GORAŽDE, SABLASNI GRAD

GORAŽDE, 17. kolovoza (AFP/Hina) - Preplašene, oči pune nevjerice, uplakane oči odraslih ljudi slijedile su konvoj pomoći UN koji se uspio probiti do Goražda, prvi put nakon 146 dana opsade i bombardiranja tog bosanskog grada smještenog 80 km jugoistočno od Sarajeva. Civili su u subotu bili prvi koji su se usudili izaći iz podruma razorenoga grada. Najprije su se držali po strani, ne usuđujući približiti se francuskom pukovniku s plavom kacigom ni delegatu bijele brade iz Visokog komesarijata UN za izbjeglice (HCR). Nekoliko jurišnih pušaka u rukama najmlađih, pojavilo se iza rešetaka podrumskih otvora. Vidno na rubu snaga i živaca, povlačeći se tijesno uz zidove kako bi izbjegli srpske snajperiste smještene na okolnim brežuljcima, oni najhrabriji vodili su kamione HCR i francuska oklopna vozila preko miniranog raskršća. A zatim, malo po malo, na nekoliko trenutaka, Goražde, grad sablasti, počeo je nalikovati oslobođenom gradu. Obitelji su se naginajale nad prozorskim oknima, izjedenim projektilima. Blijeda lica žena i djece pojavila su se na trgu grleći plave šljemove i plačući. Međutim, u tri sata novinari koji su pratili prvi humanitarni konvoj nisu vidjeli više od tisuću osoba. U Goraždu, pretežno muslimanskom gradu, trebalo bi biti 16.000 stanovnika, odnosno 40.000 ako je vjerovati gradonačelniku Hadži Efendiću. U bolnici, dvokatnici smještenoj na drugoj obali rijeke, liječnici nisu prekidali posao. Izvlačili su krhotine projektila iz otvorenih leđiju djeteta starog između 2 i 3 godine, radeći pri svjetlu ručne svjetiljke na bateriju od 12 volti. Dijete bi zaurlalo svaki put kad bi mu se nožice zarile u meso. Lokalna anestezija i malo preostalog morfija čuva se za amputacije, objasnio je doktor Alija Begović, ispijen, loše izbrijan. "Mnogo ljudi umire jer nemam lijekova ni kirurga", kaže on. Deseci izbjeglica dijele podrume s ugljenom u kojima je potpuno mračno sred bijela dana. Jedino svijetlo su džepne lampe, komadić svijeće zapiknute u čaši ulja. Emina Isaković (3 mjeseca) rođena je za vrijeme rata. Majka Ferida hrani je vodom i brašnom, vodom i rižom. Do vode valja pješačiti dva kilometra. Svake noći, kamion cisterna u dva navrata, pod bombama, odlazi na vodu a zatim je dijeli, 25 litara po obitelji. Drugi izvori postoje na drugoj obali rijeke, civili se ondje šuljaju po cijenu vlastita života. Prvi rafali odzvanjaju s odlaskom konvoja. Po izlasku iz kotline, "plave kacige" slušaju potmule eksplozije mina. Po povratku u Sarajevo nitko nije znao reći kada će krenuti naredni konvoj pomoći. (Hina) mm 171518 MET aug 92