje daju dužnosnici UN, međunarodne jednice u glavnom gradu Bosne, čini se da su izgubile povjerenje u pravila angažmana i zapovjedi njihova egipatskog zapovjednika, generala Husseina Abdula Ali Razeka", piše Robert Fisk. Pišući o teškoćama s kojima su suočeni pripadnici jedinica UN, autor posebno naglašava problem komunikacije. Naime, tri glavna kontingenta u Sarajevu - francuski, ukrajinski i egipatski - ne mogu razgovarati jedni s drugima, nemaju prevoditelje koji bi im olakšali komunikaciju i doslovno žive potpuno odvojeno jedni od drugih. Autor ističe da su se u "subotu dva vozila UN izgubila na liniji fronte između bosnanskih i srpskih snaga u blizini Dobrinje jer se francuski i ukrajinski vojnici nisu mogli sporazumjeti". Osim toga autor navodi i druge slične primjere, te ističe da "UN nije čak ni odredio časnika za uklanjanje mina u zgradi zapovjedništva, kad 120 mm granata koju je ispalilo srbijansko topništvo na zgradu u kojoj su smješteni pripadnici snaga UN, nije eksplodirala. Francuski su vojnici odnijeli bombu u drvenoj kutiji i aktivirali je dinamitom, uništivši dva vozila. Najbliži časnik za otklanjanje mina nalazi se izvan grada, u sarajevskoj zračnoj luci, koja je vrlo često odsječena od grada". Napominjući zatim da je na zgradu zapovjedništva UN srpsko topništvo ispalilo pet izravnih hitaca, Fisk dodaje kako "pripadnici srpskih snaga na kontrolnim točkama, ipak imaju dozvolu provjere osoblja UN u vozilima u patroli". Osim toga, francuskim je vojnicima rečeno da "ne smiju uzvraćati vatru, ako na njih pucaju iz snajpera, čak niti kad ga identificiraju napadača, ako prethodno ne zatraže dozvolu od višeg časnika". Između ostaloga, Fisk ističe kako mnogi dužnosnici UN vjeruju da je kanadski zapovjednik MacKenzie "uspijevao zadržati dostojanstvo i moral jedinica UN ne dozvoljavajući da ga zastraše srpska i bosanska vojska. Njegovi su vojnici uzvraćali na snajpersku vatru i nasrtali na srpske kontrolne točke oklopnim vozilima kad su ih uznemiravali". Autor napominje i da su neki pripadnici jednica UN kritizirali indijskoga generala Nambijara da je više političar nego vojnik, te dodaje da je "general Nambijar bio zapovjednik u vrijeme najbržega pada morala u bilo kojoj misiji UN u povijesti te institucije". POLITIKA (Srbija) - Pišući o preporuci Vijeća sigurnosti da se Jugoslavija suspendira iz rada Ujedinjenih naroda, Milan Mišić drži da bi "ovaj šamar trebao biti i čin konačnog otrežnjenja, kao i definitivnog raskida s iluzijama da ćemo uspjeti dokazati i obraniti željeni kontinuitet nove države sa starom... Točno je da najnovija preporuka Vijeća sigurnosti donosi iznimku u povijesti svjetske organizacije, ali na nama je prije svega da preispitamo zašto smo povod za takvu homogenizaciju 'ostatka svijeta' kakva je također bez primjera u novijoj povijesti". On sugerira "onima koji su ostali u novoj jugoslavenskoj državi ... da provjere što nije u redu sa zrcalom u kojem svoju sliku vide na način drastično različit od svijeta". On također drži da je "suspenzija iz UN ... očit poraz jugoslavenske diplomacije i vanjskopolitički rezultat unutarnje politike. (...) Ostaje, naravno, delikatno pitanje uvjeta za 'povratak u raj' i konkretne političke cijene, koja se za to traži. Mnogo toga, naravno, nije ni po slovu ni po duhu međunarodnog prava, ali to možemo konstatirati sa žaljenjem, koje je jednako veliko kao i naša bespomoćnost... U nezahvalnom položaju na svjetskoj sceni federacija Srbije i Crne Gore će biti sve dok traje mučno etničko obračunavanje u Bosni i Hercegovini. Postoji li ipak put k miru? 'Ne postoji, odgovorio je svojedobno na to pitanje indijski političar - svetac Mahatma Gandhi - mir je put". Na koncu, Mišić drži da "diplomaciji SRJ ostaje jedino da na ruševinama međunarodnog ugleda zemlje počne podizati novu zgradu". (Hina) dh 220023 MET sep 92