RAT POTIHO BIJESNI U BOSANSKOJ KRUPI

BOSANSKA KRUPA, 21. kolovoza (AFP/Hina) - Dojam vara. Promatran dalekozorom sa ruba jedne od planina koji ga nadvisuju, mali gradić Bosanska Krupa s obje strane rijeke Une na sjevero-zapadu Bosne i Hercegovine izgleda potpuno beživotan, tek malo oštećen u borbama koje traju od 21. kolovoza. Ipak, grad presjeca fronta koja se pruža dolinom Une i tamo se odvija glavna bitka za kontrolu muslimanskog lijevka - Bihaća, enklave u obliku trokuta od oko 70 km dužine sa 60 km, gdje živi od 250.000 do 300.000 osoba, koje okružuju Srbi tzv. bosanske i hrvatske Krajine. Niti jedan hitac, nikakve buke, niti najmanji pokret, nikakv dim u dnu doline koju tlaći pasja vrućina početkom poslijepodneva. U sredini jedne ulice, kamion i auto izgledaju kao da su se naglo zaustavili u trku vožnje i čine se ostavljeni na mjestu gdje su stali. Prozori kuća su zatvoreni daskama, prekriveni su vrećama pijeska, nagomilanim opekama ili tek pokrivačima. Čini se da nema žive duše u tom gradu: ni stanovnika ni boraca. Kad se stige tamo dolje, sve izgleda potpuno drugačije: ima ljudi skrivenih u kućama, podrumima i rovovima, a grad je bojno polje. Nije lako doprijeti do njega. Dio Bosanske Krupe koju još drže Muslimani, na lijevoj strani Une nisu u potpunost opkoljeni jer Srbi još nisu uspjeli prijeći rijeku. Ali grad smješten u uvali zavijutka Une omogućava Srbima držanje svih pristupa u domašaju njihovog oružja sa uzvisina desne obale. Do muslimanskog dijela ostaje samo jedan put: šljunkovi put koji se spušta s planine na sjevero-zapadu i kojim treba ići pješice. Ali Srbi ipak vrebaju i pretrčavajući se prelazi prvi dio puta, jer se "komitet za doček" u trenutku pojavljuje: 20 mm dvocjevni top, udaljen manje od 500 m ispušta tri kratka rafala čije granate eksplodiraju nešto dalje. Jedan minobacač od 60 mm, koji preprečuje put, nastavlja naslijepo zadatak gađanja nezvanih gostiju iza živice prvih vrtova. To je bilo dovoljno za nastavak bitke. Topovi, minobacači, mitraljezi i automatske puške uskoro počinju pucati kao da se radi o posljednjem napadu, pokazujući da ima dovoljno boraca i municije u tom gradu koji izgleda pust. Ulice su izdubljene u obliku kratera od eksplozija garnata i zidovi kuća su izrešetani udarima krhotina zrna. Niti jedna nastamba, ni dućan, niti jedan skladište nije ostalo netaknuto. Većina krovova, koji su okrenuti na drugu stranu i koje se nije moglo vidjeti s planine su probijeni prolaskom granata. Najizloženiji zidovi su razvaljeni, ali izgleda da nije bilo puno požara. "Ovdje četnici nemaju zapaljivih granata", objašnjava Dragan, jedan građanin. Kako se da zaključiti po njegovom imenu, on je srpskog podrijetla i zato ne govori o Srbima napadačima, već o četnicima. Dragan ne želi uzeti oružje i boriti se protiv svoje "braće", ali ne želi niti napustiti Bosansku Krajinu, bar "još ne". Nije jedini. Oko 1.500 osoba, od 15.000 stanovnika grada su ostali i izjavljuju da ne žele pomagati srpskim "osvajačima" i bježati ispred njih. Ipak, uvjeti života su jezivi. Da ih ne ubiju strijelci iz zasjeda, ljudi čekaju noć da bi išli po vodu na izvore i po povrće i voće u vrtove. U ambulanti svega nedostaje i ranjenici se moraju evakuirati planinskim putem. Tim putem idu i najsnažniji koji odlaze po namirnice u Cazin, grad smješten dvadesetak kilometara sjevero-zapadno u središtu enklave. Draganova žena tamo odlazi redovno, prvo pješice, zatim auto-stopom, da bi kupila kavu, koju pije u velikim količinama. "Ako želimo izdržati, treba se snaći", govori ona jednostavno. (Hina) mm 211215 MET aug 92