PREGLED PISANJA DOMAĆEG TISAKA (1) "VEČERNJI LIST": "LONDON I ŠTO NAM JE ČINITI"

"VEČERNJI LIST": "LONDON I ŠTO NAM JE ČINITI" ZAGREB, 24. kolovoza (Hina) - PREGLED PISANJA DOMAĆEG TISKA (1) "Večernji list" "London i što nam je činiti" Pišući o predstojećoj londonskoj konferenciji, Josip Šentija ocjenjuje da "na bojištima u BiH (i u Hrvatskoj, unatoč formalnom primirju i UNPROFOR-u) sukobi traju svom žestinom", ...odnosno da srpske oružane snage "nastoje zaokružiti zamišljenu i planiranu 'zapadnu Srbiju', koju sada zovu 'Srpskom Republikom'... A pri svemu tome, službena Srbija i dalje se čuva da otisne formalne tragove svoje agresije, jer bi je oni mogli međunarodno-pravno teretiti, što joj je iz raznih razloga do sada uspijevalo izbjeći, a sigurno je da će to pokušati i na predstojećem skupu u Londonu. Za službenu Srbiju, cijeli ovaj agresivni rat izvodi i nosi 'paralelna' Srbija, ona 'iz preka'. Beogradski predstavnici odlaze, prema tome, u London formalno-pravnih čistih ruku, premda cijeli svijet vidi da su im ruke krvave do ramena, pa bi se u drugačijim međunarodnim okolnostima, moglo postaviti i pitanje smije li se s njima uopće sjesti za isti stol". On drži da bi "sazivače londonskog skupa bar trebalo podsjetiti... da beogradskim krvavim lutcima iz tzv. krajina ne bi smjelo biti mjesta ni u predvorju, a kamoli u konferencijskoj dvorani. Nastavljanje agresije protiv BiH i Hrvatske potvrđuje da vodeća klasa Republike Srbije - a nju čine ne samo službene ličnosti i krugovi oko Miloševića i Ćosića, nego i gotovo sva tzv. demokratska oporba, uz časne iznimke - ostaje pri svome početnom cilju: stvaranje velike Srbije". (...) Šentija se pita "hoće li ova nova provala srpske iracionalnosti išta značiti i našim londonskim domaćinima, čiji su povijesni državnici presudno kumovali trećem carstvu koje su Srbi srušili. Objektivna ocjena ove srpske politike pretpostavka je bilo kakvog, makar i minimalnog uspjeha londonske konferencije. Sve bi drugo bilo gubljenje u diplomatskoj rutini, koje bi razočaralo narode-žrtve srpske agresije i otvorilo put novim, još pogibeljnijim i neizvjesnim sukobima". Podsjećajući na jednu izjavu domaćina konferencije, premijera Johna Majora, kako nije "siguran da Milošević može utjecati na bosanske Srbe da zaustave rat", Šentija drži da je "srpski, ili neki drugi lobi, pripremio glavnog domaćina za melodiju koju će mu Milošević, svi su izgledi, pjevati na uho, za konferencijskom stolom, ili iza kulisa: 'Ja sam nemoćan, ja sam za mir, ali, vidite, Srbi u BiH ne žele biti poraženi, oni su samostalni pa kao i svaki narod na svetu imaju pravo na samoopredjeljenje...' Šentija drži da "veliki svijet još nije sposoban, a možda nije ni voljan razlučiti tko su glavni, a tko sporedni akteri u ovoj velikosrpskoj agresiji. Umjesto toga, svijet se još bavi razlikovanjem 'glavnih' i 'sporednih' krivaca za nestanak Jugoslavije". Pišući o stavu Francuske on navodi izjavu premijera g. Pierrea Beregovoya da je "EZ na 'pitanju Jugoslavije sačuvala svoje jedinstvo, jer da je svaka članica Zajednice slijedila svoje stare saveze, europsko bi jedinstvo bilo ugroženo'. Drugim riječima, s francuske se strane može očekivati da će se ona u Londonu i dalje više brinuti za očuvanje europskog jedinstva, nego za radikalno rješavanje