SERVIS POSEBNIH NASLOVA WENDERS

Nadnaslov: Nastavak filma "Nebo nad Berlinom" pružio šansu još jednom anđelu i - Gorbačovu Naslov: Lutalica Wenders opet u Berlinu Podnaslov: Za mnoge je priča o dva anđela koja u potrazi za ljudskim vrijednostima stižu u grad utopljen očajem, zadnji film o podijeljenom Berlinu. Novi film želi pričati o trenutnim promjenama što su nastupile padom berlinskog zida 1989. Piše: Andrew GUMBEL, Reuter CANNES - Wim Wenders dodijelio je Mihailu Gorbačovu novu ulogu. Proslaveljni njemački filmski režiser uspio je bivšeg sovjetskog predsjednika nagovoriti da se pojavi u filmu "Far Away, So Close" (Tako daleko, a tako blizu) koji, poput "Neba nad Berlinom", što ga je snimio prije pet godina, nanovo pripovijeda o anđelima u Berlinu. "Gorbačov je bio dobar glumac", kaže Wenders. Novi film želi pričati o trenutnim promjenama koje su nastupile padom berlinskog zida 1989. godine. Hladni rat je završio a Njemačka ujedinjena. Samo jedna osoba ne može stvoriti povijest, no više od bilo koga Gorbačov je odgovaran za te događaje", rekao je Wenders obraćajući se studentima na filmskom festivalu u Cannesu. "I stoga što neizbježno krivim sebe ne uspijem li ostvariti svoje snove, odlučio sam pisati Gorbačovu. Sreća je htjela da pismo dođe u ruke pomoćnika koji je nekoliko puta vidio "Nebo nad Berlinom". Za mnoge je ta priča o dva anđela koja u potrazi za ljudskim vrijednostima stižu u grad utopljen očajem, zadnji film o podijeljenom Berlinu. "Nastupile su nevjerojatne promjene, i taj je film postao povijesni dokument. Grad više ne postoji", rekao je Wenders. Film, u kojemu jedan anđeo postaje čovjek, završava riječima "nastavlja se". "Bila je to šala, rekao je Wenders. "Ostavili smo sudbinu drugog anđela neriješenom jer nedostajalo nam je vremena i novaca. Na taj smo mu način dali nadu." Međunaslov: Problem identiteta U Wendersa se nanovo probudilo zanimanje za Njemačku nakon dugih godina provedenih u inozemstvu, među inim i osam godina u Sjedinjenim Državama. Otuđenje od zavičaja tema je kojoj će se često vraćati u svojim filmovima, mnogi od njih - "Alisa u gradovima", "Stanje stvari" te "Pariz, Texas" - snimljeni su "on the road". "Uvijek sam očajnički želio otići iz Njemačke", objasnio je on. "No nakon velikog lutanja shvatio sam da je nemoguće 'izići'". U Wendersovu filmu "Do kraja svijeta", tema lutanja prepliće se s problemom identiteta u svijetu kojim sve više vlada tehnologija. Likovi mahnito lutaju planetom kojoj prijeti opasnost od uništenja nuklearnim satelitom. Brojna računala i sprave (gadgeta) omogućuju to frenetično putovanje ali pritom izazivaju sve dublje osobne neuroze. "Ne tako davno, pitanje identiteta nije se postavljalo. Ti si negdje pripadao, i to je bilo tako", kaže Wenders. "U budućnosti, svatko će se suočiti s tim problemom". Poput mnogih Nijemaca svoje generacije 46-godišnji režiser osjetio je da mora pobjeći iz zemlje kojom je, nakon nacizma, zavladao osjećaj krivnje i samomržnje. "U Njemačkoj 50-tih godina, nisam znao za zadovoljstvo. Gledao sam američke filmove, njihove krajolike i velike automobile", rekao je on. Međunaslov: Ovisnik o filmovima Kao student u Parizu, Wenders je sate i sate provodio u kinodvoranama jer, to je bilo jeftinije od zagrijavanja sobe. "Postao sam ovisnik. Naravno nakon pet filmova zaredom nisam se mogao sjetiti prvoga. I tako bih zaspao", prisjeća se. "Spavao sam samo pod filmovima koje sam volio. Ne mogu spavati dok gledam loše filmove." Svoj prvi kratkometražni film "Alabama" snimio je u filmskoj školi u Muenchenu 1968. "Ako sam snimao filmove, to je stoga jer postoji glazba pod imenom rock 'n' roll koja me nadhanjivala", rekao je on. "Do kraja svijeta" može se pohvaliti impozantnim popisom originalnih glazbenih snimaka, među njima i U2, Peter Gabriel, Talking Heads i Lou Reed. One odražavaju glazbeni ukus čovjeka koji odbija napustiti svoju mladost. Wenders, mršav i dječačkog izgleda s tamnim naočalama, uvijek je ostavljao prostora za spontanost u svome radu. Ponekad, kao u "Stanje stvari", počinje bez scenarija. Tek sijaset ideja koje mu pomažu da pokrene improvizaciju. "Paris, Texas", bio je jedni poludovršeni scenarij kada je otpočelo snimanje, s neizvjesnim krajem. "Mislim da je rizik 'gubitka' filma veći od pukog svakodnevnog praćenja scenarija", kaže on. Njegovi rani filmovi imaju malo dijaloga. Izuzetno je pažljiv prema riječima čak i kada radi s tako izgrađenim piscima kakvi su Peter Handke, Sam Shepard i Peter Carey. "Čini mi se da je bijela stranica u pisaćem stroju doista zastrašujuća", rekao je on. "Na početku karijere nisam se zanimao za tekst. Sada sam se promijenio. Postajem sumnjičav prema slici". (Hina) fp 251807 MET may 92