VEČERNJI LIST: HRVATSKU TREBA RAZORITI?

ZAGREB, 21. rujna (HIna)- "Svijet se promijenio, samo je Dobrica Ćosić ostao okamenjen", ističe Josip Šentija u današnjem Večernjem listu i dodaje: "U svojoj završnoj životnoj utrci potvrdio se kao iskonski, podmukli, uvjereni, strasni i zaneseni mrzitelj Hrvata, hrvatstva i Hrvatske... Od mržnje prema hrvatstvu - to je sada također očito - on i danas živi... Viziju hrvatstva i Hrvatske, iz svoje nove, vladarske perspektive, ovako je izložio 6. o. m. Danielu S. Schifferu, u rimskom tjedniku Panorama: 'Svi najzlokobniji kulturni i politički elementi dvadesetog stoljeća nalaze plodno tlo u Hrvatskoj, koja danas pokazuje svu svoju razornu moć ne samo na lokalnom nego i na međunarodnom planu. U tome je podržavaju Njemačka, Austrija, Mađarska - to jest, staro Austro-Ugarsko Carstvo. I Vatikan'. O nacionalizmu Hrvata rekao je ovo: 'Pretpostavka je njihova nacionalizma, još od sredine 19. stoljeća, religija. To znači da je Hrvat katolik, prije no što je nacionalist; katoličanstvo u Hrvatskoj poprima ulogu pravog i istinskog ustavnog načela. Otuda duboko neprijateljstvo Hrvata prema Srbinu, koji, u očima Hrvata, ima dva glavna grijeha: što je pravoslavac i što je komunist, kad jest komunist. Nasuprot tome, za jednoga Srbina temeljni je pojam, kao i u svim modernim zemljama, jedinstvo jezika, dakle, jedinstvo nacije, civilizacije, građanstva. Tako velika karakterna razlika nije mogla ne stvoriti praktički neprevladivu suprotnost... U temelju hrvatskog nacionalizma nalazi se svakako nedolično načelo: mržnja prema različitome. Ta se ideologija zatim prelila i na srpsku narodnu podsvijest, što je razgorilo suprotnosti i neraspoloženja, sve do uzajamne mržnje i volje za ratovanjem. Drama Srbije i Hrvatske upravo je drama Kaina i Abela". Ćosić je još rekao da su "Hrvatska, Austrija i Njemačka krivci za treći svjetski rat koji je 'već u toku'", odnosno "Njemačka danas, iznova iskorištavajući Hrvate protiv Srba, u miru osvaja ono što je izgubila u drugome svjetskom ratu. No, najviše uznemiruje u ovom ratu četverostruki grijeh što ga čini Europa: nepomično promatra kako se odvija treći svjetski rat, koji Njemačka prikriva i potiče; nekritički podupire povijesnog saveznika Nijemaca - Hrvatsku; s jednakom lakoćom sotonizira povijesnoga neprijatelja Nijemaca - Srbiju; na taj način potiče obnovu antisemitizma, pretvarajući Srbina u novog Židova, krivca za sva zla". Šentija podsjeća da je "Ćosić prije 30 godina počeo u srpskom društvu i među svim Srbima, ma gdje oni živjeli, stvarati klimu najveće nacionalne i političke napetosti. Poznate su njegove huškačke ophodnje Obrovca i Benkovca i Islama Grčkog i drugih mjesta 'srpskih krajina' po Hrvatskoj, svedenih danas na jad i žalost i srpskog i hrvatskog svijeta. Nikada ne treba zaboraviti kakvo je zlo sjeme Ćosić među hrvatskim Srbima sijao, zajedno s Branom Crnčevićem, sjeme koje je ovih godina dalo svoje crne plodove". Pišući o Ćosiću kao "istinskom nekrofilu i nacionalnom bojovniku", Šentija kaže da je on "neumorno kopao po velikim srpskim vojničkim i drugim grobljima, instrumentalizirao mrtve te je na Jasenovcima i Jadovnima stvarao klimu osvete, pozivajuži žive da, kada nastupi trenutak posljednjeg juriša, zajedno s mrtvima stupe u borbene redove za 'vaskrs velike Srbije... Sve što je u srpskom društvu žudilo za nacionalnim uzletom, osjetilo se sputano hrvatskim, arnautskim, slovenskim, muslimanskim i drugim utezima, kojema je srpsko nacionalno biće opteretio komunizam i samozvanac J. B. Tito. Početkom 70-ih godina, a osobito od usvajanja Ustava 1974., formirala se, pod Ćosićevim snažnim utjecajem, čvrsta volja da se ti utezi prvom prilikom odbace, milom ili silom... Ćosić je još za A. Rankovića postao inspiratorom i duhovnim vođom novoga srpstva, koje se postupno amalgamiralo na četničkoj i partizanskoj baštini... A na koncu se pod njegovim barjakom našlo zajedno pravoslavno svećenstvo i ucviljeno članstvo SK Srbije, legija iskrvarenih jugo-diplomata i Titovi pretorijanci uglavnom srpskog roda i poroda, od poručnika do generala, bez obzira na nekadašnju iskrenu ili hinjenu vjernost umrlome imperatoru. Ukratko, za Ćosićem i njegovim lutkom, udarnom pesnicom s Gazimestana, pošli su svi oni na srpskoj političkoj pozornici koji se nisu mogli pomiriti da im na prostoru od Bitole do Kranja nije sve dopušteno; da u drugim krajevima i zemljama žive neki drugi narodi, koji imaju svoje biće, svoje historije i, na kraju, svoje potrebe... A na balvanskim barikadama, koje su u ljeto 1990. nicale preko noći, kao gljive, od Borova Sela do Civljana i Bratiškovaca, krajiški su Srbi, osokoljeni Ćosićem i Miloševićem, uzvikali Hrvatima pred nosom: 'Što nam možete, jači smo od sudbine'. Kako bi kazao Branislav Milošević, jedan od rijetkih hrabrih srpskih demokrata u ovo zlo vrijeme, proces što ga je započeo Ćosić, završio se tako što je svaki srpski 'dobrovoljac' i 'teritorijalac', u Srbiji i u 'krajinama', u jednu ruku dobio Ćosićevo djelo, a u drugu ručni minobacač. Rat je mogao početi". Na koncu, Šentija naglašava da "to kaže danas predsjednik, što znači i vojni zapovjednik države koja se zove SR Jugoslavija. To što je ta država međunarodno sporna, ne umanjuje težinu njegovih riječi". (Hina) mc 210232 MET sep 92