balkanske krize, što pak znači da bi mogla prešutno odobravati zatečeno stanje, u ovoj fazi rata, i usprotiviti se bilo kakvoj oštroj osudi srbijanske politike i njezinih daljnih namjera". Po Šentiji, Amerikanci će u Londonu biti "za održanje statusa quo. Budući da će inzistirati na nepromjenjivosti granica silom, na neovisnosti i cjelovitosti BiH, to će značiti zahtjev za vraćanjem na status quo ante bellum. Još nije jasno što će u konačnici značiti ovako najavljen američki stav za London, u smislu mogućih državno-pravnih rasporeda na budućem europskom jugoistoku". Po njemu, "Britanci su kao domaćini svakako u najosjetljivijemu položaju"..., dok bi "najodređeniji i najodlučniji mogli biti Nijemci, ne riskarujući da ih se, poslije svega što su učinili za zbrinjavanje muslimanskih i hrvatskih prognanika, optuži za neke nove imperijalističke namjere prema Balkanu". Za njega, "Talijani ... objektivno nemaju mogućnosti velikog utjecaja, pa bi također mogli manevrirati oko statusa quo". U opširnom članku, Šentija piše da će "London idućih dana za nas biti važno svjetsko diplomatsko-političko poprište", ali i podsjeća na jedno londonsko predavanje Branka Mamule, ustvari "ratnohuškačku paskvilu protiv Njemačke", pa do toga ... "da ni danas u Londonu nisu bez utjecaja stari britanski ratnici, koji su bili uz bok Draže Mihailovića, kao i oni koji su bili uz bok J. B. Tita". Šentija očekuje da "uz konferencijski stol bude i onih čijim će ušima bita mila Ćosićeva i Jovićeva priča o 'kontinuitetu Jugoslavije'... i o narodima 'koji su se od nje otcepili', te koji, zbog toga, zaslužuju kaznu, a ne nagradu. Priča o odcjepljenju je leit-motiv srpske propagande i stvarno pokriće za sve agresivne čine srpske politike. Već se sada pokazalo da je to uporišna točka sveukupnih srpskih diplomatskih napora i da ju je popio ne jedan svjetski utjecajan diplomat. Tako će, bojim se, biti i u Londonu". Šentija piše i o spletkarenju Srbije protiv Njemačke i Turske, od čega je "napravila suvremenu diplomatsku disciplinu. A u tome sklopu diplomatsko spletkarenje protiv Hrvatske je najraširenije i za srpske ciljeve najprobitačnije. Od početaka se u tome postupku pridružilo spletkaranje protiv bosansko-hercegovačkih Muslimana, koje se objeđuje da od BiH žele stvoriti islamsku teokratsku državu... Sigurno je da će u kulisama londonske konferencije to biti jedno od podmuklih oruđa srpske diplomacije. Zapravo, već jest, kako se vidi iz srpske propagande"... Spominjući Milana Panića, "brbljavog vic-majstora... i političkog pajaca", Šentija drži da bi ga Srbijanci "mogli otpremiti umazana njegovom vlastitom krvlju, ili, u svakom slučaju, kad odigra što mu je namijenjeno". Hrvatska, po njemu, mora "mirno čekati London i ono što bi taj skup mogao značiti u budućem razvitku balkanske krize. Naša će delegacija, na čelu s predsjednikom dr. Tuđmanom, znati dostojno braniti hrvatske interese". Na kraju, on se zauzima, u uvjetima nastavka srpske agresije, za "borbeni savez Hrvata i Muslimana" koji bi "bio i jamstvo za onu politiku koju bi sav svijet prihvatio, a to je politika definitivnog postavljanja Srbije tamo gdje joj je mjesto - preko Drine. Završio London ovako ili onako, Hrvati će i dalje morati nositi svoj križ, ali i svoj dio polumjeseca". (Hina) zk 240155 MET aug 92