VEČERNJI LIST: NOVE PUNKTACIJE NA BALKANU

ZAGREB, 31. kolovoza (Hina) - Pišući o rezultatima Londonske konferencije, Josip Šentija tvrdi da su "mnogi razočarani, i u svijetu i u nas doma, što sudionici... nisu bili odlučni u traženju izravnog vojnog angažiranja međunarodnih snaga za uspostavu mira... Bez obzira na svu do sada pokazanu retoriku u osudi srpske politike i agresije, koja je ovu krizu izazvala, ni jedna europska vlada nije pokazala spremnost da se pojedinačno ili kolektivno uplete u balkansko krvoproliće u pravom i doslovnom smislu... Sve one dosljedno slijede politiku tzv. realističkog pregovaranja i traženje izlaza iz krize s pomoću diplomatskih i političkih pritisaka, kombinarinih s mjerama financijskog i ekonomskog stezanja (sankcijama). (...) Nismo, dakle, ni očekivali da će Londonska konferencija donijeti neke spektakularne odluke u vezi s vojnom intervencijom protiv srpskog agresora. Njezini dokumenti sada potvrđuju da joj je glavni cilj bio dalje institucionalizirati rješavanje jugo-krize... Neku obvezujuću veliku odluku o upotrebi vojnih snaga za uspostavu mira na ovom području Londonska konferencija nije ni mogla donijeti, jer su takve odluke u nadležnosti međunarodno-pravnih organizama, prije svega OUN i njezina Vijeća sigurnosti. Nije isključeno, međutim, da će konferencija i njezine punktacije bitno utjecati na eventualno takve odluke tih organizama u budućnosti, ukoliko se stanje bude dalje pogoršavalo i kriza zaoštravala toliko da akutno zaprijeti sigurnosti cijeloga kontinenta... Londonska je konferencija označila možda vrhunac verbalne osude srpske agresivne politike, što je uopće ikada bilo zabilježeno na nekom međunarodnom skupu koji se je bavio tzv. jugo-krizom. Ako bismo sudili ne samo prema međunarodnom reagiranju, pa i ovome na Londonskoj konferenciji, Srbija ovaj rat već gubi, ne samo vojno-strateški, nego i politički. Londonski je skup faktički već anticipirao srpski poraz... Mogli su se srbijanski političari truditi po povratku što su više mogli da pred vlastitom javnošću prikriju istinu, no činjenice ostaju činjenice. A one pokazuju da je Londonska konferencija: osudila srpsku agresiju na BiH i Hrvatsku; da je osudila srpsko osvajanje teritorija; da je najavila poduzimanje oštrih kaznenih mjera protiv Srbije i Crne Gore...; da je postavila odlučan zahtjev da se granice među bivšim članicama bivše jugo-federacije priznaju kao međunarodne granice iz nje nastalih neovisnih država; da je oštro osudila svaki pokušaj nasilnog mijenjanja ovih granica; da je odrekla pravo - kroz istup glavnog tajnika OUN B. Ghalia - srpskim (i svim drugim) etničkim skupinama da se koriste pravom na samoodređenje radi osnivanja fragmentarnih državnih ili paradržavnih tvorevina (to je bila izričita osuda tzv. SAO krajina); da je, na koncu, najavila osnivanje suda za ratne zločince... To su bitni zaključci i poruke Londonske konferencije. Može li ih Srbija ispuniti? ... To je sada pitanje. Osobno, ne vjerujem da može. No, pitanje će s daljnjim tokom krize postajati sve akutnije i sve oštrije, prije svega za samu Srbiju i za sve Srbe, bez obzira gdje živjeli. Što se Hrvatske tiče, ona zaista može biti zadovoljna rezultatima Londonske konferencije. Može biti zadovoljna čak i time što je službenoj Srbiji, ključnom faktoru krize, pružena možda zaista posljednja prilika da, u interesu samog srpskog naroda pa, na koncu, u interesu i svih drugih koje je uznemirila i ugrozila svojom nerazumnom politikom, okrenu ploču. Ali, opet se pitam: je li službena Srbija u stanju izvršiti takav obrat?". (Hina) do 310118 MET aug 92